Povijesne osobe u hrvatskim usmenim predajama: između povijesti i mita

Na temelju zapisa usmenih predaja analizira se mjesto povijesnih osoba u usmenoj tradiciji. Polazi se od pretpostavke da u njihovu prikazivanju postoje klišeizirane predodžbe o hrabrosti junaka, o velikodušnosti ili zloći vladara, o njegovoj darežljivosti i mudrosti. Ti se pripovjedački uzorci prenose i prilagođuju najrazličitijim povijesnim osobama i povijesnim razdobljima bez obzira uklapa li se stvarna biografija tih povijesnih osoba u te klišeje ili ne.

Postavlja se i pitanje u kojoj su mjeri ti tekstovi povijest, a koliko su fikcija. Po svojemu su jezičnostilskom ostvaraju mnogo bliže živom, svakidašnjem govoru od povijesnoga teksta te se upravo u tom bogatstvu sličnih a ipak veoma raznolikih pojedinačnih iskaza raskriva veća gustoća i doživljaja i podataka. Premda su jednim dijelom povijest, te su predaje prije svega književno organizirani doživljaj povijesnoga čina s prepoznatljivim sastavnicama usmene književnosti. Složene povijesne strukture opisuju iz osobnoga kazivačeva vidokruga ili vidokruga uske lokalne zajednice. One makropovijesnu razinu svode na lokalnu, ili čak individualnu. Po tom se svome postupku donekle približuju suvremenoj historiografiji, koja povijesne događaje i osobe ne interpretira samo šturim podacima već u svoj znanstveni diskurs uključuje i kontekst događaja, svjedočanstva sudionika, različite priče koje ne moraju biti podudarne, ali svaka pojedinačna otkriva ili tumači djelić istine.

Izabranim se primjerima pokazuje kako povijesna djela i životopis povijesne osobe (primjerice bana Josipa Jelačića) mogu postati podlogom za stvaranje nacionalnoga mita.

»Ne znam kako drugdje, ali kod nas u gornjoj Posavini, tamo naime više Siska, za nas seljačku djecu nije bilo, a nema ni danas veće želje nego poći u Zagreb i vidjeti Jelačića bana. Kad bi se selom raznio glas, da će ti i ti (...) sa sijenom u Zagreb, odmah bi mi se pojavila misao: kako bi to bilo lijepo da i mene uzmu sobom (..) A onda poslije take duge ugodne vožnje eto te u Zagrebu, eto te i pred Jelačićem banom, koji s konja sabljom pokazuje na Madžare.

To, kako sabljom pokazuje i je li baš na Madžare pokazuje, to me je zanimalo« (Gorupić 1938:3).

Osobno je to svjedočenje i sjećanje na djetinjstvo te prvo putovanje s majkom u Zagreb Stjepana Gorupića. Taj je autobiografski iskaz istodobno i dio uvodnoga poglavlja knjižice o banu Jelačiću, što ju je S. Gorupić objavio 1938. godine. Te tople rečenice svjedoče o živom pučkom sjećanju na bana Jelačića u doba kad je već odavna bio mrtav. Stjepan Gorupić tom prigodom navodi i sjećanje svoje majke, koja je vidjela živog bana: »Vidjela, drago dijete, vidjela i to baš kad su ga postavili za bana. Ja sam onda bila stara kao i ti sada, ali sam si zapamtila, jer je o banu Jelačiću govorio onda čitav Zagreb i cijela Hrvatska« (Gorupić 1938:4).

Ta se dva osobna emotivna sjećanja, autorovo i njegove majke, odnose na dva vremenska razdoblja: za života bana Jelačića i poslije njegove smrti. Međutim ono što ih veže emotivan je odnos prema banu te podatak da se o banu pripovijedalo. Dječakovo sjećanje je i nešto mnogo više: u njemu je već lik bana postao simbolom grada Zagreba: putovati u Zagreb znači vidjeti spomenik banu na središnjemu gradskom trgu. Zanimljivo je da se u iskazima - i u kasnije zabilježenim kazivanjima, sjećanjima te u književnosti - rijetko izrijekom navodi spomenik već je to uvijek njegova personifikacija, samo ban, konjanik, ban Jelačić. Taj spomenik banu Jelačiću na središnjemu gradskomu trgu, Harmici, koji je njemu u čast preimenovan u Trg bana Jelačića, postat će gotovo mitskim središtem i Zagreba i čitave Hrvatske.1

I građanski, purgerski Zagreb u svojoj je usmenoj tradiciji zabilježio spomenik: pjesmica »Po grdom, po lepom,/Rendes po repom!« razumljiva je doista samo Zagrepčanima: tu je, pars pro toto, banov spomenik jednoznačno određen tek repom njegova konja, repom pod kojim su se dogovarali sastanci (Fischer 1995:243). Pa i mnogo kasnije, kasnih šezdesetih godina, kad je spomenik već davno bio uklonjen i kad su se na Trgu sastajali ljudi koji su o spomeniku tek čuli, ostala je uzrečica o »sastanku pod repom«, koja je značila sastanak na Trgu, baš tako, na Trgu bez njegova daljega naziva. A i sam je trg, premda preimenovan u Trg Republike, za stare Zagrepčane vazda ostao »Jelačić placom«, dok su ga novi naraštaji jednostavno nazivali »Trgom« .

Ovom nas prigodom ipak zanima usmena tradiciju o banu Jelačiću, poglavito prozna. O njemu nije zabilježeno, koliko mi je znano, mnogo priča. Po svojem su žanrovskom određenju to povijesne predaje. Teme i motivi su poznati u europskoj, a prošireni i u hrvatskoj proznoj usmenoknjiževnoj tradiciji: oslobođenje od kmetstva, mitski usnuli narodni vladar koji će pomoći svome narodu u teškim vremenima i zagonetna vladareva smrt. Tekstovi su neposredno zabilježeni kao relativno živi dio pripovjedačkoga repertoara u selima u neposrednoj blizini grada Zagreba: u Kamenjaku i u okolici Novih Dvora 1970. godine te u Žeincima 1994.

Josip Jelačić je 8. travnja 1848. godine položio bansku prisegu i imenovan je podmaršalom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj. U Zagrebu je na dan svetoga Marka, 25. travnja, otvorenim pismom »bogato ukrašenim i proviđenim banovim pečatom i potpisom, proglasio da su seljaci oslobođeni na vijeke od tlake gospodske i svake daće urbarijalske i desetine crkvene« (Mijatović 1990:34). Time nisu bili riješeni problemi te su se banu poslije njegova proglasa pismeno obraćale mnoge općine s molbama, željama i prijedlozima o novom uređenju.2

Okvir povijesnim usmenim predajama o Jelačićevu oslobođenju od kmetstva neosporno su i ovi ukratko opisani povijesni događaji. Postavlja se pritom nekoliko pitanja: može li jedan povijesni događaj - pismo o ukidanju urbarijalnih daća, tlake i crkvene desetine - izazvati priče koje se tako dugo u usmenoj tradiciji čuvaju i dalje prenose, koliko se priče prepleću s poviješću; korespondiraju li s pripovjedačevom sadašnjicom i svakidašnjicom, što je to što je upravo od bana Jelačića napravilo narodnoga mitskoga junaka te kakav je odnos između lokalne, regionalne povijesti s nacionalnom te s cjelinom određenih povijesnih razdoblja.

O ukidanju kmetstva izravno kazuju tri teksta: Ban Jelačić ukida tlaku, Zvono Jelačića bana i Konj Jelačića bana.

U priči Ban Jelačić ukida tlaku seljaci su izmučeni nametima došli pred bana Jelačića u Zagreb, u Gornji grad tražiti pravdu jer su mislili da je ban tomu kriv. Ban Jelačić je izašao na balkon i pitao narod što hoće. Rekao je da on nije kriv i poveo je narod »u Beč pred cara i kralja Franju Josipa. Ban je išao na konju, a narod za njim pješice. Četiri su dana hodali do Beča. U Beču je ban sve ispričao kralju. Onda je kralj izvadio bijeli rupčić i rekao: ›Od danas više nema klake‹.« (Zečević 1973:23; Marks 1994:138-139)

Navedena predaja djelomično preslikava povijesne događaje iz Jelačićeva doba i odnosi se na razdoblje poslije ukinuća kmetstva, ali prije banova pisma jer kazivač kazuje da je »klaka« već bila ukinuta, ali su ih grofovi i dalje tlačili. Ona slikovito izražava i hijerarhijski odnos seljaka i vlasti: u Zagrebu vlast predstavlja ban Jelačić. Narod je došao u Gornji Grad i stoji dolje, ispred banove kuće, a ban s balkona, s visine, narodu objavljuje da nije kriv i da će s njima poći u Beč. Do Beča su putovali četiri dana, ban na konju, a narod je za njim hodao pješice. U Beču je pred kraljevskim dvorom pak drukčiji odnos: ban Jelačić, doduše na konju, bio je s narodom dolje kad je »zišel kralj van, opet na balkon«. S visine, simbolično, bijelim rupčićem, kao znakom vlastite predaje, kralj Franjo Josip objavio je narodu da više nema tlake.

(Odnos između moći što se nalazi u imperijalnome središtu i nemoći da se pravda riješi u Zagrebu, pobuđuje i neke asocijacije na današnje doba i pravdu koja nam i opet dolazi iz Europe.)

Kazivač na kraju dodaje da su tamo bili novinari i sve odmah dali u novine. Taj komentar pripada vremenu zapisa ( godina 1970.) i vremenu medija, vremenu vijesti i novosti koje postoje samo ako su javno objavljene. Kao što precizna imenovanja pojedinih lokaliteta - Kamenjaka, mjesta otkuda su i pobunjeni seljaci i kazivač, potom lokalnoga toponima Groblje, koje je nekoć bilo doista »groblje onih koji su za vrijeme klake vešani«, te križa na Galženjaku, mjestu koje je pučkom etimologijom dobilo ime po galgama na koje su seljaci vješani, usmenoj predaji daju pravovaljanost, vjerodostojnost, zbiljnost, značaj povijesnoga dokumenta, tako i novinska vijest, premda potpuno pripada drugom vremenu, nedvojbeno potvrđuje kraljev ukaz.

Metaforično ukidanje tlake opisuje i predaja Zvono Jelačića bana. Njezin je zaplet pogodba između austrijskoga cara i bana Jelačića: vladar će ispuniti želju, ako onaj drugi ispuni njegov naoko neispunjiv nalog. Da bi car ukinuo kmetstvo, ban Jelačić mora napraviti tako veliko zvono koje će se čuti po cijeloj Hrvatskoj. Zvono je u predaji poznati proglas da je tlaka ukinuta. I to je pismo poput velikoga zvona odjeknulo po čitavoj Hrvatskoj - i tlaka je bila ukinuta. Jelačić je za narod »bil zlatni čovek« jer je htio da Hrvatima bude dobro (Marks 1994:140).

Kazivač u posljednjoj rečenici izlazi iz vremena predaje i komentira mnogo kasniju sudbinu - ne bana već njegova spomenika: Ban je htio da Hrvatima bude dobro, ali »onda su ga skinuli komunisti s tega Trga Republike«.

U Konju Jelačića bana tema jest ukidanje kmetstva, ali je ona tek okvir priče: uvodna i završna rečenica kazuju o ukidanju tlake. Priča više kazuje o Jelačićevu ponosu o njegovoj hrabrosti, mudrosti i lukavosti. Jelačić je svoga konja tako dobro dresirao da je mogao preskočiti zid visok dva metra. Kad su Jelačiću u Beču zaprijeili smrću ako ne potpiše potpadanje Hrvatske pod Mađarsku, Jelačićev konj preskače zid i odnosi svoga gazdu ravno u Hrvatsku, u njegovu kuću u Nove Dvore (Marks 2003). Taj se Jelačićev konj spominje i u povijesnim spisima: Jelačić je ratovao s turskim krajišnicima kod Podzvizda i Gline S nekima krajišnicima i prijateljevao te je od Mahmud-bega Bašića iz Bihaća dobio na dar konja bijelca zvanog Arapin. Na tomu je konju jahao na bansko ustoličenje i poslije u Mađarsku (Mijatović 1990:23; Gorupić 1938:24).

Suvremena se teorija književnosti mnogo bavi upravo odnosom povijesnoga i fikcionalnoga i njihovim možebitnim različitim ostvarenjima u književnom i povijesnom diskursu. »Budući da se bezličan iskaz u kojemu ›događaji kao da govore sami za sebe‹ vezuje za znanstvenu praksu historiografije, prirodno je da se [priča] kao osoban iskaz, koji iziskuje napor razumijevanja poveže s književnom praksom« (Biti 1997: 63). Najveća se razlika između povijesnoga i književnoga ostvarivanja diskursa najjasnije ocrtava u načinu kojim književni diskurs ostvaruje svoju događajnost. Povijesna se događajnost iskazuje u parametrima povijesnoga vremenoprostora. Događajnost književnoga iskaza »rezultat je stvaralačke autorske intencije koja se raznoraznim intervencijama suprotstavlja stereotipima književnoga razumijevanja. Ona dakle ima mimetični, a ne stvarni značaj, i utoliko ovisi o primjerenoj recepciji« (Biti 1997:63).

To ne znači da nema dodira između tih dvaju iskaza: kad povijesna naracija posegne za »pripovijedanjem«, premda posuđenim od usmenih i pisanih svjedočanstava, dominira pripovjedački plan prije negoli dedukcija iz činjenica. Povijesne naracije »›imaju mnogo više zajedničkog s fikcionalnim pripovijedanjem nego što su to povjesničari obično voljni priznati‹. Institucionalizirane granice između historije i književnosti mogu se osporiti ukazivanjem na činjenicu da je historijski diskurs podložan istoj vrsti raščlambe kao i bilo koji drugi diskurs« (Walia 2002:18). Prema tome se i povijest može definirati kao trajna napetost »između priča koje su bile i onih koje bi mogle biti kazane« (Hunt 1991:103; navedeno prema Biti 2000: 15).

Danas povijesne diskurse sve više čitamo kao autoreferencijalne strukture koje nas uvode u složeni proces povjesničarevih »što promišljenih što spontanih selektivnih odluka. (...) U tome svjetlu možemo protumačiti i najnoviji porast interesa i senzibilnosti za mjesto subjekta u povjesničarskom diskurzu. Posrijedi je aspekt koji je akademska povijest brižljivo zatomljivala, ali eksploatiranje kojeg - po argumentaciji brojnih istraživača - povezuje romantičarsku i suvremenu historiografiju« (Biti 2000: 28-29). Utoliko su povijesne predaje (zapisane i u izravnoj komunikaciji, ali i one što se nalaze u povijesnim romantičarskim radovima - poglavito Kukuljević) tekstovi što posreduju prošlost, ali su nabijene afektivnim, ekspresivnim i imaginacijskim pripovjedačkim planom.

Značenje povijesne usmene predaje zapisane u izravnoj komunikaciji između kazivača i istraživača ostvaruje se trima odnosima: prema kazivanome tekstu, prema istraživaču (otuda različite inačice istih priča istih kazivača, a različitih istražitelja) i prema vremenu i situaciji u kojoj je priča kazivana. Manja ili veća brojnost, ponavljanje, različitost zabilježenih inačica istoga motiva čini motiv tipskim, podložnim široj identifikaciji, ali svakom pojedinačnom iskazu ne odriče pravo na jedinstvenost.

Povijesne predaje sažimlju višestoljetnu hrvatsku povijest, ali događaje ne prikazuje u kronološkome slijedu. One preskaču, povezuju često veoma udaljena povijesna razdoblja i različite povijesne osobe, a ističu ono što im se čini presudnim, ma kojem razdoblju pripadalo. U navedenim su to primjerima kazivačeva napomena o novinskoj vijesti, ali, još više, komentar o komunističkoj vlasti koja je makla spomenik. Po svojemu su jezičnostilskom ostvaraju mnogo bliže živom, svakidašnjem govoru od povijesnoga teksta te se upravo u tom bogatstvu sličnih a ipak veoma raznolikih pojedinačnih iskaza raskriva veća gustoća i doživljaja i podataka. Premda su jednim dijelom povijest, te su predaje prije svega književno organizirani doživljaj povijesnoga čina s prepoznatljivim sastavnicama usmene književnosti. Složene povijesne strukture opisuju iz osobnoga kazivačeva vidokruga ili vidokruga uske lokalne zajednice.

One makropovijesnu razinu svode na lokalnu, ili čak individualnu. Po tom su svom postupku bliske suvremenoj historiografiji, koja događaje i osobe ne interpretira samo podacima već u svoj znanstveni diskurs uključuje i kontekst događaja, širi svoje teme s »velikih muževa« na »male ljude«, svjedočanstva sudionika, različite priče koje ne moraju biti podudarne, ali svaka pojedinačna otkriva ili tumači djelić istine. »No, suvremena historija želi istraživati i strukture koje se ne mogu svesti na redoslijed doživljenih događaja, [dakle ne više post hoc ergo propter hoc - ] jer njihovo dulje trajanje nadilazi vremenski iskustveni prostor sudionika događaja, pa ih valja držati elementima uzročnosti koji objašnjavaju događaje« (Gross 1996:365).

U pričama o banu Jelačiću, a pogotovo u pjesmama, prepoznatljiv je i međunarodni pripovjedački motiv o liku nestvarnog, utopijskog vođe, usnulog vladara u obližnjoj planini, koji će, kad ustreba, ustati i osloboditi svoj narod.3 U usmenoknjiževnoj rekonstrukciji i ponovnoj konstrukciji hrvatske povijesti jedan od takvih likova jest Matija Gubec (isto tako jedan od mitskih likova hrvatske usmenoknjiževne tradicije) te se nerijetko upravo u predajama što kazuju o oslobođenju od tlake prepleću likovi Matije Gupca i bana Jelačića.4

Gubec predstavlja stanovitu plebejsku liniju kontinuiteta, pozivanje na stare pravice kao znak svijesti o zajedništvu koje se nije moglo ostvariti putem plemića i inozemnih vladara. U vremenima uvjetne državne samostalnosti on postaje simbolom ne samo pučkoga otpora nego i kontinuiteta domaće tradicije koja je opstala i u kasnijim vremenima. Ali ne slučajno jer ona doista znači povijesno postojanje slojeva koji nisu imali ni krunu ni atribute vlasti, koji nisu imali pisanu dokumentaciju, svoje dvorove i činovnike.

U pričama (i pjesmama) o banu Jelačiću puk spaja svoje vlastite modele o svijetu, modele koji impliciraju nesavršenost ovoga svijeta i realna rješenja. U njegovu se imenu personificiraju osobine nacionalnoga vođe i osloboditelja; njemu se pripisuju rješenja presudnih događaja iz povijesti hrvatskoga naroda, on se zaziva u kriznim vremenima. Sva narodna muka, ali i nada i vjera u oslobođenje od tuđinskih vladara, gospodara i inih vlastodržaca prenesena je u njegov lik. Primjer bana Jelačića pokazuje da se »›pojedinačno‹ može objasniti samo ›općim‹ koje se prije svega izražava u pojedinačnome« (Gross 1996:372).

Neustrašivost, hrabrost, neupitno junaštvo, lukavost, mudrost, spretnost, nepotkupljivost, domoljublje, ljubav prema vlastitome narodu i spremnost za njegovu obranu odlike su utopijskoga pravednog vladara, vladara iz naroda, kako ga zamišlja puk. Sve su one pripisane banu Jelačiću. Navodim elemente koje smatram važnima u pučkom poimanju Jelačića narodnim vladarom: kad je 1848. poklonstvena deputacija krenula kralju Ferdinandu u Beč, bila je obučena u narodno ruho: »u surke, bijele ili modre hlače, s kalpakom ili crven-kapom i sabljama« (Mijatović 1990:30). Po povratku u Zagreb, ban »hrvatskim jezikom zahvali na (...) srdačnom dočeku. Nikada još nije ban u javnosti govorio hrvatski nego latinski. Zato je kratak govor Jelačićev sve prisutne tako ushitio, da su ga od veselja digli uvis, uz gromovito klicanje naroda, koji je dupkom napunio Markov trg« (Mijatović 1990:32). Za banskoga ustoličenja, za razliku od svojih prethodnika, »Jelačić je bio obučen u narodno odijelo. Na sebi je imao bijelu surku, urešenu bijelocrvenim srebrnim gajtanom. Niz rame mu je visila crvena kabanica, srebrom izvezenim ilirskim grbom, sa srebrnom čelenkom i trobojnom perjanicom«. Njegov je ulazak u Zagreb u tim preporodnim vremenima bio trijumfalan - »zagrmili su topovi, zazvonila zvona i sa svih strana zaorilo je: Živio!« Na ulicama je bilo mnoštvo naroda i »bacalo se je cvijeće i vijence na narodnoga ljubimca« (Mijatović 1990:40). Slika bana na putu iz Karlovca kroz Jastrebarsko do Zagreba 1848. očevicima se čini »čarobnom. Kao da ga vile nose, a prati anđeo sreće! Odatle se je i moglo roditi ono tvrdo uvjerenje naroda, da ga uz Jelačića ne može zadesiti nesreća, jer je bio miljenik božji« (Mijatović 1990:55).

Narod u kriznim trenucima u pjesmama zaziva Jelačića na isti način kao što se poziva mitski usnuli kralj zatočen u špilji5. Poziv »Ustani bane, Hrvatska te zove« zabilježen je prvi put 1867. godine, a u pjesmi je sintagmu »Ustaj bane, ustaj naša diko!« prvi uporabio Ognjeslav Utješinović Ostrožinski u pjesmi Uskrsnuće Jelačića bana 1866. godine (Mijatović 1990:14). Pjesmu je napisao prigodom postavljanja spomenika, bila je tiskana i dijeljena kao letak, a znakovito je da je Ostrožinski na zahtjev austrijskih vlasti nakon nekoliko mjeseci umirovljen (Mijatović 1990:14; 134). Razne se inačice tih stihova javljaju i u drugim pisanim i usmenim pjesmama. Navodim ih tek kao ilustraciju:

Ustaj bane

»Ustaj, bane, Hrvatska te zove,
Ustaj, bane, iz grobnice svoje.
Ustaj, bane, Hrvatska te budi,
Ustaj sada, neka sablja sudi...«6

Plač Hrvata

»Čuj der bane Hrvatska te zove,
Ustani iz grobnice ove!
Tužan Hrvat nad grobom ti kleči,
Ustani se i bol mu izliječi!
Ustan, Joso, puk tvoj tebe zove,
Izbavi ga iz nevolje ove!7

Ustani bane, Hrvatska te zove

»Bilo je to godine devetsto i treće,
Kad Hrvatsku zadesiše velike nesreće:
Madžarske zastave digo Hedervari,
silom hoće Hrvatsku da je pomadžari.

Pripjev: Ustani bane, Hrvatska te zove,
Ustani bane, Jelačiću!
Ustani bane, Hrvatska te zove,
Ustani bane, spasi narod svoj!

Nema Hrvata, nema junaka,
Kao što je bio Jelačić ban!
Ali sada njega crna zemlja krije,
I zelena trava kiti njegov grob!
Pripjev.8

Postoje podaci da su se i u pjesmama spojili Matija Gubec i ban Jelačić. U zapisima o aktivnosti Seljačke sloge između dvaju ratova navodi se da su se, primjerice, u Završju pjevale pjesme »Matiji Gupcu« i »Nema Hrvata, nema seljaka« (Vincek 1938: 139), u Voloderu su pjevali »Matiji Gupcu« (Galeković 1937: 95), a u Kobašu su se »deklamirale i pjevale pjesme spjevane na slavu Matije Gubca i Antuna Radića« (Baćo 1940: 76). Pjesme su se pjevale još i neko vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata dok je joj Seljačka sloga bila djelatna te je tada vjerojatno i došlo do zamjene bratskoga umjesto hrvatskoga jer jebilo zgodno da Gubec u narodu zamijeni Jelačića.

Matija Gubec

Nema seljaka,
nema junaka
ko što je bio
Gubec Matija.

Njegovu grobu
nigdje traga nema,
ali duh mu hrani
srca seljačka.

Dosta je tome
što si se digo
protiv gospode
i za narod svoj.

Dolje gospoda
živila sloboda
seljačkoga roda
bratskog/hrvatskog naroda.

Poistovjećivanje bana s domovinom, poglavito sa slobodnom domovinom - simbolično je iskazano u odnosu prema njegovu spomeniku od samoga početka: Značenje što ga je ban Jelačić imao sredinom 19. stoljeća, u doba apsolutizma i potisnutoga hrvatstva, pokazuje upravo hrvatska odluka da se njegov spomenik postavi na glavni zagrebački trg, na glavni trg hrvatske prijestolnice. Veličina spomenika, momumentalnost i reprezentativnost njegova, izbor jednog od najboljih onodobnih inozemnih umjetnika za njegovu izradu te središnji položaj na trgu kazuju o važnosti i značaju bana Jelačića u hijerarhiji nacionalnih junaka9. Spomenik je 16. prosinca 1866. otkriven posebnim ceremonijalom uz nazočnost poslanika cara Franje Josipa, bana Šokčevića, hrvatskih zastupnika, brojnih izaslanstava i hrvatskoga puka. Odnos austrijske vlasti prema glorifikaciji domaćega junaka pokazuje spomenuti podatak o umirovljenju Ostrožinskog.

Nova socijalistička vlast u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata bila je još drastičnija: spomenik je najprije prekriven daskama, a zatim krišom, noću između 25. i 26. srpnja 1947. potajno maknut sa svoga mjesta, što je simbolično trebalo označiti nova vremena i nove junake. Time je u sjećanjima ljudi koji su ga pamtili i pričali novim generacijama još više postao simbolom zatiranoga hrvatstva i junaštva. Njegov povratak na središnji gradski trg 1990. godine bio je znakom novog vremena, gradu je ponovno vraćen njegov prepoznatljiv europski identitet. Povratku je spomenika prethodila plebiscitarna podrška građana te se čin vraćanja spomenika ne može postovjetiti sa sličnim postupcima (bilo koje nove) vlasti kojoj je temeljna nakana promicanje vlastite političke ideologije ili kanonizacija starih/novih simbola.

Gotovo je istovjetna sudbina pjesme Ustani bane, Hrvatska te zove, najpopularnije usmene pjesme o Jelačiću. Prvotno usmjerena protiv Mađara i Hedervaryja, postala je pjesmom kojom su Hrvati u svim bremenitim vremenima zazivali svoga bana. Premda nije imala nikakvih izravnih konotacija s hrvatskom društvenom stvarnošću poslije Drugoga svjetskog rata, bila je zabranjivana. Pjesma (ili priča) u predodžbi je nove vlasti izjednačena sa spomenikom jer nacionalni simboli (osim što predstavljaju određeni politički entitet) predočuju reprezentativnu baštinu prošlosti i povijesne tradicije nekog društva.

I Jelačićeva je smrt ostala neriješenom i kontroverznom. »Sva Hrvatska zavila se u crno, a narod je bolno zavapio: ›Plač vila sa hrvatskih strana - nema više Jelačića bana‹. Oko banovog groba ovila se legenda« (Obzor 1938,. br. 11). - evidentni su elementi mita u nastanku: vapaj naroda, plač vila koje su u jednoj od svojih funkcija i mitske zaštitnice čitavih naroda, nagovještaj ovijene legende oko banova groba.

Najprije da vidimo što kaže povijest: Jelačić je dugo pobolijevao, a jače je bolove u želucu počeo osjećati 1854. godine. »S obzirom da su ti bolovi bili popraćeni povraćanjem poslije se je sumnjalo da je namjerno otrovan. Pričalo se da je Jelačića trovao dvorski maršal grof Grünne, njegov veliki protivnik, ili možda njegov kuhar. Međutim, kad se imaju na umu već poznati podaci u vezi s Jelačićevom bolešću, onda su priče o trovanju suvišne« (Mijatović 1990:123). Neodređene formulacije »pričalo se«, »sumnjalo se« više pripadaju usmenoj književnosti nego povijesnome diskursu te ostavljaju dovoljno mjesta mašti.

Spominjući zapise generala Neustädtera Ferdo Šišić u beogradskoj Javnosti od 22. veljače 1936. veli: »Slušao sam često od ozbiljne starije gospode, čiji su roditelji ili bliski rođaci nekoć bili u tijesnim vezama s banom, a isto to vazda je tvrdila i obitelj Jelačić, da je bana lagano i postepeno trovao njegov kuhar i to po tajnom naređenju bečkoga dvora. Što je istina, teško je barem za sada zbog pomanjkanja potpuno autentičnih dokumenata kazati. Svakako trebat će još mnogo posla, da se potpuno pouzdano odredi i ocjeni Jelačićeva bolest i smrt« .

Alfred Makanec piše u Obzoru članak »Od čega je umro ban Jelačić. Legende i zbilja. Neobjelodanjeni dokumenti« e da bi potpuno otklonio očito još i tada prisutne glasine i priče oko banove smrti. U članku se poziva na dotad neobjelodanjene dokumente (pisma) i iskaze svjedoka. »Čitav dakle postanak i razvitak bolesti pruža nam žalibože tipičnu sliku progresivne paralize kako u svom začetku tako i u svom završetku. Sve druge verzije o nekom sistematskom trovanju bana Jelačića spadaju među bajke i ne mogu se održati pred gore navedenim dokumentima« zaključuje Makanec. Vjerodostojni bi trebali biti i iskazi članova Jelačićeve obitelji: »Često sam o ovoj temi razgovarao sa pok. groficom Ankom Jelačić i nikada mi nije izrazila niti sumnju o mogućnosti trovanja bana niti je njezin otac Jure, banov brat, ikada o tome išta spomenuo, nego je sve to ispravno nazvala bajkama. Prijepori oko banove smrti su zanimljivi, ali za usmenu priču nisu važni. Iscrpno i pedantno navođenje uglednih svjedoka koji niječu banovu nasilnu smrt nimalo ne smeta predaji, dapače čini je intrigantnijom, zagonetnijom, tajnovitijom

Činjenica jest da je priča zaživjela poslije banove smrti i održala se do danas i na selu, ali i u Zagrebu. U predaji Zagrebačke priče nalazi se i rečenica: »Pričalo se da je ban Jelačić otrovan od bečkoga cara.« (Marks 1994:50). Predaju je Nikoli Bonifačiću Rožinu šezdesetih godina u svojoj kući u Demetrovoj ulici 5 u Zagrebu kazivao Lato Mihalović, posljednji odvjetak znamenite obitelji, zaljubljenik u umjetnost i u neku ruku osobenjak zagrebački, koji je još pedesetih godina ovoga stoljeća u svojim salonima okupljao umjetnike i intelektualce. Takvom je jednom zgodom zapisana i priča iz koje je ova rečenica.

Priča Smrt Jelačića bana, zabilježena 1994. godine u Žeincima (selo kraj Luke u Hrvatskom zagorju) , poziva se na obiteljsku usmenu tradiciju - »Onda tak su pričali moji stari« - i kazuje da je bana po carevu nalogu za vrijeme svečane večere u Beču ubila otrovanim buketom cvijeća »jedna lepa puca«. Kazivačeva dvojba u istinitost izrečenoga: - Da li je istina il nije, eto...- u usmenoj predaji pripada zakonitosti žanra, ona je gotovo obvezna završna formula koja izrečenome ostavlja tajnu (Marks 1994:141).

Još se po jednoj svojoj osobini predaje o banu Jelačiću razlikuju od sličnih povijesnih predaja: kazivači najčešće u pričama o prošlim događajima glavnim junacima proglašuju i imenuju obične, za povijest potpuno neznane i anonimne likove, likove čija imena pripadaju kazivačevu kraju i sačuvana su samo u tim usmenim iskazima. Imena tih povijesno potpuno anonimnih osoba označuje, iz pučke vizure, i njihovo pravo na povijesnu ulogu , neupitno potvrđuje opisani događaj, ali, moramo znati, da istodobno pripada i žanrovskom ustroju usmene predaje (Marks 2003). Mjesto takva maloga čovjeka u predajama o banu Jelačiću preuzima čitav narod jer se ni i u jednome tekstu ne spominje nijedno lokalno ime.

Literatura i izvori

• Azaryahu, Maoz. 1999. »Politički simboli u svakidašnjici.Polisistemski pristup istraživanju«. Etnološka tribina 22: 255-267.
• Baćo, Anđa. 1940. »U Kobašu...« Seljačka sloga 5, 3:65.
• Biti, Vladimir. 1997. Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.
• Strano tijelo pri/povijesti. Etičko-politička granica identiteta. 2000. Zagreb:Hrvatska sveučilišna naklada.
• Bošković-Stulli, Maja. 1984. Odnos kmeta i feudalca. U Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti, Zagreb:Matica hrvatska.
• Fischer, Georg Wolfgang. 1995. Stanovi. Namještene sobe. Zagreb: Znanje.
• Galeković, Mirko. 1937. »Ogranak SS Gračanica...« Seljačka sloga 2, 4:95.
• Gorupić, Stjepan. 1938. Ban Jelačić. Zagreb:Jeronimska knjižnica, izdaje Hrv. knjiž. društvo sv. Jeronima, knjiga 533.
• Gross, Mirjana. 1985. Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850-1860. Zagreb: Globus.
• Gross, Mirjana. 1996. Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja, Zagreb:Novi liber i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu .
• Lurje, L. J. 1990. »Oral History und Volksgeschichte«. Bios. Zeitschrift für Biographieforschung und Oral History, Hagen, 1:9-21.
• Makanec, Alfred. 1938. »Od čega je umro ban Jelačić. Legende i zbilja. Neobjelodanjeni dokumenti«. Obzor, br. 11.
• Marks, Ljiljana. 1994. Vekivečni Zagreb. Zagreb: AGM.
• Marks, Ljiljana. 1998. »Usmena proza u hrvatskoj književnosti (na krajevima dvaju stoljeća«. Croatica, XXVII/45- 46: 397-414.
• Marks, Ljiljana. 2003. »Mitski i pravedni vladari«. Gazophylacium, VIII/ 1.-2:60-70.
• Mijatović, Anđelko. 1990. Ban Jelačić. Zagreb: Mladost.
• Vincek, Andro. 1938. »Ogranak SS Završje...« Seljačka sloga 3, 4:138-139.
• Walia, Shelley. 2002. Edward Said i pisanje historije. Zagreb: Jesenski i Turk
• Zečević, Divna. 1973. »Usmene predaje o seljačkoj buni i kmetskom životu u široj okolici Stubice«. Narodna umjetnost10:7-32. = Folklor Gupčeva zavičaja: 7-32.
• Zečević, Divna. 1973. »Usmene predaje kao književna organizacija čovjekova doživljavanja povijesti i prirode«, Narodna umjetnost:33-70 = Folklor Gupčeva zavičaja:33-70.