Prostori suvremene ženske proze

1. Uvodne asocijacije

»Imate li pojma koliko se knjiga o ženama napiše svake godine? Imate li pojma koliko njih napišu muškarci? Jeste li svjesne da ste vi možda najpromatranija životinja u svemiru?«, niz je retoričkih pitanja upućenih jednoj skupini studenta na ženskom koledžu u Cambridgeu davne 1928. godine. Pitanja je postavila Virginia Woolf i nastavila priču o ženi i književnosti objavljenoj kroz esej Vlastita soba.

Tragove odgovora danas bi se moglo pronaći u nizu tematskih blokova časopisa koji problematiziraju odnos žene, povijesti, društva, kulture i književnosti, u književnopovijesnim ili teorijskim knjigama o ženskoj književnosti, kao i u zbirkama kritika u kojima je pokoji prikaz nastao na temelju knjiga hrvatskih autorica. Neki se pak odgovor može potražiti i u rijetkim znanstvenim studijama s okvirnom temom vezanom uz žensku prozu. Kada bih sama nastojala odgovoriti na isto pitanje, vjerojatno bih prvo izdvojila nekoliko časopisa koji mi se čine izvrsnim prostorom »prve informacije« o pristupima ženskoj književnosti, potom knjige ogleda i eseja o ženskoj literaturi. Većinu tih istraživanja potpisale su žene.

No, ako se malo bolje razmisli, može se u širokoj lepezi autora »jačega« spola otkriti i jedva primjetljiv broj onih koji prate žensku produkciju na manje ili više kontinuiran način. Zanimljivo je pročitati tim povodom predgovornu bilješku Veselka Tenžere u knjizi Smrtni grijesi feminizma- ogledi o mudologiji (1984) u kojoj taj ugledni kritičar nekoliko puta naglašava osobnu, ne baš pretjeranu »vjeru« u ženski glas koji se javlja usuprot socijalnih, moralnih i kulturoloških normi. Upravo su se tekstovi Slavenke Drakulić iz Poleta, Duge, Starta, Danasa obraćali čitateljima iz pozicije feminističke perspektive gledanja na problem. Analizirajući ih, Tenžera zaključuju kako je genotekst takvih ženskih oštrih, ironičnih i provokativnih stavova u autoričinoj »nesređenoj« obiteljskoj situaciji. Upravo ti zaključci posljedica su konzervativnog i patrijahalnoga sustava osamdesetih, čemu u prilog govori i očito neprepoznavanje energije kojom autorica komentira kulturološki položaj žene na postorima bivše Jugoslavije. Možda je i sama knjiga Slavenke Drakulić došla u širi recepcijski prostor hrvatske književnosti previše naglo, energično i previše »ženski«. Čak je i bilješka urednika Zlatka Crnkovića, usudila bih se reći, vrlo distancirana od objavljenih »grijeha feminizma«. Naime, Crnković, citirajući upravo detalje iz autoričine pogovorne (auto)biografije u kojima ona odgovorno obrazlaže kontekst iz kojega piše priznajući kako je pisanje osobni način preživljavanja zbilje, u tekstu na zadnjoj korici knjige jasnije naglašava imena autora predgovora (Tenžere) i nove knjige koja će se ubrzo pojaviti u istoj biblioteci (ITD, Znanje) kao odgovor na ove »oglede o mudologiji«. Riječ je, o knjizi Igora Mandića Što hoće te žene? (1984) u kojoj taj medijski kritičar, polemikom »knjigom uz knjigu« u poznatoj maniri ciničnog, ekscesnog, provokativnog kritičara i »mudologa« udovoljava patrijahalnoj letargičnoj sredini, uzburkavajući je osobnim »muškim« stavovima »protiv« bilo kakve spolne razlike u književnosti, bilo kojeg oblika feminizma. Desetak godina kasnije njegovi oštri komentari ženske proze čak su doveli do toga da je »rasprodao« jedno izdanje romana Francuska suita Sibile Petlevski jer je čitateljska javnost koja »voli skandale«, htjela pročitati knjigu o kojoj se Mandić očitovao izrazito negativno zamjerajući joj pretjeranu stilsku razvedenost i žensku banalnost naracije. U istoj zbirci njegovih kritika Književno(ST)ratište (1998) našli su se nešto blaži, ponekad čak i afirmativni prikazi knjiga autorica kao što su Neda Miranda Blažević, Dubravka Ugrešić, Julien Eden Bušić, Maja Gjerek Lovreković, Dunja Hebrang, Maja Freudnlich.

Svaka čast netom spomenutim kritičarima, Tenžeri i Madiću, ali čini mi se kako je tek pojavom pogovorne bilješke knjizi Irene Vrkljan, Berlinski rukopis naslovljene Druga strana biografije Zdravka Zime, muška perspektiva čitanja ženskoga teksta konačno shvatila o čemu je u ženskoj prozi zapravo riječ. I stoga me je strašno obradovala Zimina rečenica u kojoj se i on osobno zalaže za buduće različite perspektive čitanja ženskih tekstova: »Razgolićavajući stvarnost i njezine traumatizirane protagoniste, ona nudi ogoljeli kostur proze oslobođen bilo kakvog sladunjavog garnirunga. Osporavatelji »feminističke« književnosti prigovorit će Ireni da piše prozu kratkog daha, ne shvaćajući da je razmjerno skroman opseg njezinih radova posljedica upravo takvog estetičkog i etičkog izbora.«1 Taj kratki, konkretni i promišljeni esej jedan je od prvih u kojemu je prepoznat poetički istančan i stilski dotjeran ženski tekst. Zima se još uvijek kritički obraća tekstovima o ženskoj književnoj produkciji. Obično to čini detaljnim i poprilično deskriptivnim stilom ne želeći se previše agresivno upletati u problematiziranje modela rastvaranja ženskoga identiteta u tekstu. Međutim, ono što je zasigurno i ovoga puta za spomenuti je Zimina izrazita sistematičnost u pisanju i njegov jasan uvid u širi hrvatski i europski književni kontekst. Zima piše o autoricama koje ga intrigiraju svojom ženskom različitom poetikom (npr. Iris Supek Tagliaferro, Vesna Krmpotić, Milana Vuković Runjić), obično piše o onim autoricama koje nemaju potrebu udovoljavati recentnim modnim književnim trendovima već samo osobnim narativnim izazovima.

Ako je netko od kritičara izraziti fan ženskoga tijela i teksta, onda je to zasigurno priznati krležolog Velimir Visković. U sustavnom razotkrivanju perspektiva ženskoga pripovijedanja posebnu mu pozornost plijene oblici ženskoga odnosa prema ideologiji, zbilji i vlastitoj seksualnosti, a privlači ga upravo moć ženskoga diskursa. U Mladoj prozi (1983), Visković analitično prikazuje poetiku Dubravke Ugrešić kroz širi kontekst. U prikazu zbirke priča Nede Mirande Blažević Razglednice ukazuje na infantilnu poziciju njezinih pripovjedača kojim se, prema njegovu mišljenju, oblikuje jedno zanimljivo sinestetičko osjećanje svijeta napisano iz perspektive vrlo suptilnoga ženskoga subjekta. Posebno su značajna njegova dva prikaza objavljena u knjizi Pozicija kritičara (1988) u kojima analizira proze Slavenke Drakulić i Irene Vrkljan prepoznavajući kroz analizu njihovu poetičku različitosti u širem kontekstu ženskoga pisma osamdesetih. Njegova izrazita sklonost ženskom tekstu (bilo da je riječ o proznom ili teorijskom) došla je do izražaja i u časopisu Sarajevske sveske. Naime, kao glavni urednik već u drugome je broju ovoga časopisa iz 2003. objavio značajan tematski blok naslovljen Belo pismo; žensko pismo i žensko pisanje u devedesetima kojeg je pripremila Jasmina Lukić. Tekstove u njemu potpisuju Andrea Zlatar, Lada Čale Feldman, Nirman Moranjak-Bamburać, Vladislava Gordić Petković, Biljana Dojčinović-Nešić, Tatjana Rosić i Jasna Koteska. Upravo se njihovim analitičkim istraživanjima nastojalo još jednom skrenuti pozornost na značajnije knjige i autorice koje se posljednih desetak godina bave feminističkom kritikom utiskujući u nju s potpunom odgovornošću osobno rodno iskustvo. Velimir Visković trenutno je glavni urednik Profilove ženske biblioteke Femina.

Vladimir Biti među prvim je hrvatskim teoretičarima ukazao na niz značajnih teorijskih rasprava u analiziranju ženskoga diskursa kroz koje se, između ostaloga, ocrtavaju problemi konstituiranja subjekta i identiteta, propituju se u njima odnos između mogućih razina tijela i teksta. Biti pozorno u svojim raspravama o ženskome u književnosti slijedi pojmove feministički kritike kao što su falogocentrizam, moć, žudnja, nesvjesno, imaginarno, opreka. Posebno je tim povodom potrebno istaknuti njegov Pojmovnik suvremene književne teorije (1997) i knjigu Strano tijelo pripovijesti (2000), kao i rasprave Beznadnost, razlika i žudnja (Republika, 7-8, 1999) odnosno Dekonstrukcija i feministička kritika (Republika, 9 -10, 1999).

Preplićući književnoteorijsko predznanje iz Bitijevih tekstova s osobnim filološkim interesima, Milovan Tatarin polako, detaljno i deskriptivno razotkriva ulogu i mjesto žene u starijoj hrvatskoj književnosti. To je posebice vidljivo u njegovoj knjizi Bludnica i svetica (2003). U njoj je Tatarin veći dio svojih književnopovijesnih i kulturoloških istraživanja posvetio hagiografskoj poemi Nikole Marčija Život i pokora svete Marije Egipkinje (1791). Pozornost pri tome usmjerio je, kako sam navodi »srednjovjekovnoj etičkoj koncepciji koja ženu promatra kao požudno biće čije je tijelo izvor zla« utvrđujući pri tome i one tematsko-motivske podudarnosti s tipološko sličnim tekstovima (legende) u kojima se pripovijeda o obraćenim starohrvatskim literarnim bludnicama. Međutim, kao što pokazuje njegova knjiga pogovora i kritičkih ogleda Kućni prijatelj (2004), intrigiraju ga i knjige suvremenih hit-makerica, mainstream hrvatskih autorica kao što su Julijana Matanović, Slavica Tomčić, Vjekoslava Huljić, Sanja Pilić, Anja Šovagović...

Od hrvatskih književnih povjesničara još o ženskome u književnosti najčešće pišu i Stanko Lasić, Krešimir Nemec, Cvjetko Milanja, Vinko Brešić i Pavao Pavličić. Stanko Lasić u knjizi Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1986) koja je u isto vrijeme i uvod u monografiju o toj značajnoj hrvatskoj književnici i novinarki izlaže osnovne značajke njezina života i rada kroz dva veća poglavlja: Djetinjstvo, mladost, prisilini brak (1. siječnja 1873 - listopad 1896); U redakciji »Obzora« (1896-1910). Ta studija o Zagorkinim romanima pokazat će se kao iznimno značajan prilog u daljnjim književnopovijesnim čitanjima njezinih romana o čemu ponajbolje svjedoče i tekstovi u knjizi Povijest hrvatskog romana (1998) Krešimira Nemeca. Nemec osim što je kroz niz ogleda i eseja ukazivao na funkcije ženskih likova u određenim književnopovijesnim i poetičkim razdobljima (npr. Femme fatale u hrvatskom romanu XIX. stoljeća - geneza i funkcija motiva, 1995) , u toj knjizi-projektu analizira naratološke osobine ženskih romana devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Nešto manju sklonost analizama ženskoga teksta pokazuju C. Milanja, kojega zanimaju različite, isključivo poetske, diksurzivne prakse ženskoga, i V. Brešić, koji najčešće piše o ženskim autobiografijama. Pavao Pavličić je pak kroz otvorena pisma upućena poznatim književnicama i ženskim likovima iz hrvatske literature, a koja je objelodanjivao na stranicama književnih časopisa u razdoblju od 1982. do 1994. godine, analizirao prostor i granice njihove egzistencije u literaturi i izvan nje. Njihova naglašena različitost i intrigantna osobnost povodi su tim epistolarnim obraćanjima kroz koje Pavličić iznosi niz zanimljivih razmišljanja o književno-kulturološkim fenomenima kojima su povod upravo žene. Pisma su objavljena u knjizi Rukoljub - pisma slavnim ženama (1995).

Unazad dvadesetak godina u hrvatskoj književnoj i kulturnoj zbilji žena konačno ima vlastitu sobu zavidne kvadrature. Prepoznata je, kritički i recepcijski ovjerena činjenica kako žene imaju slobodu, naviku i hrabrost pisati o onome što osjećaju, one imaju pravo na javnost svojih intimnih priča i svojih žudnji.

Nekoliko je važnih publikacija objavljeno na temu žena, a upravo su one kulturološki fenomeni koji ukazuju na odrastanje društvenog i kulturološkog konteksta. Kulturološki značajnim projektima za širu recepciju ženske literature prepoznaju se tako tri tematska časopisa, dvije knjige i jedan dnevnik.

1.1. Tri časopisa

Nema tome tako davno da je na tragu francuske feminističke škole objavljen tematski broj časopisa Republika (11-12, 1983., priredile Slavica Jakobović i Gabrijela Vidan) u kojemu je nekoliko autorica i autora počelo diskretno propitivati granice ženskoga (posebice je značajan prilog Ingrid Šafranek), kako u tekstu tako u socijalnoj i privatnoj zbilji. Kroz njihove eseje, razgovore, prijevode ili fragmentarne izbore iz djela hrvatskih književnica, vidljiva je inicijalna ideja kojom se već tada nastojalo ukazivati na spolne, kulturalne, tematske i diskurzivne različitosti ženske književnosti. Ovi su prilozi najčešće temeljeni na prikazivanju specifičnosti ženske perspektive pripovijedanja u odnosu na mušku. Iako kreću od preslagivanja binarnih odnosa (muško-ženskih), oni su pridonijeli jasnijem određenju suvremene ženske produkcije u širem nacionalnom kontekstu. Ženska književnost je kroz ovaj prostor dobila jasnu mogućnost smještanja unutar društvenog i kulturološkog konteksta.

Desetak godina kasnije, demokratizacija šire društvene zbilje omogućila je osnivanje Centra za ženske studije (1995.), a nakon nekoliko godina pokreće se iz istoga prostora časopis Treća (1998.) čija je ideja jasno određena već kroz prvi broj. U njemu se većina tekstova odnosi, kako ističe glavna urednica Željka Jelavić, na »teorijska promišljanja, posebno unutar teorije identiteta i kulturalnih teorija devedesetih godina«, što implicitno ukazuje na moguće promjene u interpretacijama ženske literature. Feministička kritika i teorija sve se više bavi istraživanjima koja uočavaju načine i oblike konstituiranja ženskoga književnog subjekta, uočavaju se razine prepoznavanja i samopropitivanja ženskoga tijela, prepoznaju se različiti tipovi identiteta u ženskom diskursu kao i različite vrste privatnog i javnoga govorenja, a zamjećuju se i različite diskurzivne artikulacije ženskoga iskustva (svakodnevlje, ljubav, seksualnost).

Čitanjem tekstova okupljenih oko teme Žena, povijest, književnost iz časopisa Kolo (2/2001) postaje vidljivije povijesno, teorijsko i kritičko mišljenje o hrvatskoj ženskoj književnosti. Bilo da je riječ o suvremenom tekstu ili tekstu iz stare književnosti, autorice (Andrea Zlatar, Dubravka Oraić Tolić, Julienne Eden Bušić, Lada Čale Feldman, Nataša Govedić, Irena Lukšić, Svetlana Ajvazova, Elaine Showalter, Shoshana Felman, Maria Janion, Lisa Duggan, Sylvia Plath, Kristina Pešić, Nataša Sajko, Helena Sablić Tomić) i dva autora (Milovan Tatarin, Leo Rafolt) kroz svoje su priloge iz pozicije postmodernih čitatelja nastojali prepoznati posljedice koje na kolektivni identitet ima stalno žensko traganje za vlastitim prostorom i pozicijom u njemu. Ovim se književnopovijesnim esejima, teorijskim ogledima i izborom prijevoda različiti modeli ženskoga identiteta europski kontekstualiziraju.

1.2. Dvije knjige

Prvu panoramu književnopovijesnih ogleda o djelima iz korpusa ženske književnosti devetnaestoga i dvadesetoga stojeća napisala je Dunja Detoni Dujmić naslovivši je Ljepša polovica književnosti (1998). U njoj autorica pažljivo i pedantno oblikuje tridesetak portreta hrvatskih književnica (Ana Vidović, Dragojla Jarnević, Jagoda Brlić, Milka Pogačić, Jagoda Truhelka, Antonija Kassowitz-Cvijić, Gjena Vojnović, Kamila Lucerna, Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić-Mažuranić, Zofka Kveder, Adela Milčinović, Vilma Vukelić, Zdenka Marković, Mara Ivančan, Verka Škurla-Ilijić, Zlata Kolarić-Kišur, Štefa Jurkić, Dora Pfanova, Mila Miholjević, Mara Švel-Gamiršek, Božena Begović, Sida Košutić, Fedy Martinčić, Zdenka Jušić-Seunik, Ivanka Vujčić-Laszowski, Mirjana Matić-Halle). Kada se pročitaju zaključne rečenice uvodnoga poglavlja knjige u kojima se objašnjavaju književni i izvanknjiževni povodi objelodanjivanju portreta više ili manje (obično manje!) poznatih hrvatskih spisateljica, uočava se kako poticaj za takvo žensko čitanje nije bila samo želja za knjigom jednoga okvira. Dunja Detoni Dujmić je konstruirajući gotovo kronološku književnu stvarnost margine, imala namjeru utvrditi različitost ženskoga teksta u korpusu hrvatske književnosti od preporodnih razgovora i romantizma do modernizma i suvremenosti. Upravo sistematičnost i akribičnost ovih eseja pruža izvrsan uvid u literarni tekst hrvatskih književnica.

Nekoliko godina kasnije pojavilo se još jedno mišljenje o ženskoj književnosti. Knjiga Andree Zlatar Tekst, tijelo, trauma - ogledi o suvremenoj ženskoj prozi (2004). U njoj autorica kroz tri veće cjeline (I. (Teorijski) pogled unatrag; II. Poetika suvremene hrvatske ženske književnosti; III. Perspektive pripovijedanja) propituje posljedice odnosa između konstrukcije identiteta i kronotopa, ukazuje na poetičke osobine narativnog teksta paradigmatskih autorica suvremene hrvatske ženske književnosti te sintetski pristupa tekstovima u kojima se prepoznaju različiti tipovi iskazivanja ženske subjektivnosti.

U uvodnoj studiji Identitet, jastvo, tekst Andrea Zlatar postavlja metodologiju kojom je čitala i pisala o ženskoj prozi. Pri tome je njezina pozornost usmjerena prema uočavanju uzročno-posljedičnih veza između kolektivnog i individualnog identiteta, njihovog odnosa u načinima predstavljanja osobnog u svakodnevlju kao i prema oblicima prezentacije vlastite slike u javnosti. Pri tome autorica ističe nekoliko temeljnih pojmova koji se prepoznaju u tome procesu kao što su margina, sloboda, razlika, komunikacija, privremenost, intima, tjelesnost, seksualnost koje će i sama problematizirati kroz interpretacije ženskih proznih tekstova. Taj postupak zgušnjavanja samorazumijevanja i samotumačenja, najuočljiviji je u autobiografskim tekstovima. Postavljajući analize kroz odnos onoga JA i identiteta, A. Zlatar otvara književnopovijesnu paradigmu ženske književnosti ogledom Dnevnici: intimni krajolik duše. Čitajući dnevnike (Dragojla Jarnević, Sylvia Plath) u okviru europske kontekstualizacije ženskih dnevnika, ona još jednom ukazuje na račvanje ženskih glasova, na napetost između pisanja i življenja u ženskom dnevničkom diskursu, na način francuske teoretičarke Beatrice Didier koja o dnevniku George Sand piše kao o dvostrukom traganju - za identitetom i pisanjem.

Teze o međusobnom prožimanju privatnog i javnoga u prostoru ženskoga teksta oblikovane su u ogledu Konstrukcija privatnosti: prostor teksta. One inicijalno kreću od eseja Virginije Woolf Vlastita soba iz 1928. godine koji je već označen kao retrospektivni feministički književni manifest. U njemu se o tekstu razmišlja kao o nadomjesku prostora privatnosti, kao o vlastitoj sobi iz koje se u isto vrijeme može promatrati društvena i politička zbilja, ali i održati pravo na vlastito jastvo, na osobni identitet i pripadajuću slobodu drukčijeg govorenja.

Zasigurno najintrigantniji su eseji iz drugoga dijela knjige. U njima se iz suvremenog konteksta hrvatske književnosti izdvajaju Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Daša Drndić. Ove autorice s obzirom na poetičke osobine vlastitoga književnog opusa, prema mišljenju Andree Zlatar, mogu biti paradigmatske u hrvatskoj ženskoj prozi. Takav stav Zlatar argumentira kroz četiri slojevita eseja, Soba, kuhinja, vlak - Irena Vrkljan; Tijelo: modus komunikacije - Slavenka Drakulić; Pisanje u egzilu/azilu - Dubravka Ugrešić; Smrt pojedinca/pobjeda povijesti - Daša Drndić. U njima ukazuje na sadržajne i izražajne osobine njihovih proznih i esejističkih tekstova. Uočavajući narativne specifičnosti ona zaključuje kako se u navedenim tekstovima prepoznaju intimistički i feministički, autobiografski i ironijski, te dokumentaristički i groteskni poetički izražaji.

Krajem prošloga stoljeća uvode se u prozu drukčije perspektive pripovijedanja temeljene na propitivanju različite pozicije svjedoka u tekstu. Riječ je o dokumentarnim i literarnim oblikovanjima iskaza o ratu, o traumama i strahovima kao i o tekstovima u kojima se otkriva mjesto ženskoga subjekta u svakodnevnom životu kroz tematiziranje ljubavi i seksualnosti, ali i eksplicitno pisanje o užitku, tijelu i erotici. Nadalje, promjene u društvu i kulturi, demokratizacija odnosa u socijalnom prostoru, detradicionalizacija obitelji, prema riječima A. Zlatar, otvaraju put narativiziranju novih oblika zajedničkoga života kao što su lezbijske ili gay obitelji i sustanarstvo. U tekstu Arheologiji svakodnevice istaknut je upravo taj drugi tip subjektivnosti, onaj usmjeren zapisima iz svakodnevlja, ljubićima, ženskoj prozi koja tematizira prostore urbane seksualnosti i različite prakse ljubavi. Knjigu zatvara esej Pisati tijelo/pisati ljubav koji je svojevrsna sinteza autoričina propitivanja granica identiteta i jastva, tijela i teksta, granica ljubavi i užitka, seksualnosti i pripadnosti, nedovršenosti i punoće, prostora riječi i prostora intime.

1.3. Jedan dnevnik

Mislim da je prethodni sažeti asocijativni pregled s temom o čemu žene pišu kada pišu o ženama potrebno proširiti i na onaj dio priče koji govori zašto žene žele pisati pa bih tim povodom spomenula Dnevnik Dragojle Jarnević.

Prva integralna verzija dnevnika objavljena je na samom početku novoga milenija, a u njemu se mogu pronaći mogući odgovori na recentna književnoteorijska pitanja tipa tko govori, tko gleda, tko jesmo, gdje smo, jesmo li tjelesne ili virtualne.

Samosvojnost i osobnost Dragojle Jarnević (pjesnikinje hrvatskog romantizma), prepoznata je dakle tek 2000. godine i to isključivo zahvaljujući zavidnoj energiji još jedne žene, zanimljive književnice i ugledne rusistice Irene Lukšić. No, možda upravo takva stoljetna distanca govori u prilog činjenici kako je prostor intime ipak u visokoj mjeri društveno kodiran pa mu je tek demokratizacija pisanja mogla otvoriti vrata. Upravo je objavljivanje ovoga dnevnika konačno pustilo novu buku u stare povijesne preglede.

Meni se zaista čini kako su u ovim dnevničkim bilješkama, onoliko koliko je to uopće devetnaestostoljetna kulturna i književna praksa dozvoljavala, najeksplicitnije naznačeni gotovo svi kanoni ženske naracije (odnos autora i djela; tijela i teksta; iskustvo nesvjesnoga; samorazumijevanje, samotumačenje i samoidentitet u pričama o životu; nužna potreba za pisanjem sebe u tekst). Ove se strategije, više ili manje eksplicitno prepoznaju i u suvremenim ženskim prozama.

Jarnevićeva dnevnik - kao pripovjedni žanr, kao slatki nadomjestak koji se javlja u trenucima najveće žudnje, ne odabire niti malo slučajno. Upravo zahvaljujući mogućnosti da se kroz dnevničke bilješke približi drugima i sebi, dnevnik je izvrsan prostor u kojemu se mogu spojiti dva značajna mjesta romantičarske poetike - srce i razum. Na tome je tragu u dnevniku zabilježeno: »Mene srce jako, jako boli; i koliko sam tamo učinila da budem dobre volje, toliko me sada napane tuga, i oči mi orosiše obilate suze. Kako to meni dođe: štogod ja obljubim i čemu se obveselim, to mi se sve otima i za drugim teži, a ja ostajem uboga u srcu svome. Nijedna žrtva nije prevelika, što je ne bih podnijela za sebi srodnu dušu; ali čitav svoj život se nijesam na takvu namjerila i usamljena moram kukati i životariti. Vaj, bijedna života moga!«2

U trenutku pisanja dnevnika Dragojlina je žudnja usmjerena prema lijepoj krijeposti domoljublja, poštenju i ljubavi. Nadalje, ona je potpuno svjesna javne pozicije vlastitoga dnevnika, posebno onda kada počinje prevoditi njemački dio dnevnika (1833 -1841) na hrvatski jezik direktno se obraćajući čitateljima. Na tim uvodnim stranicama uspostavlja se dijalog s čitateljima direktno im se obraćajući poput postmoderne naratologinje. Ova komunikacija ima samo jedan cilj - ostvariti što veću razinu intimnosti koja će omogućiti da vjerodostojnost iznijetih informacija bude i prepoznata.

Prostor njezinog dnevnika tako postaje i prostor obračuna s malograđanskim mentalitetom koji ju je kao ženu često puta prozivao i omalovažavao. Nadalje, svjesna vlastite izloženosti, Dragojla Jarnević ipak nije svoj dnevnik pisala za javno čitanje u svome vremenu, za života. On je trebao biti prikaz političke, društvene, moralne, privatne i intimne zbilje u razdoblju hrvatskog romantizma. Prema oporučnoj želji autorice dnevnik je prvo čitanje trebao imati deset godina nakon njezine smrti.

Promatrajući dnevnik kao pripovjednu cjelinu uviđa se oscilirajuća pripovjedna putanja, od pisanja o jakom, iskrenom domoljublju i izrazito strasnoj potrebi za što boljim poznavanjem hrvatskoga jezika, hrvatske kulture (posebno onda kada je uslijed bolesti i sama morala boraviti izvan domovine), preko želje za uspostavljanjem društvenih promjena, do deprimirajućega odnosa prema sebi i životu uopće. Uskratu vlastitoga javnoga djelovanja Jarnevićeva kompenzira u dnevniku, upisujući u njega niz podataka vezanih uz politiku, društvo, kulturu i književnost. Ona često puta izražava vrlo provokativne političke stavove, oštro komentira lažno domoljublje, hrvatsku neslogu i ljudsku glupost, hrvatsku oholost, nekolegijalnost uglednih književnih imena (S. Vraz, V. Deželić), kršćansku prijetvornost. Ipak, u nekim je bilješkama dirljivo nježna i iskrena pišući o svojoj ljubavi prema Trnskom, želji za što boljim odnosom sa svojim učenicama i htijenjem da ih što bolje nauči hrvatskome jeziku.

U isto je vrijeme, njezin dnevnik i diskurzivna intima prepuna strepnje, tuge, usamljeničkoga života, ali i strasnoga odnosa prema »zabranjenim« muškarcima. U dnevniku se prepoznaju različite narativne strategije (romantizma, sentimentalizma, didakticizma) koje se međusobno isprepliću pretvarajući ga u izvrstan sinkronijsko-dijakronijski prikaz društvenog, političkog i kulturnog stanja u razdoblju hrvatskog romantizma. Dnevnik se može čitati i kao socijalna reportaža, političko-didaktički tekst, kao prostor samoočuvanja egzistencijalnoga, te kao intimni autoportret duhovno i tjelesno nezavisne žene.

Među ponajboljim dijelovima dnevnika zasigurno su oni koji govore u prilog iskoraku prema modernizmu, prema suvremenim intimnim dnevnicima dvadesetoga stoljeća. Oni se čitaju kroz opise autsajderskoga položaja žene: »Uzburkana vremena, koja sada vladaju, čine me da žalim što nisam muško, ili bar postojanijeg zdravlja, kad bih se mogla postaviti - usprkos mome ženskome spolu - u red boritelja za dom i narodnost. Kao žena ne stojim na svojem mjestu, to ćutim, a kao muškarac - ne mogu. Ali neka bude!«3

Dragojla Jarnević je autorica koja po prvi puta na stranice hrvatske proze upisuju strasnu potrebu za pisanjem. Ona, poput Cvetajeve, želi dijelove svoga tekstualnog tijela preseliti u bilježnicu: »30.I.1841. - Čitave noći sada pišem. Počela sam pisati domorodne povijesti i s njima se zabavljam čitave noći... Više puta ćutim da su mi oči slabe, ali ja moram pisati; moje je srce jako, jako tužno i pisanjem i mukom, koju imadem s pisanjem, ćutim manju bol u grudima.«4

U razdoblju sveopćega društvenoga puritanstva koje i kroz književnost nastoji postići/dostići moralni kršćanski odgoj, ona je pisala o prostoru intime, o tijelu i putenoj ljubavi: »16.VIII.1845. - Ta evo mi već 33 godine pa se još u ljubavi ne nasladih, a sada ljubim tako, da mi nikakav razum ne pomaže, i ljubav je svrha moga sadašnjega života. Neka kaže tko hoće da je zabranjena ljubav nedostojna i da se ne smije želja za jednim redovnikom u srce djevojke uvući; ja ipak čeznem cijelim životom za jednim redovnikom. Ta on ima srce i ćućenje, i shodnije mu je jedno čeljade ljubiti, negoli svaku razbludnicu u svoj naručaj zagrliti. Ali Kirchlechner nije taj čovjek, koji bi se u razbludnosti zaboravio, a zato što je redovnik ja ga ipak manje ne ljubim. Neka bude predrasude kakove hoće, i neka me kori ako hoće cio svijet zbog ove moje strasti; ja ne ću trti glavu: ovo što ćutim je sveto i neoskrvljeno, i štovanje je u uskom savezu s mojom ljubavi, a da bih mogla tako lako odstupiti.«5

Stav njezinih suvremenika koji dnevnik zabranjuju širem čitateljstvu označivši ga pornografskim objašnjava se činjenicom (Zlatar: 2004) koja ukazuje da oni nisu još mogli odvojiti njezinu javnu ulogu književnice od njezinog literarnog identiteta, odnosno nisu jednostavno mogli prihvatiti razliku između intimnog privatnog identiteta i tekstualnog uobličenja spolnog identiteta i seksualnosti.

Dnevnički, intimni krajolik Dragojle Jarnević učinio je odmak od poetičke matrice autobiografske proze u razdoblju hrvatskoga romantizma. Lijepo je to napisala Divna Zečević davne 1985. godine u preciznom monografskom pristupu književnom djelu Dragojle Jarnević ističući kako je ovim dnevnikom hrvatska književnost dobila izniman književni uradak usredotočen na subjektivno proživljavanje i sagledavanje osobne sudbine žene u devetnaestom stoljeću. Jer upravo je Dragojla Jarnević razvijala individualnost u stalnoj potrazi za identitetom. I ne čudi što je u tim složenim trenucima društvenoga i povijesnoga razvoja usmjerenost na osobnu usamljenost i subjektivnost došla upravo iz rukopisa žene.

1.4.

Osim navedenih časopisa i knjiga, pokrenulo se tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća još nekoliko specifičnih feminističkih prostora ( npr. časopis Kruh i ruže), u drugim se časopisima prije ili kasnije mogao pročitati poneki tematski blok vezan uz prostore ženskoga teksta (npr. Treći program, Novi izraz, Frakcija), pokrenuto je nekoliko ženskih biblioteka u uglednim izdavačkim kućama kao što su Femina - Profil, Ljepša polovica književnosti - Nakladni zavod MH, Ženska infoteka - Centar za ženske studije.

Sve glasnije su interpretacije ženskoga teksta koje propituju ženski identitet u zajednici, u jeziku, a ženski se prostor prepoznaje kao onaj u kojemu se isprepliću kulturna, politička, socijalna, privatna, javna i intimna iskustva.

Naznačeno blagim interpretacijama, ovo traganje za individualnom prepoznatljivošću ženske proze kao nepoznate, nejasne, zabranjene i neusporedive unutar globalne punine hrvatske književnosti samo slijedi književnopovijesnu nit različitosti i ženskoga iskoraka iz vladajućih socioloških, ideoloških, moralnih i književnih normi.

2. Poetički prostori

Čitateljski je strašno uzbudljivo vidjeti na jednome mjestu niz naslova iz osamdesetih godina prošloga stoljeća ispred kojih se nalaze imena Sunčane Škrinjarić, Višnje Stahuljak, Vesne Krmpotić, Vesne Parun, Irene Vrkljan, Marije Čudine, Irene Lukšić, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Daše Drndić, Vesne Bige, Ljiljane Filipović, Carmen Klein, Ljiljane Domić, Nede Mirande Blažević, Božice Jelušić, Zorice Radaković, Željke Čorak; ili ona iz devedesetih koje potpisuju Andrea Zlatar, Julijana Matanović, Sibila Petlevski, Sanja Lovrenčić, Marija Paprašarovski, Vilma Vukelić, Theresia Moho, Julien Eden Bušić, Alenka Mirković, Nada Prkačin, Sanja Pilić, Marinela, Emica Rubil, Slavica Stojan, Iris Supek Tagliaferro, Marina Čabrajec, Maja Gjerek Lovreković, Slavica Tomčić, Marija Šur Puhovski, Eva Grlić, Lydia Scheuermann Hodak, Jadranka Brnčić. No, zasigurno je jednako uzbudljivo prošetati Megastore knjižarom i zaustaviti se na izdanjima autorica kao što su Vedrana Rudan, Arijana Čulina, Alka Vuica, Anja Šovagović, Jelena Čarija, Lucija Stamać, Ivana Sajko, Slađana Bukovac, Martina Ančić, Rujana Jeger, Tatjana Gromača, Lana Derkač, Milana Vuković Runjić, Eliza Gerner, Zdenka Heršak.

Ovih četrdesetak imena književnica (sigurno bi ih uz preciznije pretraživače bilo i više), zasigurno je dobar vodič kroz književnu i kulturnu hrvatsku javnost u posljednjih nekoliko desetljeća. Njihov javni identitet (Kašić: 1998) identificiran je i imenovan od šire recepcije, one su prepoznate upravo zahvaljujući specifičnostima književnih tekstova koje potpisuju. U njihovim se proznim tekstovima propituju i osvješćuje različiti načini oblikovanja osobnoga identiteta.

Taj proces kreće se unutar nekoliko tipova naratoloških prostora određenih pozicijom ženskoga subjekta u tekstu, izvanjskim poticajima koji su inicirali pripovjedanje, te strategijama iskazivanja doživljenoga.

Riječ je o dakle o prostorima-tekstovima u kojima dominira autotematizacija, samopromatranje unutar određenoga kronotopa, zatim o onima u kojima se prikazuju iskustva rata i življenja u egzilu, do prikazivanja eksplicitne ženske subjektivnosti kao posljedice procesa demokratizacije žudnje (McNair:2004) u društvenom kontekstu koja se materijalizira kroz narativni tekst. Posljednjih nekoliko godina sve je otvoreniji i slobodniji pristup tijelu i tjelesnom, seks kultura sve više izlazi iz tabua prošlosti zahvaljujući novim komunikacijskim tehnologijama brzoga protoka informacija, a da Internet potpuno razotkriva privatnost dovoljno je pogledati stranicu www.jennicam.com koja je promovirana kao cjelodnevni pogled na stvaran život mlade žene; nedramatiziran fotografski dnevnik namijenjen javnosti (McNair:2004).

Dakle, tekstovi suvremene hrvatske ženske proze poetički su prostori kroz koje se modernističke strategije oslobađanja postepeno pretvaraju u postmodernička razotkrivanja onoga drugog i drukčijega, onoga različitog i raznolikog. Kroz njih se potiče na razmišljanje i aktivan odnos prema izvanjskom kontekstu u kojemu je ipak još uvijek, htjele mi to priznati ili ne, dominantna patrijahalna ideologija. U njima se postavljaju pitanja vezana uz identitet i oblike konstrukcije ženskoga subjekta.

Posebno je nešto mlađim književnicama cilj oblikovati tekst u kojemu se može propitivati seksualnost, u kojemu tijelo postaje dominantna strategija, sredstvo kojim se zadana svrha ispunjava. Kodiranje intimnosti u njihovim tekstovima prepoznaje se kroz potpuno oslobađanje fenomena ženstva i ženskoga identiteta. Ono je u isto vrijeme i prikazivanje osobnog odnosa prema drugima, iskazivanje mišljenja o zbivanjima u socijalnoj zbilji (npr. zlostavljanje žena, pedofilija, politika, moral). Upravo su oni prilog su sve izraženoj neovisnosti i moći žene.

2.1. Prostor samopromatranja

Autorice ispred čijih se tekstove može staviti predznak autobiografski, ženski su pokretači proizvodnje raznolikih narativnih i izvještajnih oblika koji svjedoče o autobiografskoj kulturni devedesetih, o samorazumijevanju i književnom samopredstavljanju. Njihove autobiografske proze naglasak stavljaju (Milanja: 1996) na gnoseološki, samospoznajni modus u kojemu kategorija vjerodostojnosti proizlazi iz izjednačavanja sudbine romanesknog lika s privatnom sudbinom samoga autora. Spomenuti autobiografski zapisi temelje se na svakodnevnim malim privatnim postmodernističkim pričama. Kako bi još više naglasile samoovjeravajuću strategiju autobiografskoga diskursa na ovitku knjiga autorice prilažu fotografije (obično obiteljske!) koje tako preuzimaju ulogu naglašavanja referentnog odnosa prema stvarnosti. Tom gestom udovoljava se potrebi za dokumentarnošću i autentičnošću pripadajućega žanra. Takva semantička mjesta potom iznalaze prostor za autobiografsko pamćenje (Erikson: 1959.). Ono se definira kao pamćenje koje nastoji rasvijetliti znakove prošlosti, prije svega zato da bi se razumio kontinuitet subjekta u vremenu i društvu kojemu pripada. Na taj način autobiografska memorija postaje organon osobnoga identiteta u svoj njegovoj dvostrukosti: ona osigurava cjelovitost osobe u vertikali vremena, ali i njezinu konzistenciju u horizontali društvenih odnosa. Međutim, kako postmoderni ženski subjekt znatno jače i zgusnutijije doživljava vlastitu nedovršenost, tako upravo kroz autobiografiju nastoji postići veći stupanj samosvojnosti, otvorenosti i ovjerenosti.

Različiti modeli identiteta koji se prepoznaju u suvremenoj hrvatskoj autobiografskoj prozi funkcioniraju kao glavni kanali oblikovnog utjecaja kulture na konstrukciju povijesti života. Kulturološki gledano, javni je identitet moguće prikazati i u autobiografiji. U njoj se ženski subjekt prepoznaje kao samoodređen, autorefrencijalan i izrazito individualan.

Životopis se kao kulturološka matrica ovjerena autobiografskim diskursom, konstruira različitim narativnim strategijama samopromatranja, od javnih do intimnih. Za postmoderne su autobiografije, osim autoreferencijalnih, karakteristične ironične, autoironične i parodične perspektive pripovijedanja kojima se komentira odnos prema sebi i širem društvenom kontekstu.

2.2. Prostor iskustva rata

Iskustvo razlike ženskoga teksta prepoznato od šire recepcije u osamdesetim godina, omogućilo je u devedesetima još izraženije njegovo afirmiranje. Te su godine (1991-1994) ukazivale na jasniju potrebu određivanja pozicije ženskoga subjekta u konstituiranju kolektivnoga javnog identiteta. Autorice su tada narativno ukazivale kako posljedice zbivanja u vanjskom prostoru utječu na specifičnost pojedinačnoga iskustva.

U svojim tekstovima one su krenule u energičnije preispitivanje samoidentiteta kroz pisanje o ideološkom, regionalnom, intimnom, tjelesnom identitetu. Ženski diskurs temeljen na iskustvu rata otvara prostor propitivanju osobnoga odnosa prema sebi, drugome, naciji, ideologiji, otkrivaju se načini življenja u izbjeglištvu, prepoznaju se elementarne egzistencijalne vrijednosti. To je specifičan diskurs u kojemu se uspostavljaju nove teme koje preispituju osobnu poziciju subjekta kojega očaj, patnja i nagon za preživljavanjem nužno navodi na preuzimanje odgovornosti nad nekim odlukama projiciranim »olovnim« kontekstom. Pisanje o iskustvu rata iz ženske perspektive pozicioniralo je žensku prozu u širem književnom kontekstu.

U prozama inicijalno vezanim uz iskustvo rata, može se uočiti nekoliko različitih perspektiva iz kojih se pripovijeda o ratnoj zbilji devedesetih. Riječ je primarno o tekstovima koji su pisani iz pozicije svjedokinja u kojima se osobno iskustvo rata prikazuje iznošenjem niza provjerljivih činjenica obično u prvome licu jednine koje postaje dominantom naracije. U romansiranim prikazivanjima svakodnevnih (post)ratnih zbivanja (egzistencijalne dileme, načini uključivanja u zbilju nakon iskustva rata) pozicija svjedoka prelazi u poziciju sveznajućeg pripovjedača kojemu je ratno iskustvo samo inicijator naracije.

Dokumentaristička i autobiografska strategija dominantne su u prozama koje tematiziraju žensko iskustvo ratne zbilje. Pokretač upravo takvoga angažmana ženskoga subjekta je napetost između iskustvene (ratne!) stvarnosti s jedne strane i dostupnih kulturnih oblika s druge strane. Način konstrukcije identiteta posljedica je društvene stvarnosti koja ga okružuje.

2.3. Prostor iskustva egzila

U posljednjem desetljeću prošloga stoljeća u korpus hrvatske ženske književnosti upisuju se i naslovi pisani iz pozicije subjekta u egzilu6. Umjesto nabrajanja nekih poetičkih specifičnosti ovoga prostora ženske proze vrlo rado bih prikazala zasigurno ponajbolje napisan roman s tom tematikom. Riječ je o romanu Dubravke Ugrešić Ministarstvo boli (2004). U romanu je riječ o propitivanja i rasapu identiteta u prostorima egzila. Amplitudom od uvodne citatne relacije s pjesmom Marine Cvetajeve o nostalgiji do završnog navođenja stotinjak narodnih kletvi, autorica kreće u retuširanje prošlosti. Takva narativna putanja prati glavnu junakinju romana profesoricu Tatjanu Lucić, (samo)svjesnu Zagrepčanku koja nakon ljubavnog raskida uvjetovanog zbivanjima iz svakodnevlja devedesetih prihvaća poziv da na slavističkom odsjeku jednoga amsterdamskog sveučilišta održava jednogodišnja predavanja. Na njih dolaze različiti studenti (Meliha, Johanneke, Laki Lingvist, Zole, Darko, Ana, Mario, Boban, Uroš, Igor, Nevena, Selim) koji su i sami u bližim ili daljim vezama s prostorima bivše Jugoslavije. Njihove zajedničke rasprave kreću se od komentiranja gubitka jezika kao zajedničke traume, preko iskazivanja boli prikazane u asocijacijama sjećanja, tjeskobe koja je vjerodostojan svjedok rata, do lucidnih interpretacija književnih djela s temom odlazaka i povrataka. Na tome mjestu roman dostiže narativni i izražajni vrhunac jer studentski usmeni seminari o frustracijama i rasapima subjekta na putu na koji se obično odlazi zbog osobne različitosti, izvrsno prikazuju kodiranost odlaska i povratka ne samo u literaturi već i u zbilji. Preko citatne relacije s europskom, hrvatskom i srpskom literaturom tjeskoba se prepoznaje kao priključak na zbilju projiciranu boravkom »negdje drugdje«. Kroz pet dijelova romana likovi se kreću različitim prostorima (od učionica sveučilišta preko pubova, ulica, plaža, gradova do haške sudnice) u kojima se prije ili kasnije uočavaju i njihove međusobne kulturološke, ideološke, sociološke i psihološke raznolikosti. Čini se kako upravo različita galerija likova sa samo naznačenim socijalnim i psihološkim karakteristikama, oslikava istu osobu - emigranta koji nije »spavač«, koji se nije adaptirao i integrirao, koji je sastavljen od krhotina zadane sudbine - sudbine usamljenosti, udaljenosti i »krivog« sjećanja. Jer jedino su njemu relikvije makedonski ajvar, »negro-odžačar grla« bomboni i krašova bajadera.

Kategorija koja se prepleće kroz sve razine romana je pitanje identiteta. Ugrešićeva piše o identitetu subjekta izvan prostora svoje primarnosti kao o teško uhvatljivom, promjenjivom i moody stanju, koje je u isto vrijeme i shizofrenično, euforično, melankolično, ali i poticajno. Identitet kao osnova tranzicije miješa se s naglašenim toposima nostalgije koja kroz individualno sjećanje nastoji nadvladati stereotipe kolektivnog pamćenja. U ovome se romanu otvaraju i pitanja o važnosti razvoja i osnaživanja zdravog kulturnog identiteta nacija u tranziciji preko sjajno izabranoga motiva »izbjegličke« plastične vrećice plavo-bijelo-crvenih linija koje se susreću gotovo na svim prostorima dolazaka, odlazaka i »sigurnog« nošenja robe, kućnih potrepština, često puta nepotrebnih stvari. No, gotovo uvijek svjestan identitet, poput onoga profesorice Lucić, sadrži i pravu buru potisnutih sjećanja kojima se kroz niz fragmenata propituje osobna nesigurnost, paranoidnost i raspad. Ona dolazi do izražaja upravo u epilogu, kada identitet postaje potpuno otuđujući kako od vlastita tijela tako i od vlastita ega i Erosa. Takav rasplet Ministarstva boli funkcionira na razini ideje, međutim na razini cjelokupne romaneskne naracije završna priča ipak se doima kao nasilno nalijepljena i nepripadajuća. Epiloški naznačen ostanak u drugom prostoru otvara i problem nemoći odupiranja »patologiji čiste savjesti«. On može biti i mogući bijeg od novoga načina preživljavanja i nesnalaženja u ponuđenoj praksi svakodnevnog življenja u domovini. U ovom je romanu Dubravka Ugrešić ipak diskretno naznačila kako nakon ratnih devedesetih zaborav može biti mogućnost, kako povratak na staro označava smrt, a ostanak u egzilu poraz.

2.4. Prostor demokratizacije žudnje

Žena između grada i seksa, urbanog i tjelesnog, tijela i teksta, osobnog i drugog, intimnog i javnog, emocije i strasti.

Naravno, krajem devedesetih, a posebice u prvim godinama novoga tisućljeća uvodi se u prozni tekst, kao posljedica demokratizacije odnosa u socijalnoj zbilji, novi tip iskazivanja ženske subjektivnosti. Odjeci ženskih autobiografizama u tekstu još se uvijek zanimaju za tekstualne posljedice i predodžbene komplekse spolne razlikovnosti koje pristupaju tijelu kao tekstu ili pak iskustvo tjelesnoga smatraju preduvjetom osobne tekstualne materijalizacije u kojoj jezični znak udovoljava njihovoj osobnoj žudnji.

U ženskoj prozi prepoznat je novi tip subjektivnosti. Na sadržajnoj razini on je usmjeren narativizaciji ženstva i tjelesnosti, prema snažnom i otvorenom tematiziranju intimnih stanja subjekta do javnog iskazivanja strasti za drugim uz poigravanje fenomenom projiciranja muške želje u prikazima ženskoga tijela. Nagomilana narativizacija žudnje pretvara se u relativizaciju osobne spolnosti, a upravo njezino eksplicitno prikazivanje postaje kritikom socijalnih i moralnih normi, kao i političkih ideja.

Posljedica takva načina konstruiranja subjektivnosti u tekst na razini izraza ogleda se kroz diskurs prepun eksplicitnih sentimentalizama, grubih vulgarizama, ironije i autorionije kao modusa odnosa prema drugima i sebi.

3. Appendix

Što je sa ženama koje javno artikuliraju probleme društva unutar kojega egzistiraju? Prije dvadesetak ili nešto više godina na jednom je književnom susretu Audre Lorde glasno rekla: »Uvijek iznova i iznova počinjem vjerovati da ono što je meni najvažnije mora biti izgovoreno, verbalizirano i javno, čak i po cijenu da prouzroči povredu ili da se krivo shvati.«

Tekstovima suvremene hrvatske ženske proze upravo se to čini.