Izvedba otpora

U večernjemu kulturnom programu 43. seminara Zagrebačka slavistička škola ugostila je Suzanu Marjanić i Marija Kovača koji su se zajedničkim snagama prisjetili najvažnijih političkih performansa u Hrvatskoj od devedesetih do danas. Kao moto gostovanja odabrali su rečenicu političke teoretičarke Chantal Mouffe: Bila bi ozbiljna greška vjerovati da umjetnički aktivizam može sâm stati na kraj neoliberalnoj hegemoniji.

Suodnos umjetnosti i društvenog angažmana Suzana Marjanić popratila je kronotopski – s obzirom na izvedbene centre u Splitu, Labinu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu, Zagrebu i Dubrovniku. Prije samoga pregleda spomenula je antropologa Pierrea Clastresa, začetnika slobodarske antropologije, kojega se zbog drukčije prakse tumačenja arhaičnih društava ne može vidjeti u hrvatskim sveučilišnim programima. Naime, proučavajući nedržavna i antiautoritarna društva u Južnoj Americi Clastres je zaključio da su ona organizirana kako bi se spriječio nastanak države. Zaključak je njegove knjige Arheologija nasilja kako se arhaična društva temelje na političkoj logici uklanjanja opasnosti da se država uopće pojavi, što znači da civilizirana društva započinju dobrovoljnim sužanjstvom. Po teoretičaru Jeffreyju Groupu umjesto neoliberalne hegemonije moglo bi se govoriti o korporatizmu pa razlaže da se od 2008. godine, kada je umjetno inicirana svjetska financijska kriza, nalazimo u njegovu trećem razdoblju.

Kao prvi izvedbeni centar Suzana Marjanić odabrala je Split zbog iznimne akcije Crni peristil iz 1998. godine, koju je anonimno izveo prošlogodišnji gost Zagrebačke slavističke škole Igor Grubić. Navedenu je akciju izdvojila zbog velike medijske popraćenosti te je istaknula kako je riječ o prvoj akciji koja ima sve atribute građanske samoinicijative. Zanimljivo je da je Igor Grubić navedenom akcijom evocirao akciju Crveni peristil iz 1968. Interpretirao je kao magično zrcalo koje reflektira stanje društvene svijesti. Suzana Marjanić spomenula je i Grubićevu akciju Knjiga i društvo – 22 % ostvarenu 10. srpnja 1998. u suradnji s tridesetak umjetnika (među njima i Marijem Kovačem) kao zajednički istup protiv nameta na knjige. Riječ je o prvoj kolektivnoj umjetničkoj akciji u Republici Hrvatskoj. U sklopu navedene manifestacije, u performansu Bez naziva, anonimni zamaskirani izvođači dijelili su prolaznicima velike crne točke (mete) na papiru. Navedene crne točke podudarale su se s pitanjem o crnoj mrlji na individualnim dušama, odnosno pitanjem o individualnoj krivnji koja se pretače u kolektivnu krivnju.

Suzana Marjanić ukratko je podsjetila i na akciju Crveni peristil koju naziva prvim konceptualnim činom i prvom intervencijom u javnome prostoru u bivšoj Jugoslaviji. Akcija je bila toliko jaka da je nakon nje čitava konceptualna umjetnost u Splitu, za razliku od Zagreba, Beograda ili Ljubljane, bila srezana. Umjetnik i novinar Ante Kuštre 21 godinu kasnije u neprimijećenoj ekološkoj akciji Zeleni peristil oblaže cijeli Peristil zelenim pločama iverice apelirajući na ekološku svijest građana.

U sljedećemu kronotopu – Labinu – gošća seminara istaknula je Labin Art Express. Ta je nezavisna underground kulturna i umjetnička udruga osnovana 1991. Godine 1998. u sklopu bivšega industrijskog kompleksa labinskoga rudnika otvara Kulturni centar Lamparna (KuC) kao prvi nezavisni i međunarodni kulturni centar u Hrvatskoj, što je bio prvi korak u realizaciji projekta Podzemni grad XXI. – prvoga futurističkog podzemnog grada na svijetu.

Tema se potom preselila u Rijeku, u kojoj Suzana Marjanić izdvaja multimedijalni centar nezavisne i alternativne kulture Palach, koji je djelovao od 1997. do 2008., te zagrebačkoga umjetnika Svena Stilinovića koji je od 1993. do 2001. izveo nekoliko varijacija legendarnoga performansa Geometrija krvožednosti. Njegova izvedba u Dubrovniku 2000. je uključila i ritualno klanje janjeta za pomrčine sunca. Navedenim performansom Stilinović je želio pokazati socijaliziranu krvoločnost koja ujedinjuje i tajkuna i umjetnika, antropologiju zla i svakodnevnoga nasilja nad drugim bićima.

Kada je riječ o Osijeku, važno je spomenuti aktualni Performance Art Festival koji je 2001. godine osnovao multimedijalni umjetnik Ivan Faktor. U njegovu performansu Alergija iz 2003. dominira odjevna ikonografija osječke beskućnice u crnome dugačkom ogrtaču, rukavicama, sandalama i s vunenom kapom preko očiju. U svojemu izlaganju Suzana Marjanić istaknula je i Dane performansa varaždinskoga multimedijalnog umjetnika Ivana Meseka te njegov najnoviji performans History Will Teach Us Nothing iz 2014., u kojemu umjetnik odjeven u uniformu sadi cvijeće uz glazbu u kojoj se miješaju Internacionala i Ustaj, bane. Ne znajući kojoj se ideologiji prikloniti, zbunjeni vojnik (umjetnik) gazi cvijet i kreće saditi novi.

Kada je riječ o zagrebačkoj sceni, Suzana Marjanić zadržala se na sceni ATTACK!-a koji je, počevši od 1997. godine, djelovao nizom akcija i događanja izvedenih na javnim prostorima grada. ATTACK! je od listopada 1997. do 1999. organizirao 82 performansa, od kojih je 51 izveden u okviru FAKI-a, te nekoliko uličnih performansa kojima nije poznat broj. Polaznici su čuli nešto više i o zagrebačkome performansu Schmrtz teatra Out, demons, out! iz 1999. te akcijama Crvena fontana Igora Grubića iz 2008. i Tanka crvena nit Grubića i Vladimira Tatomira iz 2009. godine.

Na završetku detaljnoga kronotopskog izlaganja Suzana Marjanić osvrnula se na izvedbu otpora u Dubrovniku. O njoj se ne može govoriti bez spomena Art radionice Lazareti, u kojoj je nedavno započeo program Grad je mrtav, živio grad!. Spomenula je i performans Globalizacija koji 2001. u galeriji Exit Art u New Yorku izvodi Slaven Tolj, kao i građansku inicijativu protiv apartmanizacije Dubrovnika Srđ je naš!. Dubrovački umjetnik Božidar Jurjević poznat je po domovinskim performansima (Ogledalce, ogledalce, reci meni tko je, 2007) kojima ukazuje na sramotnu stvarnost koja nas okružuje, a Rodion (Stjepan Grbić) i Pasko Burđelez u performansu Zagrlit ću svog novog prijatelja iz 2009. međusobno se grle i jedan drugome na leđa urezuju simbole zastave Europske unije i element grba Republike Hrvatske (dvanaest zvijezda i jedan kvadrat).

Mario Kovač svoje je izlaganje najavio kao svojevrstan izlet u Aleju sjećanja na eksploziju performansa koja se dogodila u drugoj polovici devedesetih u Zagrebu. U to je doba u alternativnome svjetonazorskom smislu Zagreb bio mrtav grad, a šutnja je u segmentu umjetničkoga djelovanja bila znatna. Iako danas nitko ne zna kako je došlo do ideje za osnivanjem ATTACK!-a, on je krajem devedesetih bio pravo mjesto u pravome trenutku te se pretvorio u inkubator nezavisne scene, poligon na kojemu su se istodobno gledali, slušali i inspirirali performeri različitih generacija. S prisutnim sudionicima 43. seminara Kovač je podijelio sjećanja i iskustva o nazivu ovoga autonomnog kulturnog centra, okolnostima u kojima su se izvodili performansi (primjerice akcija istjerivanja zlih duhova iz zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta) te umjetnicima i aktivistima ATTACK!-a.