Austrougarska konstitucija Krležine politike
Prof. dr. sc. Tatjana Jukić kao peta je po redu nastavila ciklus književnoznanstvenih predavanja Škole. Pritom se, prema naslovnoj sintagmi svojega predavanja, usmjerila na Krležin odnos prema konstitucijskim elementima u njegovoj poetici unutar povijesne vizure Austro-Ugarske. Bit predavanja, istaknula je profesorica, jest iznalaženje nekoliko provokativnih teza koje predstavljaju pokušaj lociranja mjesta u kojem se književnost i politika uvjetuju.
Na samome početku profesorica je odredila autora Miroslava Krležu kao dominantnu figuru hrvatske književnosti u prvoj polovici stoljeća prema kojoj se koncipiraju i mjere ostale figure i konfiguracije hrvatske književnosti 20. stoljeća. Fundamentalnom smatra Krležinu tezu da je književnost dominantno politična i da se ne može odrediti osim prema politici. Upravo je tu tezu Krleža razvio u programatskom eseju Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića iz 1933. godine, u kojem svoje viđenje politike u ili kao umjetnosti, te za umjetnost precizno određuje. U eseju je sadržana i teza o lokalnosti odnosno kulturi koja podliježe metonimijskom načelu, a ne metaforici. Na taj je način otvorena mogućnost za razotkrivanje umjetnosti kao mjesta artikulacije političkoga – artikulacije koja je konstitutivna. Prema riječima profesorice, Krleža zastupa socijalizam koji je definirao njegov način razmišljanja, a naposljetku i književnog stvaralaštva.
U nastavku je svoga izlaganja profesorica ponudila razmišljanja triju autora koja smatra bliskima logici Krležine prethodno navedene teze. Prije svega, razložila je koncepciju pojma konstitucija i okarakterizirala ga kao bazičnu neodvojivost tijela, misli i politike. U studiji Hegemonija i socijalistička strategija; Prema radikalnoj demokratskoj politici autorā Ernesta Laclaua i Chantala Mouffea profesorica iščitava da je socijalizam imao konstitucijsku vrijednost, a kod Viktora Tauska pak da politika zauzima mjesto koje u ostalim europskim književnostima zauzima seksualnost. Supostavljanjem istaknutih stavova profesorica prepoznaje mogućnost specifičnoga pogleda na Krležu. Naime, kod Krleže politika također zauzima mjesto koje bi, očekivano, trebalo pripasti seksualnosti, pri čemu je politika za Krležu neodvojiva od marksizma i socijalizma, ali i od univerzalizma.
Profesorica je također protumačila Krležin austrougarski kompleks odredivši ga kao neprorađeni aspekt njegove imaginacije, naracije, čak i samoga shvaćanja umjetnosti. Kao primjer navodi činjenicu da je roman Zastave nedovršen, a problematizira Austro-Ugarsku u posljednjim godinama. Nadodaje kako je sličan problem imao i ranije s romanom Banket u Blitvi. U nastavku predavanja iznosi analizu Zastava i Davnih dana kojom problematizira Krležinu naraciju, no usporedno sa sustavnim interesom Krleže za politiku. Osobito indikativnim profesorica drži Krležine Dnevničke zapise određujući ih kao svojevrsnu memoriju koja za Krležu ima vrijednost konstitucije. Upravo stoga, dalje tvrdi profesorica, zaključuje se da Davni dani nemaju vrijednost arhiva, već vrijednost memorije povezane s konstitucijom. Tako određen, roman Davni dani za Austro-Ugarsku nema vrijednost proizvodnje generacije već regeneracije. Sličnu perspektivu profesorica pronalazi kod francuskog teoretičara Deleuzeua koji jezik u Austro-Ugarskoj promatra kao revolucionarni stroj koji potencira revoluciju, a čiji je mehanizam uvjetovan raspršenošću manjina. Profesorica je objasnila funkcioniranje jezika u Krležinim Zastavama kao medija u kojem se ogleda bazična heterogenost hrvatske kulture, odnosno hrvatska kultura kao zona neodređenosti i neodredivosti neodređenog modusa: njemački, srpski, mađarski u metonimiji prema hrvatskom jeziku. S druge strane, hrvatski je jezik u svojoj ilirskoj štokavštini razapet između kajkavštine i čakavštine, a prisutan je i strani jezik. Roman Davni dani obiluje primjerima takve konfiguracije jer se Krleža naprosto poigrava jezicima Austro-Ugarske Monarhije: njemačkim jezikom (službeni jezik vojske u vojarni), kajkavštinom i slavonskom štokavštinom, njezinom specifičnom intonacijskom muzikom (epizode razgovora sa zagorskim seljacima, jezik ruralne požeške okolice).
U zaključnom dijelu predavanja profesorica je prikazala konstituciju Krležine poetike prelomivši ju kroz prizmu seksualnoga i psihonalitičkoga, točnije kroz mazohističku fantazmu slavenskih manjina. Naglasila je kako je mazohizam uvijek u vezi s politikom i poretkom, a onda i revolucijom. U tom se smislu profesorica nadovezala na Deleuzeovu ideju revolucije kao partenogenetskoga procesa nastajanja života bez uloge oca (preuzima ju žena). Tako određena, doživljava se surovom i senzualiziranom do promiskuiteta. U nastavku je istaknuto oprimjerila Krležinim ženskim likovima (Saloma, Anna Borongay, Bobočka, Karin Michaelis, Karin Michelson). Predavačica zaključuje da književnost korespondira s oralnom majkom te da je za Krležu scena regeneracije, preporoda, partenogeneze (ne i generacije, rađanja ili plođenja, plodova, potomaka, progresa, razvoja, evolucije). Time je oblikovan okvir za određenje i tumačenje Krležina socijalizma kao poniženja humanoga, a na jednak se način kod Krleže određuju i socijalizam, univerzalizam te mazohizam. Pritom je Krležino ja unaprijed obilježeno politikom, čak i onda kada za sebe želi strukture erotizma (vjerojatno prije svega kad za sebe želi strukture erotizma). Prema tome, u Krležinoj književnosti politika zauzima mjesto koje u ostalim europskim književnostima zauzima seksualnost.
