»Povijesni roman u obliku filma«
Kao temu prvoga subotnjeg predavanja izv. prof. dr. Leonida Kovač odabrala je recentni multimedijski rad suvremene hrvatske umjetnice Nicole Hewitt. Odabrani projekt u nastajanju tematizira odnos između (ne)mogućnosti verbalizacije i vizualizacije traume i medijske produkcije stvarnosti, uključujući produkciju shvatljivih društvenih subjekata s njima svojstvenim identitetima.
Umjetnica Nicole Hewitt bavi se ponajprije eksperimentalnim filmom, a zanima je pitanje gramatike i sintakse te je u svojemu djelovanju usredotočena na dekonstrukciju postojećih značenja. Projekt o kojemu je bilo riječi ima nekoliko radnih naslova. Umjetnica ga je 2010. započela pod naslovom Poliritmija i migrirajući glasovi. Rad se zatim pojavljuje pod nazivom Ova žena se zove Jasna, a podnaslov tomu jest Povijesni roman u obliku filma. U samome podnaslovu i određenju žanra Leonida Kovač iščitava kontradikciju – cijeli je rad tako utemeljen na oprečnostima i poništavanju pojmova koje uzimamo zdravo za gotovo. Rad se ostvaruje u formatu pisanoga teksta odnosno svojevrsnoga romana, u obliku videoinstalacija, multimedijalnoga filma i, prije svega, u obliku iznimno važnih performativnih predavanja. Predmet zanimanja Nicole Hewitt jest Međunarodni kazneni sud za zemlje bivše Jugoslavije u Den Haagu, institucija osnovana 1993. rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. Nicole Hewitt ne bavi se pritom niti jednim određenim zločinom, zločincem ili žrtvom, nego rubnim dijelovima suđenja gdje su pravi protagonisti radnici na manje važnim pozicijama kao i uvaženi zaposlenici Tribunala (sudski tumači, analitičari, profesionalci za podršku žrtvama itd.) koji su prije dvadeset godina bili izbjeglice s ratnog područja bivše Jugoslavije u statusu ilegalnih ili polulegalnih imigranata u Nizozemskoj. Projekt se bavi svime što sudjeluje u tehnologijama suđenja i njegovu medijskom prijenosu. Osnovna je njegova tema problem nemogućnosti medijacije traume te očite medijalizacije i spektakularizacije suđenja, zbog čega Hewitt dekonstruira njegovu medijsku sliku. Projekt istražuje poziciju živućega tijela u međuprostoru osobne i službene povijesti. Polaznici su pogledali snimku izvedbe prvoga performativnog predavanja koja se dogodila u lipnju 2013. godine, nakon čega je predavačica pojasnila termine kojima se Nicole Hewitt u njemu koristi.
Leonida Kovač naglasila je kako Nicole Hewitt namjerno kontrapunktira dvije razine: razinu medijske slike i živo govoreće tijelo (glas koji ima ritam na čijoj promjeni autorica inzistira). Koristeći forenzičke metode u procesu artikulacije ovog umjetničkog projekta, umjetnica dekonstruira činjenice koje smatramo stvarnima i nedvojbenima. Rad Nicole Hewitt predavačica čita kao, kako to razlaže i teoretičarka Shoshane Felman, obrazovani pogled i drukčiji način viđenja traume koja je sama po sebi neizreciva i nijema. Profesorica Leonida Kovač na završetku je istaknula kako je predmet interesa rada ove umjetnice nešto puno šire od samoga rata na području bivše Jugoslavije – ona se zapravo pita što je zločin, gdje on počinje, kao i gdje je granica između stvarnosti i fikcije, vida i privida.
