Rajko Grlić i Zoran Tadić – politika hrvatskog filma 1980-ih
Subotnji program zaključio je izv. prof. dr. Nikica Gilić koji je o temi kuturne politike govorio iz filmološke perspektive naglasivši da je film idealan medij za razmatranje te teme.
U uvodnome dijelu predavanja profesor Gilić podsjetio je polaznike na filmske proizvodne okolnosti u povijesnome kontekstu 1980-ih godina. Izdvojio je trenutak dekadentnoga socijalizma, razdoblja koje obilježava smrt Josipa Broza Tita i činjenica da Jugoslavija u kontekstu kulturno-političkih previranja ostaje bez najmoćnije i najčvršće veze. Kao reakcija na društveni kontekst pojavljuje se filmska umjetnost koja ima funkciju društveno-kritičkog usmjerenja i propitivanja kontroverznih mjesta.
Riječ je o filmovima Rajka Grlića i Zorana Tadića koje povezuje subverzivno žanrovsko ulaženje u polje politike s pomoću skrivenih i neskrivenih mehanizama filmske umjetnosti. Međutim, profesor Gilić naglašava da je kod Tadića, za razliku od Grlića, mnogo prisutnija suptilna kritičnost, dok je kod Grlića ona posve otvorenija i izravnija. Tadićevu politiku filma vidi dokumentarističkom, a karakteriziraju je živi govor, uvjerljive geste i spor razvoj radnje koji bi se mogao nazvati realističnim s primjesama žanrovskog. Kao primjer ispreplitanja realističkoga i fantastičnoga profesor navodi film Ritam zločina iz 1981. u kojemu umirovljeni osnovnoškolski učitelj slučajno otkriva logiku zbivanja i tijeka zločina u svojemu naselju. Po profesoru Giliću Tadićevi junaci uglavnom su mali ljudi koji žive svoje male živote. Osobito znakovitim za temu otvorenoga i prikrivenoga političkog djelovanja odnosno političke angažiranosti profesor navodi Tadićev film Treći ključ iz 1983. godine. Polaznicima je prikazao ulomak iz spomenutoga filma i ukratko naveo njegova ključna mjesta. Naime, u lajtmotivu umjetnika Tomislava Gotovca i njegovih uličnih performansa (slušanja radija, gledanja televizora, čitanja novina) prisutan je i jasan društveno-kritički element koji zlokobnu tajnovitost interpretira kao globalnu metaforu krajnje pomaknutih zakonskih regulativa i moralnih vrijednosti.
U nastavku predavanja profesor je ocrtao Grlićevu politiku filma govoreći da je umjetnik stvarao subverzivne filmove počevši kao radikalni modernist. Godine 1981. okreće se povijesti i pokušava pokazati korijene problema jugoslavenske povijesti. Melodramom Samo jednom se ljubi iz 1981. Grlić kodira politički kontroverzni kontekst. U nastavku su prikazani ulomci iz istoimene melodrame. U središtu filma možemo pratiti sukob vladajuće strukture i revolucionara (partizan Tomislav) koji se zaljubi u klasno neprikladnu ženu (balerina Beba). Struktura filma temelji se ponajprije na nemogućnosti konzumiranja ljubavi, odnosno usredotočuje se na pojedinca kojega njegova animalna strast dovodi do samouništenja. Ovakva transideološka sastavnica razlog je uspješnosti filma: kritika je u njemu prepoznala artikuliranu (doduše ne osobito oštru) kritiku režima, a publiku je privukla melodramska kvaliteta.
U zaključnome dijelu predavanja profesor Gilić osvrnuo se na film U raljama života iz 1984. koji je nastao prema romanu Dubravke Ugrešić. Napomenuo je da je u ovome filmu politika prikazana vrlo jasno, i to kao potencijalni sukob entiteta u Jugoslaviji, a kroz vizuru grotesknoga spektra stereotipa identiteta jugoslavenskih građana (Hrvat – impotentni intelektualac, Srbin – snažni primitivac, Slovenac – voli planinariti). Profesor Gilić zaključio je da stupanj subverzivnosti politike filma nije moguće iščitati iz samoga teksta – film uvijek treba sagledati u cjelokupnome kontekstu u kojemu je uronjen.
