Kako je Matoš plijevio književni vrt?
Abeceda hrvatske književne polemike
Drugi tjedan predavačkoga ciklusa započeo je gostovanjem prof. dr. sc. Krešimira Bagića koji je, kako sam kaže, odlučio govoriti o svojoj omiljenoj temi – polemičkome opusu književnika Antuna Gustava Matoša.
Prof. dr. sc. Krešimir Bagić podsjetio je okupljene na važnost 1892. godine, kada se devetnaestogodišnji Antun Gustav Matoš u Vijencu oglasio pripovijetkom Moć savjesti, i naglasio da je malo tko mogao slutiti da počinje nastajati jedan od najvažnijih opusa cjelokupne hrvatske književnosti. S druge strane, kada je 1914. Matoš umro, mnogima je bilo jasno da se u te 22 godine bitno izmijenila njezina slika te da će Matoševa zvijezda još dugo obasjavati naše literarno nebo. Nadodao je da je Matoš bitno revolucionirao jezik i uspostavio nove poetičke kanone u hrvatskoj književnosti.
Profesor Bagić usredotočio se na Matoševo polemičko lice koje proviruje iza njegove znamenite rečenice: u literaturi prijatelja nemam niti ih trebam (SD, XII: 236). U nastavku je kazao da je Matoš polemizirao o veoma različitim temama – književnosti, politici, novinarstvu, religiji, moralu, odnosu spolova, glazbi, likovnosti, a jednom zgodom i o tome tko je koga istukao u birtijskome obračunu. Među njegovim protivnicima bilo je vodećih književnika, intelektualaca i političara njegova doba, ali i (danas) malo poznatih pisaca i javnih osoba. Okupljenima je podijelio mogući popis onih koji su s Matošem polemizirali i napomenuo da on nije konačan. Protivnici su mu bili: Ivo Vojnović, Tin Ujević, Janko Polić Kamov, Milan Begović, Milutin Cihlar Nehajev, Ksaver Šandor Gjalski, Mijo Radošević, Krešimir Kovačić, Milan Ogrizović, Branimir Livadić, Milivoj Dežman, Petar Petrović Pecija, Milan Marjanović, Stjepan Parmačević, Branko Vodnik, Jovan Skerlić, Albert Bazala, Kerubin Šegvić, Jovan Hranilović, Arsen Wenzelides, Vladimir Treščec, Antun i Stjepan Radić, Natko Nodilo, Frano Supilo, Josip Frank, Đuro Šurmin, Emil Groll, Adela i Andrija Milčinović, Franjo Jarmek, Dušan Plavšić, Đorđe Nastić, Milan Plut, Zvonimir Vukelić, Ivan Molinar itd. Polemičke tekstove objavljivao je u raznim književnim glasilima u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Od prigode do prigode, od protivnika do protivnika mijenjao je polemička lica. Prema riječima profesora Bagića bio je kritičar i mistifikator, nacionalist i kozmopolit, stilist i strančar... Razlog tako širokoj aktivnosti krije se u Matoševu odnosu spram načela borbe kojega je polemika prirodni izraz. Profesor je objasnio kako je Matoš borbu proglasio osnovnim preduvjetom svakoga napredovanja. Dapače u njoj je nalazio korist za pojedinca i literaturu u kojoj takav pojedinac djeluje. Polemički se govor u njegovu opusu javlja kao važan sastojak različitih žanrova (kritike, eseja, čak i poezije). U Sabranim djelima polemikama su posvećena tri sveska s ukupno 193 polemička teksta. Knjigu Dragi naši savremenici iz dvanaestoga sveska Bagić imenuje kao abecedu hrvatske književne polemike, odnosno kao svojevrsni katalog polemičkih strategija i postupaka. U predgovoru Dragim našim savremenicima Matoš se predstavlja kao vrtlar koji plijevi u korov zarastao literarni vrt, izjednačavajući pritom važnost polemike (plijevljenja) i čiste literature (sijanja, sađenja i kalamljenja). Incijalnim mjestom nastanka Matoševe polemike profesor Bagić smatra njegovo shvaćanje umjetnosti (umjetnost shvaćanja i umjetnost stvaranja). Matoš je dakle i u polemici artist. On nastoji čitatelja pridobiti i za svoju tezu i za svoj stil. Nadalje, profesor Bagić uvjeren je u dvoje: 1. da je Matoš najodličniji stilist hrvatske književnosti i 2. da se glavna obilježja njegova stila ostvaruju i u polemičkim spisima. U nastavku se usredotočio na taj stil naznačivši karakteristične postupke i raznorodnost tekstualnih obrazaca njegove polemike. Napomenuo je da je brojne Matoševe spisateljske postupke moguće tretirati svojevrsnim figurama negacije, bilo da im je funkcija preosmišljavanje koje smjera nijekanju bilo da rade na izravnom osporavanju protuteksta i/ili protivnika. Upozorio je na njih sedam (portretiranje u opoziciji, polemički citat, polemičko imenovanje, polemički glagol, polemička maksima, jezične igre, polemička poenta) te ih je oprimjerio pročitavši za svaki postupak odgovarajući citat iz polemičkog opusa.
Kao što su različita izvorišta Matoševa polemičkog mišljenja, tako su različiti i tekstualni obrasci njegovih polemičkih iskaza. Krešimir Bagić u Matoševu je polemičkom opusu uočio osam tekstualnih obrazaca: književnu kritiku, fiktivni dijalog, humoresku, satiru, polemičku pjesmu, aforizam, dramski tekst i polemičku epistolu – pismo. U nastavku predavanja ukratko je oprimjerio svih osam tekstualnih obrazaca koji upućuju na Matoševu logiku izvođenja literarizacije i karnevalizaciju polemike. Na stanovit način riječ je o oksimoronskome spajanju nespojivoga – polemike koja inzistira na načelu istinitosti i fikcije koja je indiferentna prema tome načelu.
Profesor Bagić zaključio je kako hrvatska književnost njegova doba, ali i kasnija, puno toga duguje fascinantnoj Matoševoj energiji, upravo kultu borbe kojemu je pripisivao nastanak i čuvanje te energije. Pitanje koje se na koncu nameće glasi: Postoji li danas u Hrvatskoj pisac koji bi imao pravo izgovoriti rečenicu U književnosti prijatelja nemam niti ih trebam!?
