»Hrvatska mlada lirika«
Večernji program obilježilo je druženje s dvojicom mladih suvremenih pjesnika – Branislavom Oblučarom i Markom Pogačarom – s kojima je razgovarala Ivana Akrap, znanstvena novakinja na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
»Hrvatska mlada lirika« poznat je zbornik iz 1914. godine u kojem su sakupljene pjesme dvanaest pjesnika: Ive Andrića, Vladimira Čerine, Vilka Gabarića, Karla Hauslera, Zvonka Milkovića, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Tina Ujevića, Milana Vrbanića, Ljube Wiesnera, Nikole Polića te Frana Galovića – koji su pisali po uzoru na A. G. Matoša i Vladimira Vidrića. Zajedničko ovim pjesnicima je i njegovanje kulta forme te pejzaž kao prevladavajuća tema. Izravni je nastavak »Hrvatske mlade lirike« almanah »Grič« izdan 1917. godine.
Branislav Oblučar rođen je u Bjelovaru 1978. godine. Objavio je knjige pjesama »Anđeli su pali na tjeme«, s Boškom Kuzmanovićem (1997) i »Mačje pismo« za koju je zbirku dobio nagradu Goran za mlade pjesnike 2006. Književnu kritiku i esejistiku objavljuje u periodici te ne Trećem programu Hrvatskoga radija. Suradnik je u časopisu »Quorum«. Član je programskog odbora Goranovog proljeća. Radi kao znanstveni novak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme su mu prevedene na slovenski, poljski, češki, mađarski, bugarski i engleski.
Marko Pogačar rođen je u Splitu 1984. godine. Objavio je dvije knjige pjesama, dvostruko nagrađene »Pijavice nad Santa Cruzom« (2006) te »Poslanice običnim ljudima« (2007). Pjesme i ciklusi prevedeni su mu na desetak jezika. Poeziju, esejistiku i književnu kritiku objavljuje u domaćoj i stranoj periodici na Trećem programu Hrvatskog radija. Urednik je u dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja »Zarez«, član redakcije književnog časopisa »Quorum« te član programskog odbora Goranovog proljeća.
Nakon predstavljanja, pjesnici su interpretativno čitali svoje tekstove. Branislav Oblučar pročitao je nekoliko pjesama iz zbirke »Mačje pismo«, dok je Marko Pogačar pročitao nekoliko još neobjavljenih pjesama.
Nakon inspirativnog pjesničkog uvoda Ivana Akrap razgovarala je s pjesnicima o stalnim mjestima njihovih pjesničkih tekstova, o karakterističnim motivima te o utjecaju teorijske osviještenosti na umjetničko stvaranje. Pjesnici su se složili kako uspješno razdvajaju tzv. teorijski i umjetnički um te da im teorijska osviještenost može tek pomoći pri kritičkom iščitavanju vlastitih tekstova. Nametnulo se i pitanje o implicitnom čitatelju njihovih tekstova te nužnosti čitateljeva poznavanja referenci za razumijevanje teksta. Zaključili su kako prepoznavanje teorijskih implikacija nije ključno ukoliko tekst posjeduje elemente kojima će zavesti čitatelje. Pjesnici su govorili i o stanju na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni te o vlastitim poetskim preferencijama, a za kraj pjesničke večeri pročitali su još nekoliko svojih pjesama. Pjesnici su polaznicima na kraju rado potpisali svoje zbirke pjesama.
Branislav Oblučar pročitao je, među ostalim, i pjesmu »Debeli« iz zbirke »Mačje pismo«.
Debeli
Ne vrijedi ti, veli mi brat telefonom, ona pjesma koju si
napisao o mačku, o debelome, kao da je umro, jer vratio
se danas popodne živ i zdrav, debeo kakav je i bio, a ona
rana što mu se onako čudno otvorila na vratu te smo
mislili da ga je poput slona nagnala da nekamo ode i
umre – više je gotovo i nema.
dakle, ne vrijedi ni starino tugovanje, ni šutnja starog, ni
bratova i moja naklapanja o smrti i životu prije ili poslije
nije, jer mačak je dokazao kako se život brine za svoje
potrebe i premda smo ga svi smatrali pomalo glupavim,
za razliku od matere mu, i nemoćnim poput djeteta, on je
bio dovoljno pametan da tamo negdje obavi to što mora
i da se onda, iz navike ili ljubavi prema onima što su ga u
svojoj naivnoj brizi već pokopali – vrati doma.
Iz poezije Marka Pogačara donosimo pjesmu »Zašto ne volim krijesnice« iz zbirke »Poslanice običnim ljudima«.
Zašto ne volim krijesnice
Jer me podsjećaju na rock koncerte, katolike, domaću demokraciju
i Guns 'n' Roses. Moj strah od zmija i zaborava
zbiju u jednu jedinu točku.
ako je krijesnica više onda se strahovi množe.
sjetim se kako sam jednu držao u šaci, na Visu, ranih devedesetih
i kako me opekla. sad kad ih ugledam ne mogu se oteti dojmu
da postoji samo jedna i da se ponavlja.
one su ubile Mariju Sklodowsku.
kad sam je drugi put držao bio je kolovoz. te sam godine
naučio nešto o nepomičnosti. Spremio sam je nježno pod jastuk
nakon što sam joj otrgnuo noge.
mislio sam, ako se pomakne
možda i nije sve izgubljeno. treću sam zaledio u zamrzivaču.
uvijek sam se bojao znanosti. možda sam zato sad hipohondar.
svaka točka je ispala lažno obećanje, ni jedna
nije preživjela. gdje sam hvatao krijesnice?
svugdje sam ih hvatao. četvrta peta i šesta su došle u roju.
tu od njih nastane cesta
ili obrisi velikog grada. grad nam se raspe pod nogama.
obrisi ceste postanu hladne vodene zmije.
gdje je svjetlost najgušća smrt uvire u smrt i s tog ušća te moram gledati,
moram,
ovdje mi nitko neće pokloniti laku bolest, dobri zaborav, zato,
zato ne volim krijesnice.
