Posjet palači Sponzi
Nakon predavanja iz jezikoslovnog ciklusa polaznici su posjetili palaču Divonu, zvanu Sponza, prelijepu palaču carinarnice koja se nalazi u starom dijelu Dubrovnika, zapadno od zvonika. Kroz povijest Sponze i njezina bogatstva polaznike je provela arhivistica Ivana Lazarević.
Palača je izgrađena u 16. stoljeću prema projektu Paskoja Miličevića i najizrazitiji je primjer gotičko-renesansnog stila specifičnog za dubrovačku arhitekturu. Pravokutnog je tlocrta s prednjim hladovitim trijemom i unutarnjim dvorištem, a bogati klesarski radovi djelo su braće Andrijić. Na zidu palače Sponze nalazi se natpis: »FALLERE NOSTRA VETANT; ET FALLI PONDERE: MEQVE PONDERC CVM MERCES PONDERAT IPSE DEUS» – što u prijevodu znači: »Naši utezi ne dopuštaju da itko vara ili bude prevaren. Kad mjerim robu, sam Bog mjeri mene«.
Palača je bila trgovačka žila kucavica grada, a u 17. stoljeću i sastajalište članova Akademije učenih koji su raspravljali o književnosti, umjetnosti i znanosti. Danas je u palači Sponzi smješten Povijesni arhiv, jedan od najbogatijih u Europi.
Državni arhiv u Dubrovniku kao samostalna ustanova djeluje tek od 1920. godine, ali njegova povijest znatno je starija. Godinom utemeljenja Državnoga arhiva u Dubrovniku može se smatrati 1278, kada u Dubrovnik dolazi Tomasino de Savere, prvi komunalni javni notar, te počinje obavljati bilježničke i kancelarijske poslove.
Polaznici seminara mogli su u Državnom arhivu vidjeti zanimljiv izbor originalnih povelja, knjiga, plakata, novina, brošura i fotografija – od tzv. »Višegradske povelje« pa sve do umjetničkog plakata Ede Murtića posvećenog razaranju Dubrovnika 1991/92. godine. Osobito je zanimljiva Višegradska povelja, ugovorna isprava ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I kojom se utvrđuje vrhovna vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva nad Dubrovnikom kao dalmatinskim gradom, uz uvjete koje je kralj ugovorio s dubrovačkim poslanicima.
Tu je zatim »Privilegium navigationis ad partes orientes«, dozvola plovidbe u istočne zemlje, povlastica koju je Dubrovniku dodijelio crkveni koncil u Baselu, a kojom se Dubrovčanima dopušta slobodna plovidba i trgovina sa svim zemljama Orijenta. Dopušteno im je bilo prevoziti hodočasnike i robu u Svetu Zemlju, održavati veze s muslimanima, u njihovim zemljama podizati crkve i postavljati svoje konzule. Tom povlasticom Dubrovčani su stekli gotovo isključivo pravo trgovanja s Turcima, a time i veliku novčanu dobit.
Polaznici su također mogli vidjeti originalni dopis carice i kraljice Marije Terezije Dubrovačkoj Republici, kao i zadužnicu Marina Držića s njegovim vlastoručnim potpisom, koja im bila posebno zanimljiva.
