Kamo su bježali hrvatski prozaici sedamdesetih?
Početak drugog dana drugoga tjedna 38. seminara Škole, u kojem se stručnjaci bave književnoznanstvenim pitanjima, obilježio je prof. dr. sc. Milovan Tatarin, koji je održao predavanje pod naslovom »Kamo su bježali hrvatski prozaici sedamdesetih?« Na početku predavanja prof. dr. sc. Milovan Tatarin istaknuo je kako je njegovo predavanje nužno selektivno, da je kriterij izbora uvjetovan vlastitim estetskim senzibilitetom te da je izabrao one pisce i djela koje čovjeka iznutra mijenjaju i obogaćuju u smislu humanističkog razumijevanja važnosti čtanja.
Osnovna je teza predavanja da su sedamdesete godine 20. stoljeća važne za hrvatsku književnost zato što su se tada oblikovali tematsko-motivski i žanrovski obrasci na koje će se implicitno oslanjati pisci 1990-ih i 2000-ih.
Jedno je od važnih obilježja književnosti sedamdesetih izmijenjen odnos prema statusu i funkciji književnosti, koja nije medij socijalno-političkih pitanja i koja ne želi biti angažirana. Hrvatski pisci sedamdesetih godina najupečatljivije promjene čine kada je riječ o izboru tematskih svjetova, junaka, žanrova i narativnih postupaka.
Prema tematskom kriteriju prof. dr. sc. Milovan Tatarin podijelio je prozu sedamdesetih u tri skupine: djela u kojima se pripovijeda o fantastično-oniričkim, trivijalnim te subkulturnim svjetovima.
Fantastičnu prozu pisali su prozaici uglavnom rođeni između 1946. i 1948, a prve zbirke objavili su 1971. i 1972. Riječ je o zbirkama novela: »Majstori sreće« - Nenad Šepić, »Mehanika noći, spisi« - Drago Kekanović, »Lađa od vode«, »Vilinski vatrogasci« - Pavao Pavličić, »Sveti bunar« - Stjepan Tomaš, »Okus mesa«, »Surove kazališne priče« - Dubravko Jelčić Bužimski te »Zavjera kartografa« i »Praška smrt« - Goran Tribuson.
Kao odgovor na pitanje zašto upravo fantastično-onirički svjetovi kao književna tema, najčešće se nudi tzv. socijalni eskapizam - želja za bijegom od stvarnosti, biranje diskursa koji ne bi imao dodira sa socijalističkom zbiljom. No, prof. dr. sc. Milovan Tatarin ipak smatra da je njihov odabir više vezan uz mladenačku želju da se istupi literaturom. Značajan je tekst Branimira Donata pod naslovom »Astrolab za hrvatske borhesovce« objavljen u časopisu »Teka« 1972. godine prema kojem su hrvatski fantastičari nazvani borhesovcima.
U fantastično-oniričkoj prozi sedamdesetih godina likovi su najčešće obične osobe koje ili otkrivaju da posjeduju neobične sposobnosti ili im se događaju racionalno neobjašnjivi događaji, prostor je najčešće domaći, a vrijeme ili točno određeno ili se može iščitati iz indicija. Predstavljeni svijet karakterizira paralogičnost i parakauzalnost, a kada je riječ o narativnim strategijama prof. dr. sc. Milovan Tatarin smatra da treba istaknuti narativnu kombinatoriku i metatekstualnost. Kao dva različita rukopisa fantastične proze prof. dr. sc. Milovan Tatarin navodi priču »Sve je sve« Pavla Pavličića te »Priču o obiteljskoj mržnji, firentinskom stilletu i raju za pse« Gorana Tribusona.
Dva najvažnija hrvatska fantastičara - Pavličić i Tribuson - značajna su i za trivijalnu (kriminalističku) prozu. Zaokret prema popularnijim žanrovima simptomatičan je, a dogodio se sredinom sedamdesetih. Pavao Pavličić 1976. objavljuje zbirku kriminalističkih priča »Dobri duh Zagreba«, dok Goran Tribuson varira shemu ljubavnog romana u romanu »Čuješ li nas, Frido Štern« 1981. te piše kriminalistički roman »Zavirivanje« objavljen 1985. Obojica su poslije autoironizirala svoje mladenačke uratke.
Prof. dr. sc. Milovan Tatarin posebno je istaknuo kako se još i danas pojam trivijalna književnost pogrešno razumije te da se miješaju dvije estetike, tzv. estetika odozgo i estetika odozdo, estetika originalnosti i estetika identičnosti te zaključio kako se pojmom trivijalne književnosti trebaju ponajprije označavati djela koja intencijski ponavljaju isti narativno-strukturni obrazac, odnosno koja su po svojoj generičkoj prirodi shematična. Važno je istaknuti i da u hrvatskoj zbilji nisu postojale pretpostavke koje bi podržavale vjerodostojnost svijeta kriminalističkog romana.
Prof. dr. sc. Milovan Tatarin naveo je Pavla Pavličića kao pisca koji je afirmirao književnost kao pričanje priče, odnosno da je inzistirao na onome što se naziva »čelična naracija«. Profesor Tatarin usporedio je disciplinirano pripovijedanje priče s pisanjem soneta te naglasio kako je krimić teško napisati jer pisac mora vješto balansirati između strogo zadane strukture, linearno-povratne naracije i čvrste aktantske strukture, što pritom mora biti prilagođeno hrvatskim prilikama.
Za tzv. prozu u trapericama prof. dr. sc. Milovan Tatarin istaknuo je kako je, iako nije nastala u sedamdesetima, ipak važan dio poetičke mape tih godina. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća taj su tip proze inaugurirali pripadnici naraštaja Krugovaša (1952 - l 958), a prema riječima profesora Tatarina, zacijelo je presudna i 1953. godina kada je Antun Šoljan objavio svoje prve novele, a poslije i roman »Izdajice« (1961), »Kratki izlet« (1965) te »Drugi ljudi na Mjesecu« (1978). Sam pojam - proza u trapericama - smislio je Aleksandar Flaker, a sugerira osobit tip tematskog svijeta u čijem je središtu junak kojemu nisu povjerene nikakve monumentalne društvene zadaće, prema zajednici je ravnodušan te nonkonformistički raspoložen. Njegov mikroegzistencijalni okvir čini klapa - skupina prijatelja istomišljenika čiji se život sastoji od svakodnevnih trivijalnosti. Takvi romani ne daju se prepričati, njihove fabule djeluju banalno.
Iz korpusa hrvatske proze u trapericama, nastalog sedamdesetih godina, prof. dr. sc. Milovan Tatarin izdvojio je: »Kužiš, stari moj«, »Pazi, tako da ostanem nevina« ili »Marta i Lela iz Remetinca«, »Stari dečki« - Zvonimir Majdak, »Bolja polovica hrabrosti« - Ivan Slamnig, »Uvod u Peru K« - Pero Kvesić, »Drugi ljudi na Mjesecu« - Antun Šoljan te »Razglednica« - Neda Miranda Blažević.
Kao osnovna obilježja tzv. proze u trapericama profesor Tatarin navodi sljedeće: mladi pripovjedač, opozicija neodrasli - odrasli, infantilizacija (djeca kao naratori), pripovijedanje o banalnostima iz svakodnevnog života, unošenje urbanog žargona, dijalekata i subdijalekata, sociolekata i idiolekata, tuđice, prezir prema zatečenim vrijednostima, erotika, trivijalizacija strukture te činjenica da junaci nose nadimke, a ne imena. Govoreći o temama o kojima pripovijedaju pisci proze u trapericama profesor je Tatarin napravio digresiju o antropološkoj čovjekovoj karakteristici da u životu očekuje velike stvari - što je posebno oduševilo seminariste.
Po pitanju što su prozne sedamdesete donijele novoga i važnoga, profesor Tatrin na kraju je zaključio kako su etablirani tematski prosedei te da pisci i u 1990-ima i 2000-ima nisu više tražili tradicijsko zaleđe u 19. stoljeću. Drugo - afirmiranje trivijalnih žanrova imalo je tri učinka: započelo je ublažavanje granice među tzv. visokom i niskom književnošću, redefiniran je pojam trivijalne književnosti te se afirmirala priča. Zatim - književnost je postala mjesto raspravljanja o eminentno književnoteorijskim pitanjima: o smislu i funkciji književnosti, o narativnim strategijama, identitetu pripovjedača te o višeslojnosti jezičnoga znaka.
Sedamdesetih je, dakle, u hrvatskoj književnosti započela postmoderna.
