Hrvatski u socijalističkoj Jugoslaviji
Jezik i politika
Teme dosadašnjih predavanja 43. seminara kretale su se u okviru književnih i kulturnih politika. Izlaganjem o jezičnome pitanju u razdoblju socijalističke Jugoslavije, koje je održao izv. prof. dr. Krešimir Mićanović, započeo je ciklus predavanja posvećen jezičnim politikama.
Krešimir Mićanović uvodno je napomenuo da u razdoblju socijalističke Jugoslavije postoje tri razine jezičnoga pitanja i problema. Riječ je o pitanju ravnopravnosti svih naroda i jezika Jugoslavije, statusu jezika nacionalnih manjina te pitanju jedinstvenosti i varijanata jezika kojim govore Hrvati, Srbi, Muslimani i Crnogorci. Središte je njegova zanimanja treće jezično pitanje – mjesto hrvatskoga jezika u jezičnome čvoru navedenih naroda.
U poslijeratnim godinama Jugoslavije u kanonskim tekstovima zakonodavne naravi razlikuju se četiri jezika jugoslavenskih naroda – srpski, hrvatski, slovenski i makedonski. Konkretna jezičnopolitička pitanja tada su rješavana na razini republika, a ne na razini savezne države. Sukladno tomu Narodna Republika Hrvatska, jedna od federalnih jedinica u tadašnjoj Jugoslaviji, autonomno je odlučivala o vlastitim jezičnim pitanjima. Jezik se u Hrvatskoj nazivao hrvatski ili srpski, u Bosni i Hercegovini srpski ili hrvatski, a u Srbiji i Crnoj Gori srpski. Prijelomni jezičnopolitički događaj kojim se prekida s dotadašnjom praksom rješavanja standardnojezičnih pitanja jest Novosadski dogovor (1954). Njime se utvrđuju zadaci jedne zajedničke, centralističke jezične politike kojom se treba urediti standardnojezično pitanje u četirima središnjim jugoslavenskim republikama. Zaključeno je da je jezik tih republika jedinstven, a pritom mu se nametnuo naziv srpskohrvatski (u Hrvatskoj hrvatskosrpski). Temeljna je poluga te jezične politike izrada temeljnih standardnojezičnih priručnika (rječnika, pravopisa i terminologije). Vrhuncem razdoblja novosadske jezične politike jest izrada pravopisa hrvatskosrpskoga odnosno srpskohrvatskoga književnog jezika u dvjema verzijama, na latinici i ijekavici te na ćirilici i ekavici (1960). Profesor Mićanović naglasio je da su tim pravopisom uklonjene gotovo sve ortografske razlike između srpskoga (Belićeva) i hrvatskoga (Boranićeva) pravopisa. Godine 1963. u jugoslavenskom i u republičkim ustavima imenuju se i mijenjaju jezici naroda Jugoslavije. Navode se tako srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, slovenski i makedonski jezik.
U nastavku predavanja profesor Mićanović usredotočio se na prikaz različitih standardnojezičnih koncepcija koje su nastojale riješiti pitanje jedinstva književnoga jezika i u njemu postojećih razlika. Na Petome kongresu jugoslavenskih slavista (Sarajevo, 1965) došlo je do oštre podjele među lingvistima – jedni su branili potpuno jedinstvo jezika, a drugi su zagovarali postojanje dviju osnovnih varijanata – zagrebačke ili hrvatske i beogradske ili srpske varijante književnoga jezika. Takve je rasprave profesor i oprimjerio te je naglasio da je u razdoblju od 1965. do 1970. uglavnom postalo legitimno govoriti o postojanju varijanata u jedinstvenome književnom jeziku. Usvajanje pojma varijante nije ipak značilo da je među lingvistima postignuto i suglasje o tome što varijanta standardnoga jezika jest i koliko ih sveukupno ima. Profesor Mićanović istaknuo je da se u skladu s ovim promjenama smanjio rad na unifikaciji jezika te da se pitanje opasnih ideoloških razlika na određeni način počelo relativizirati. Važno je napomenuti i da za hrvatske lingviste zagovaranje priznavanja varijanata nije bilo samo čisto teorijsko pitanje, nego je ono uvijek ciljalo i na standardnojezičnu praksu. Hrvatski su lingvisti tako ukazivali na to da se iz bosansko-hercegovačke jezične prakse potiskuje leksik tipičan za hrvatsku varijantu, a njihovi su se prigovori ticali i načina na koji jezik funkcionira na saveznoj razini.
Godine 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika traženo je da se Ustavom utvrdi ravnopravnost četiriju književnih jezika – srpskog, hrvatskog, slovenskog i makedonskog. Te godine iz tiska izlaze prva dva sveska rječnika Matice hrvatske i Matice srpske, što je dalo novi zamah raspravama hrvatskih i srpskih lingvista. U njima su se manje sporili oko leksikografskih rješenja, a više oko varijanata standardnoga jezika i njihove vidljivosti u rječniku. Dvije su strane potpuno različito vrednovale okolnosti u kojima je došlo do Novosadskog dogovora, posebice učinke jezične politike čije su smjernice njime utvrđene. Početak 1970-ih označuje prestanak novosadske jezične politike koja je podrazumijevala zajednički rad hrvatskih i srpskih lingvista na jedinstvenom književnom jeziku.
U svojemu se predavanju profesor Mićanović dotaknuo i postojanja bosanskohercegovačke i crnogorske varijante, a na samome kraju osvrnuo se na Dalibora Brozovića i njegov doprinos standardnojezičnoj problematici. Od 1970-ih godina ovaj lingvist počinje u svojim tekstovima zagovarati termin standardna novoštokavština, pod kojim shvaća opći model standardnoga jezika na temelju štokavskih dijalekata novoštokavskoga tipa. Riječ je o idealnome i apstraktnome modelu standardnoga jezika u Hrvata, bosanskohercegovačkih Muslimana, Crnogoraca i Srba koji se ostvaruje u konkretnim varijantama kojima je zajednička novoštokavska dijalektalna osnovica. Predavanje profesora Mićanovića završeno je spomenom sedamdesetih i osamdesetih godina tijekom kojih su hrvatski lingvisti zagovarali stav da praktično provođenje jezične politike treba prepustiti federalnim jedinicama te su branili autonomnu poziciju kakvu su imali do Novosadskoga dogovora.
