Politike obrazovanja: identitet, kultura i arhiv
Središnji događaj večernjega kulturnog programa bio je gostovanje triju članova Sindikata visokog obrazovanja i znanosti »Akademska solidarnost«: Ivane Perica, Marijane Hameršak i Gorana Pavlića. Kao polazište u promišljanju odabrali su tri često rabljena polivalentna pojma – identitet, kultura, arhiv – koji fungiraju kao ključne riječi u području društvenih i humanističkih znanosti, ali se u jednakoj mjeri lako prenose u druga područja (turizam, ekonomija, novinarstvo i dr). Izlagači su iz vlastite stručne vizure (slavistika, etnologija, umjetnost) problematizirali koncepte znanstvenog projekta i institucionalizirane infrastrukture i uvriježene oblike ocjenjivanja u Hrvatskoj od devedesetih godina do danas.
Marijana Hameršak otvorila je tribinu okupljajući pojmove identitet, kultura, arhiv oko zajedničkoga nazivnika kriza. Pritom se osvrnula na dva krizna trenutka: krizu etnologije (i njezine ideologije) i krizu društva (te ideologije koja ga prožima). Prvi krizni trenutak povezuje s definiranjem discipline kao dvoglave hrvatske etnologije u kojoj je sadržana kulturnohistorijska etnologija (zainteresirana za predmet i kulturu) i etnologija ljudi, a pritom je naglašena njezina drugotna koncepcija. Odgovor na prethodno shvaćanje Hameršak oprimjeruje skupom Simboli i identiteti. Naslovnu sintagmu Hameršak tumači kao primjer dvostrukog promišljanja pojma identitet (identitet ljudi i identitet struke). Hameršak se također osvrnula i na tendenciju zalaganja za etnologiju kao znanost o razlikovnim elementima nacionalnog identiteta u vrijeme stvaranja nacionalne države. Pritom zaključuje da su identiteti difuzni, mnogostruki i dinamički konstrukti, a kao takvi uvijek su u mijeni i ovisni su o širem društvenom i političkom okviru te odnosima moći unutar samoga identifikacijskog procesa. Svojevrsne devijacije, kao odraz postojeće društvene klime, Hameršak iščitava u projektima MZOŠ-a (od 2000. godine), odnosno u hipertrofiranoj uporabi termina identitet u naslovima projekata, a u čijim sadržajima ključna riječ izostaje. Izlagačica, kao prijeporne, navodi i zaključne rečenice projekata jer osnažuju činjenicu da isti funkcioniraju kao svojevrstan poligon za pribavljanje financijskih sredstava. Drugi krizni trenutak vezan je uz neoliberalistički kapitalizam u kojem znanost funkcionira kao instrument. U nastavku izlaganja Hameršak spominje etnologa Ivana Lozicu koji se u Traktatu o prioritetima bavi aktualnim položajem struke i njezinim (ne)mogućim izborima u procesima globalizacije. Nadovezujući se na istoimeni traktat i Skup o identitetima Hameršak uvodi pitanje struke i baštine u kontekstu UNESCO-ova projekta zaštite nematerijalne kulturne baštine. Hameršak objašnjava da se UNESCO-ovim programom kultura nažalost usmjerava prema tržištu pa se postavlja pitanje treba li etnologija ponovno ponuditi arhiviranu postojeću građu te treba li arhivirati nove predmete.
Ivana Perica okupljenima je iz perspektive slavistike, i vlastita iskustva, pojasnila funkcioniranje institucionalne koncepcije studiranja (u polju slavistike) unutar Austrije, Švicarske i Njemačke. Pritom je navedenu logiku integriranih studija okarakterizirala kao birokratsku i krajnje političku. Kao primjer navodi prešutno uvođenje dihotomije istok / zapad kroz pojmove kultura / identitet gdje dolazi do svojevrsnoga monolitnog shvaćanja pa i diferencijskog obrata pojmova. Perica se osvrnula i na kontekst jugoslavenskog prostora i uspostavila poveznicu s pojmom Milice Bakić reprodukcija orijentalizma. Pritom je na primjeru Andrićeva opusa ukratko objasnila odnos zauzimanja jezične i kulturne perspektive unutar diskurzivnog aparata za razumijevanje književnog teksta. Zaključila je da bi nacionalna filologija (uže znanost o književnosti) trebala zadržati analitički aparat te da filologija može problematizirati razmjenu intelektualnih dobara.
Na početku izlaganja Goran Pavlić osvrnuo se na problem autonomnosti umjetničkog polja te je ocrtao politički potencijal koji izvire iz spomenutoga polja. Središnji pojam identitet objasnio je kroz marksistička i postmarksistička tumačenja koja su za posljedicu imala konceptualizaciju mnoštva odnosno nemogućnost subjektivizacije. Ostatak izlaganja Pavlić je posvetio konceptu legitimnog kapitalizma i pojavi konstrukta kreativne industrije. Pavlić kreativnu industriju definira kao instrument koji jamči napredak društva i proizvodnju dobara. Pronalazak novih dimenzija tržišta obremenio je znanost i socijalno područje pa, prema Pavlićevu mišljenju, stvari koje imaju vrijednost za sebe postaju svojevrsna sredstva za ostvarenje kapitala. Kao ilustrativan primjer, Pavlić navodi tačerijansku vladavinu temeljenu na konzervativnoj ideologiji britanske premijerke Margaret Thatcher. Također napominje da se područje visokog obrazovanja tada smatra javnim dobrom, ali takvim za koje se može natjecati na tržištu. U hrvatskom kontekstu tu logiku najbolje oprimjeruje Akademija dramskih umjetnosti koja vlastita kulturna dobra (predstave, filmsko stvaralaštvo) pretvara u tržišnu robu. Pavlić je zaključio svoje izlaganje u pesimističnom tonu tvrdeći da nažalost istu logiku i negativan trend slijede ostale akademske institucije.
