Književna večer Mirka Kovača
U atriju Poslijediplomskog središta razgovor s piscem vodio je prof. dr. sc. Milovan Tatarin. Mirko Kovač rođen je 1938. u Petrovićima. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu. Autor je sljedećih romana: »Gubilište« (1962), »Moja sestra Elida« (1965), »Malvina« (1971), »Ruganje s dušom« (1976), »Vrata od utrobe« (1978), »Uvod u drugi život« (1983), »Kristalne rešetke« (1995), »Grad u zrcalu« (2007).
Objavio je i nekoliko zbirki pripovjedaka, napisao nekoliko scenarija za filmove te je dobitnik uglednih književnih nagrada među kojima treba istaknuti NIN-ovu nagradu (1978, 1986) i Andrićevu nagradu (1980).
Prof. dr. sc. Milovan Tatarin započeo je predstavljanje književnika konstatacijom kako mu se po prvi put događa da sjedi pored pisca kojeg do sad nije upoznao - što njegovu poziciju voditelja čini složenom. S druge strane, pozicija je vrlo jednostavna jer čitajući djela Mirka Kovača prof. dr. sc. Milovan Tatarin oformio je sliku o njemu kao književniku i čovjeku. Tako je prof. dr. sc. Milovan Tatarin zaključio da je Mirko Kovač književnik koji piše iz unutarnje potrebe, iz malodušnosti, da rovari po sjećanju. Njegovu poetiku sveo bi na jednu riječ - prikupljanje ili sabiranje. Nadalje zaključuje da je Mirko Kovač pisac koji je pisao o malim ljudima u velikim vremenima, da je kroničar. Profesoru Tatarinu svaki lik iz Kovačevih djela doima se kao glavni i zaokružen jer se Kovač u svojim djelima bavi čovjekom dok mu je opsesija Hercegovina. Profesor Tatarin zaključio je također da je Mirko Kovač otporan prema svim ideologijama, mitovima i predrasudama, da je hipohondar i boem, da boluje od neizlječive melankolije te često sanja vlakove. Zbog ljubavne afere i tučnjave bio je zatvoren 1974. godine. Logično je bilo zaključiti i da je Kovač strpljiv čovjek. On je čovjek opčinjen prolaznošću, njegov identitet neprestano se mijenja, a - također prema mišljenju prof. dr. sc. Milovana Tatarina - u svojoj torbi nosi četiri opsesije: opsesiju zavičajem, opsesiju bijegom od zavičaja, opsesiju o prošlosti kao fikciji te opsesiju mukom identiteta.
Mirko Kovač srdačno je pozdravio sve studente te rekao kako se slaže s profesorom Tatarinom i da se ne odriče ni jedne od navedenih odrednica. No, Kovač misli i da pisca ne treba poznavati jer je pri shvaćanju književnih djela neophodna i komponenta mistifikacije.
Nakon uvodnog razmišljanja o književniku Mirku Kovaču, voditelj književne večeri razgovor je započeo pričom o cipelama navodeći ih kao još jednu književnikovu opsesiju te citirajući rečenice u kojima se cipele spominju. Kao razlog takve opsesije Kovač je naveo činjenicu da ih u mladosti nikada nije imao dovoljno.
Na pitanje otkud želja za pripovijedanjem, Kovač je odgovorio kako misli da je jedino što zna raditi upravo pripovijedanje te da je sve ono što je proživio i čuo u djetinjstvu utjecalo na njega kao književnika.
Zanimljiva je činjenica da je Mirko Kovač s dvadeset godina rukom prepisuje djela Ranka Marinkovića. To proizlazi iz njegove fascinacije Marinkovićevim pripovijedanjem te je smatrao da će prepisivanjem djela omiljenog književnika uočiti kako on vodi rečenicu i dovodi situacije do obrata.
Između talenta i discipline, Kovač odabire disciplinu kao sredstvo uspjeha, jer ako talent postoji, on se mora razvijati. Tome u prilog ide činjenica da su neki vrlo talentirani pisci, zbog nedostatka discipline, stali pri objavi prve knjige. Kovač je citirao Andrićevu misao o tome kako je pripovijetka jedna vrsta križaljke. Ne piše se od početka, ni od kraja, već pomalo sa svih strana kako bi se križaljka složila.
Mirko Kovač rekao je i kako na početku pisanja nekog djela nema ni ideju ni koncept već ima samo potrebu, ima svijet koji ga tjera da piše. Smatra da ga čitaju ljudi koje bi Vladimir Nabokov nazvao »dvojnicima«. To su, dakle, ljudi slični njemu te se našalio kako pozna sve svoje čitatelje.
Voditelj književne večeri - prof. dr. sc. Milovan Tatarin - naveo je kako je pročitao da je Honoré de Balzac za inspiraciju na stolu trebao imati trule jabuke, dok je Ernest Hemingway trebao čuti lupanje stroja te je pitao gosta večeri ima li i on neku takvu, pomalo bizarnu, potrebu kako bi pisao. Kovač se našalio da je doslovce shvatio potrebu jednoga značajnog pisca za viskijem, no ubrzo je shvatio da mu ta boca na stolu zapravo uopće nije isnpirativna. Imao je tek jedno guščje pero bez kojeg nije mogao pisati.
Sljedeće pitanje odnosilo se na priču o lezbijskoj vezi u romanu »Malvina« iz 1971. godine. Pisac je rekao kako je taj roman nastao kao eksperiment, odnosno Kovač je došao do nekih autentičnih fotografija na temelju kojih je složio priču. Lezbijsku sekvencu naslutio je iz pisma jedne djevojke svojoj prijateljici.
Mirku Kovaču iznimno je važno da su svi podaci u tekstu točni te da ne postoje nelogičnosti, stoga smatra da svako pisanje romana zahtijeva i istraživanje.
O pitanju autobiografičnosti teksta Kovač smatra da zapravo ne postoji autobiografski roman jer sve što ode knjigu postaje fikcija.
Kovač je otkrio i vlastiti lijek protiv straha od samoće. Naime, neko je vrijeme imao potrebu učiti stihove napamet. Tek je kasnije shvatio kao to radi zbog straha od samoće, jer uz stihove čovjek ne može biti sam.
Voditelj književne večeri i pisac razgovarali su i o odnosu književnosti i politike te o čestim piščevim selidbama. Duže vremena Kovač je živio u Rovinju, a zanimljivo je da je ožiljak koji pisac ima na čelu, po mišljenju jednog njegovog prijatelja, upravo u obliku grba Rovinja.
Mirko Kovač istaknuo je kako ne razmišlja o tome čiji je on zapravo pisac, najdraže mu je pisati na hrvatskom jeziku, ali za vrijeme boravka u Beogradu pisao je i na ekavici.
Na pitanje smatra li se živim klasikom zbog činjenice da su mu već dva puta objavljena sabrana djela, Kovač je odgovorio kako mu nisu jasni kriteriji po kojima netko postaje klasik, no svakako nije ravnodušan prema činjenici da su mu u dva navrata objavljena sabrana djela.
Gost književne večeri djetinjstvom je vezan uz Dubrovnik. Voditelj i pisac razgovarali su i o terminu preuzetom od hrvatskog književnika Matoša, o terminu - »raguziranje« koji se veže uz onoga tko se predstavlja kao da je iz Dubrovnika, a zapravo nije.
Po pitanju preferencije vlastitih knjiga, piscu je najdraža njegova posljednja knjiga - »Grad u zrcalu«, a također smatra da ne mora svaka knjiga biti uspješna. Kovač je rekao i kako se pri pisanju svojih romana nikada nije prilagođavao publici.
Pisanje počinje naslovom koji ga vodi i usmjerava. Kada završi pisanje romana osjeća se ispražnjeno, u blagoj je depresiji, melankoliji - kao da je dio svijeta izgubljen. Ne vjeruje piscima koji u kratkom periodu pišu roman za romanom, a najvećim poslom smatra kraćenje ili sažimanje rukopisa. Također smatra da je, kako u svakom poslu tako i u pisanju, jako važno imati podršku voljenih osoba.
Za kraj druženja s gostom književne večeri, piscem Mirkom Kovačem, voditelj prof. dr. sc. Milovan Tatarin pročitao je ulomak iz romana »Grad u zrcalu« za koji smatra da je vrlo iskren i osoban. Nakon pročitanog ulomka, pisac je seminaristima potpisao svoju knjigu.
