Nova umjetnička praksa: postobjektna umjetnost
Posljednje predavanje književnoznanstvenog ciklusa predavanja na 38. seminaru Zagrebačke slavističke škole održao je prof. dr. sc. Zvonko Maković. Termin postobjektna umjetnost odnosi se na umjetnost koja prestaje biti objektna, koja gubi svoje tijelo, koja se rasplinjuje.
Prof. dr. sc. Zvonko Maković održao je zanimljivo predavanje u kojem je uz slikovne predloške stranih i domaćih umjetnika pojasnio na koji sve način umjetnost postaje postobjektna.
Prvi u nizu umjetnika nove umjetničke prakse predstavljen je Marcel Duchamp, francuski avangardni umjetnik koji je izmislio tzv. ready-made koncept pri kojem svakodnevne predmete prezentira kao umjetnička djela. Polaznici seminara mogli su vidjeti Duchampovo ready-made djelo »Sušilo za bocu« iz 1913. godine te »Kotač bicikla« iz 1913. U oba slučaja predmeti su izvađeni iz uobičajenog konteksta, oduzeta im je njihova primarna funkcija te su postavljeni kao umjetnička djela. Važno je napomenuti kako prva ready-made djela nisu prepoznata kao umjetnost. Kao primjer potpunog anuliranja umjetnosti i pretvaranja umjetnosti u ponašanje koje postaje ekvivalent umjetnosti može poslužiti i slika Marcela Duchampa iz 1921. godine koju je napravio Man Ray. Na toj slici Duchamp, okrećući stvari protiv tradicije i društva u kojem postoji, pretvara sebe u drugi rod, on postaje Rrose Sélavy.
Sljedeći, na predavanju prof. dr. sc. Zvonka Makovića spomenuti, avangardni umjetnik bio je Robert Rauschenberg. Prikazana je njegova slika »Erase de Kooning Drawing« iz 1953. godine. Slika predstavlja izbrisani crtež de Kooninga. Kupnjom, a zatim brisanjem crteža Rauschenberg afirmira sebe. Brisanjem tjelesne prirode umjetnosti on čini iskorak u modernoj umjetnosti te upozorava na kvalitetu umjetničkog djela koje postoji kao koncept.
Na počeku dvadesetog stoljeća nekolicina velikih umjetnika izbrisala je predmet sa slike, umjetnost je postala apstraktna. Pritom je bitno razlikovati bezpredmetnost od beztjelesnosti na slici.
Prikazana je i slika Willema de Kooninga, »Woman«, iz 1950 - 1952. Slika Lucia Fontane »Concetto spaziale« primjer je fiksacija akcije.
O umjetnosti u plinovitom stanju govori slika Otta Pienea »Odimljena slika« iz 1961. Slika je, naime, nastala stavljanjem platna iznad plamena svijeće čime dim postaje kreator stvarajući sliku.
Jackson Pollock prikazuje sebe pri radu čime ističe kako nije važna slika, već čin, akcija, ono što pripada kretanju. Sličnu intenciju pokazuje i Kazuo Shiraga fiksiranjem svojih pokreta na slici »Challenging Mud«, iz 1955. godine.
O umjetnosti koja se ne opredmećuje te koja je zgusnuta u vrijeme svjedoči slika Allana Kaprowa - »Chicken« iz 1962. Kaprow također prikazuje događajnost slikom »Happening« na kojoj je prikazano hodanje uz prugu.
Umjetnost je, dakle, izgubila svaku metafizičku vrijednost. U umjetnosti slučaj postaje vrlo važan. Tako Arman prikazuje rasap Chopinova glasovira a slici »Chopin's Waterloo«. Yves Klein, na primjer, prikazuje spaljenu sliku od koje je ostala samo konstrukcija, dok na drugoj slici prikazuje kako vatrom pali platno. Yves Klein je svojom slikom »IKB 190« iz 1959. opredmetio boju dok je slikom »Le vide« iz 1958. nastojao afirmirati prostor u vrijeme. Pozvao je ljude na otvorenje izložbe gdje ih je dočekao prazan prostor. Ta praznina briše svaku natruhu objektne prirode umjetnosti.
O potrebi da se umjetnost pretvori u nešto što će pobuditi pažnju svjedoči i slika Guntera Brusa - »Selbsmalung« - iz 1965. na kojoj prikazuje kako nakon samoslikanja izlazi na ulicu. Pažnju i reakciju pobuđuje i slika Rudolfa Schwarzkoglera - »Akcija« - iz 1965. prikazujući zamotano, izmučeno tijelo.
Krajem šezdesetih godina javlja se i tzv. siromašna umjetnost, umjetnost u kojoj umjetničko djelo postaje izlišno. Jedan je od najznačajnijih predstavnika siromašne umjetnosti Pino Pascali. Značajna je njegova slika »Kubični kvadrat zemlje«. U kontekstu u kojem se javlja siromašna umjetnost prikazani alati na slici sugeriraju i na ekološke probleme. Ideja je, pritom, važnija od forme.
Da sve može biti umjetnost pokazuje i Jannis Kounellis prikazujući štalu kao umjetnički prostor s 12 konja. Sličnu intenciju niveliranja umjetnosti s bilo čime ostvaruje i Giovanni Anselmo svojim djelom »Respiro« (Dah) iz 1969. Između dva kubusa od željeza stavlja spužvu. Grijanjem željezo steže spužvu, dok se hlađenjem željeza stvara prostor za širenje spužve. Giovanni Anselmo konstrukcijom »Struttura che mangia« iz 1968. prikazuje granitni stup, salatu i pločicu postavljene tako da se sušenjem salate na konstrukciji mogu uočiti promjene.
Joseph Kosuth umjetničko djela stvara od stolca pored kojeg s lijeve strane postavlja sliku stolca dok s desne strane stavlja natuknicu iz riječnika koja govori o stolcu.
Robert Rymon razobličava sliku, John Battesun sliku pretvara u opis, dok Josip Vaništa na slici opisuje ono što vidimo - lišava sliku objektivne prirode i pretvara je u tekst i riječ.
Prof. dr. sc. Zvonko Maković govorio je i o grupi Gorgona. To je umjetnička grupa koja je od 1959. do 1966. djelovala u Zagrebu. Članovi grupe bili su slikari Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Đuro Seder, kipar Ivan Kožarić, teoretičari i kritičari umjetnosti Radoslav Putar, Matko Meštrović, Dimitrije Bašičević Mangelos i arhitekt Miljenko Horvat. Grupa Gorgona zalagala se za nekonvencionalne oblike likovnog izražavanja te je težila razvijanju novog umjetničkog senzibiliteta i prethodila kasnijim oblicima tzv. nove umjetničke prakse. Značajna je slika Jospia Vanište iz 1961. godine - »Beskonačni štap«. Ivan Kožarić je svojom skulpturom »Isječak iz rijeke« (1959.) prikazao okomite valove pri čemu je, imamo li na umu njihov prirodni položaj, prikazao zapravo njihovo samouništavajuće djelovanje. Julije Knifer svaki je dan radio svoje portrete predočavajući tako umjetnost u vremenu. Vrijeme je sekundarno, a koncept je glavna ideja.
O afirmaciji umjetnosti kao protočnosti svjedoči Boris Bućan djelom »Pikturalna petlja« (1969). Kao primjer umjetničkog djela kojim se nastoji izazvati reakcija i, zapravo, stvoriti aktivnog građanina prof. dr. sc. Zvonko Maković naveo je djelo Borisa Bućana »Laž« iz 1973. godine. »Laž« je dobila svoje pravo značenje tek na fasadi zgrade. Postavlja se pitanje što radi na tom mjestu i u tom trenutku.
O umjetničkom djelu pretvorenom u izazov i umjetnosti koja ulazi u sferu gdje je objektnost postala izlišna govore djela za čije postojanje je zaslužan Gorki Žuvele. Zanimljivo je njegovo djelo »Lijepa, ružna i važna kocka« pri čemu se zapravo radi o gotovo identičnim trima, drvenim kockama.
Pozornost pobuđuju i »Verbalno preparirani predmeti« Josipa Stošića. Prof. dr. sc. Zvonko Maković donio je na predavanje jednu pločicu sa Stošićeve izložbe, a seminaristima Škole bilo je zanimljivo vidjeti u stvarnosti opredmećen dio nove umjetničke prakse. Stošićevi »Veznici« iz 1971. godine traže aktivnog promatrača, promatrača koji će nastojati složiti leksičku cjelinu na vlastiti način.
Tomislav Gotovac svojim djelom »Glave« iz 1970. registrira promjene na vlastitom tijelu, dok Braco Dimitrijević snima lica slučajnih prolaznika i njihove fotografije eksponira na određenim, javnim, mjestima. To je primjer kada slučajnost postaje ekvivalent umjetnosti.
Goran Trbuljak umjesto izložbe izlaže plakat na kojem piše »Ne želim prikazati ništa novo i originalno«. Plakat je iz 1971. godine, a svjedoči o tome kako stav postaje forma. Goran Trbuljak evidencijom o galerijama koje je posjećivao govori o stavu prema kojem je činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija od onoga što će na toj izložbi biti prikazano.
Sanja Iveković na »Tragediji jedne Venere« prikazuje sliku ebe i Marilyn Monroe.
Umjetnost kao procesualnost dočarava Željko Jerman slikajući svaki dan sebe i dopisujući rečenice uz sliku.
Mladen Stilinović prikazuje umjetnika pri radu naglašavajući svojim prikazom da umjetnik radi čak i kada spava. Zanimljivo je Stilinovićevo djelo prepisivanja i označavanja banalnih riječi iz dječjih početnica kao i slika kojom poznate ili svakodnevne predmete stavlja u novi kontekst, npr. Sliku Jospia Broza Tita uz stvari na smetlištu. Sliku s novčanicom na čelu nazvao je »Pjevaj!«.
O umjetnosti koja postaje akcija, čin govori Ivan Ladislav Galeta slikom koja prikazuje pola stola za stolni tennis smještenog uz ogledaločime omogućava igraču igranje stolnoga tenisa sa samim sobom.
Goran Trbuljak pretvara sliku u def te uz nju pričvršćuje zvončiće. Udara o sliku kako bi prepoznao dobru preparaciju. Time s eponaša i kao slikar i kao netko tko želi mijenjati poziciju ili funkciju slike.
Slikom Edite Schubert »Bez naziva« iz 1979. godine koja prikazuje pleteni uzorak stabljike ruže penjačice, prof. dr. sc. Zvonko Maković završio je svoje iscrpno, slikovito i zanimljivo predavanje o novoj umjetničkoj praksi, odnosno o postobjektnoj umjetnosti s angalsakom na sedamdesete godine dvadesetog stoljeća.
