»Živi i mrtvi«

Posljednju filmsku projekciju 38. seminara Zagrebačke slavističke škole polaznici su gledali u petak, 04. rujna 2009. Riječ je o filmu »Živi i mrtvi« redatelja Kristijana Milića. Film je snimljen 2006. godine.

»Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. U dolini, duboko dolje ispod njih, već su gorjela prva svjetla. Mogli su jasno vidjeti svjetla od lampi ili svijeća koja su se jedva raspoznavala s te udaljenosti, a njihova svjetlost se razlijevala i izgledala poput blijede, svijetle mrlje na tamnoprljavoj pozadini, dok je na mjestima gdje su radili agregati, jer dolje struje nije bilo mjesecima, svjetlost bila jasna i, tamo gdje se najbolje vidjela, širila u oštrim i hladnim zvjezdastim kracima. Takvih svjetala je bilo najviše tamo gdje se nalazio grad, i taj dio je izgledao poput kakvog gustog sazviježđa oko kojeg su sasvim slučajno razbacana rijetka svjetla«.

(Josip Mlakić - »Živi i mrtvi«, VBZ, Zagreb 2002, str. 9)

Ovim riječima Josip Mlakić započinje roman ratne tematike i prikladnog, antitetičnog naslova - Živi i mrtvi, koji je poslužio redatelju Kristijanu Miliću kao inspiracija i predložak za istoimeni ratni film s elementima akcije i fantastike nastao 2006. godine.

Likove poput Ive, Tome, Ćore, Vijalija, Robea, Malog i drugih utjelovljuju afirmirani hrvatski glumci: Filip Šovagović, Velibor Topić, Slaven Knezović, Marinko Prga, Borko Perić, Miro Barnjak, Božidar Orešković, Enes Vejzović, Izudin Bajrović, Ljubomir Jurković, Robert Roklicer, Zvonko Zečević, Dragan Šuvak, Nino Sorić, Nermin Omić. Tim producenata čine imena: Igor A. Nola, Domagoj Pavić, Marijo Vukadin te Miro Barnjak.

Kronotop filma upućuje na dvojnost mjesta i vremena. Radnja se odvija na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine i to paralelno 40-ih i 90-ih godina. 20. stoljeća.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata domobran Martin s hrvatskim vojnicima bori se protiv neprijatelja i prelazi preko kobnog Grobnog polja, a to će, gotovo pola stoljeća kasnije, učiniti i njegov unuk i pripadnik HVO-a - Tomo, kojeg glumi Filip Šovagović.

Mračni i depresivni ambijent rata te neizbježnost tragične sudbine dominantne su karakteristike knjige, ali i filma.

»Išli su prema ogradi, a da se više nijednom nisu osvrnuli za sobom. Svjetlost vatre se sablasno i muklo odbijala o bodljikavu žicu, kojom je bilo ograđeno groblje. Već je pomalo svanjivalo: na istoku je iznad horizonta probjeljivalo, a na jednom dijelu svijetlog neba vidjelo se blijedo i ravnomjerno crvenilo: imalo je ružnu boju krvi isprane kišom, neprestano se širilo i izgledalo kao da će za kratko vrijeme prekriti cijelo nebo, a zatim pasti na zemlju i kao krvavi posmrtni pokrov prekriti sve, i žive i mrtve«.

(Josip Mlakić - »Živi i mrtvi«, VBZ, Zagreb 2002, str. 209)