Uskraćeni užitak
O spolnim zabranama u hrvatskoj srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj književnoj kulturi
Posljednjeg dana 38. seminara Zagrebačke slavističke škole predavanje je održao prof. dr. sc. Milovan Tatarin. Prof. Tatarin govorio je o skupu seksualnih stereotipa čijem je učvršćenju uvelike pridonijela i književna kulltura (v. Mala antologija mizoginije).
Iz predavanja smo saznali kako su do 313. godine postojale dvije vrste iznimnih osoba: biblijski sveci i martiri, tzv. »crveni mučenici«, koji su stradali u progonima rimskih kraljeva. Međutim, 313. godine car Konstantin »Milanskim ediktom« kršćanstvu priznaje ravnopravnost s ostalim religijama Rimskoga Carstva čime je zaustavljen progon kršćana. Nestalo je i posebnog ranokršćanskog junaka - martira, koji je žrtvovanjem tijela za spas besmrtne duše potvrđivao vjeru u Boga. Martir je i u vremenima kršćanske slobode ostao najviši ideal svetosti, no novo je doba moralo pronaći bliži model uzorne pobožnosti. Krvlju oblivenog mučenika srednjovjekovlje je zamijenilo asketom - »bijelim mučenikom« - čije je prezrenje svih zemaljskih vrijednosti utjelovljeno u njegovu odlasku u pustinju i podvrgavanju svim oblicima trpljenja tijela. Anahoreti i cenobiti, djevice i udovice postaju »Kristove zaručnice«, svojom žrtvom oni se približavaju žrtvi nekadašnjeg martira, a zajednička im je osobina apstinencija od bilo kojeg tjelesnog užitka. Ponižavanje tijela, ukidanje njegova dostojanstva, gnušanje i odvrtanost prema spolnosti pridonijet će glorificiranju asketizma. Srednjovjekovno monaštvo zapravo je novi »novi seksualni model«. Djevičanstvo asketa obaju spolova najvažniji je zavjet, to je vrhunski dokaz svetosti.
Srednjovjekovna opsesija tijelom ostala je ubilježena u nizu tekstova u kojima se osuđivala bilo kakva pomisao na tjelesnost. Refleksije o spolnosti i spolnim prijestupima dio su djelâ različite žanrovske pripadnosti. Cilj refleksija o pogubnosti uživanja u tjelesnim radnjama uvijek je bio trostruk: nadziranje muške žudnje, nadziranje ženske žudnje te nadziranje bračno-posteljnih navika.
Primarni izvor grijeha bilo je tijelo samo po sebi, dok su sekundarni grijesi povezani s tijelom, oni su namjerni, svjesni dodaci, koji rasplamsavaju seksualnu požudu: hrana, piće, odjeća, kozmetička sredstva i mirisi. Prof. dr. sc. Milovan Tatarin rekao je kako je uvijek muškarac žrtva ženske tjelesnosti, odnosno kako nije naišao ni na jedan primjer gdje se o muškom tijelu govori kao o potencijalnom izvoru grijeha. Riječ je o predodžbi o ženi koju je formirala kršćanska teologija, videći u ženskom tijelu izvor grijeha kao antropološku nužnost. Ta mizogina tradicija u staroj hrvatskoj književnosti zabilježena prvi put u pjesmi »Sliši vsaki človik ovo« iz »Cvêta vsake mudrosti« uvrštenoga u »Tkonski zbornik« - prva četvrtina 16. stoljeća.
Prof. dr. sc. Milovan Tatrin naveo je i primjere iz dva poglavlja »O čuvanju ćudoredne čistoće« iz Marulićeva djela »De institutione bene vivendi per exempla Sanctorum«.
Da je raskošna odjeća u srednjem vijeku bila siguran znak nečasnih ženskih namjera potvrđuju srednjovjekovne legende o pokajanim prostitutkama - Abramova nećakinja Marija, Pelagija, Thais, Marija Egipćanka.
Godine 1522. pojavila se knjižica »Monoregiae« (»Samovlada«) dominikanca Ivana Polikarpa Severitana. Riječ je o nekoj vrsti priručnika u kojemu se daju savjeti vladaru o tomu kakav bi trebao biti on sam te kako bi trebao urediti i voditi svoju državu. Polikarp govori i o odnosu između muškarca i žene, a njegovo određenje ženskog bića ponešto se razlikuje od srednjovjekovnog.
Godine 1614. izašla je u Mlecima knjiga »Zrcalo duhovno« dubrovačkog benediktinca Mavra Orbinija, u kojem se u formi razgovora između meštra i njegova učenika raspravlja o različitim duhovnim aspektima čovjekova života. U »Zrcalo« je unesena i jedna pjesma o ženama, indikativnog naslova »Od zlijeh žena« koju je prof. dr. sc. Milovan Tatarin pročitao i prokomentirao.
U 17. i 18. stoljeću ponovno se u književnosti obnavlja srednjovjekovno razumijevanje žene kao poročnog, zlog i za muškarce opasnog bića. Najpoznatiju baroknu deskripciju žene kao »paklene klopke« dao je Ivan Gundulić u »Suzama sina razmetnoga«, a i u opusu Ignjata Đurđevića moguće je naći mizoginih pjesama. Takva je primjerice »Vili neharnoj«.
Prema riječima prof. dr. sc. Milovana Tatarina zacijelo je najpoznatiji mizogini eksces 17. stoljeća izazvao Ivan Ivanišević, koji je u nabožni epsko-lirski zbornik »Kita cvitja razlikova« uvrstio pjesmu »Od privare i zle naravi ženske«.
Tipičnu mizoginu pjesmu uvrstio je i Tomo Babić u knjigu »Cvit razlika mirisa duhovnoga« (Mleci, 1726). Zanimljivo je da Babić o ženi govori u onom dijelu pjesmarice u kojemu se u stihovima pripovijeda o smrtnim grijesima, i to upravo u sklopu grijeha bludnosti.
Završetkom dopreporodnoga razdoblja, stavljanjem književnosti u funkciju konstituiranja moderne hrvatske nacije, ugasit će se i mizogina tradicija oblikovana u srednjem vijeku, a u gotovo neizmijenjenu obliku prisutna je sve do 18. stoljeća. Primjer pjesme iz 19. stoljeća uperene protiv žena je, recimo, jedna pjesma unesena u »Novouređeni ilirski kalendar« za 1850. godinu.
Knjiga »Spovid općena« tiskana u senjskoj glagoljskoj tiskari 1496. zanimljiv je primjer opisa različitih oblika seksualnih prekršaja. U »Spovidi općenoj« navedeni su sljedeći tjelesni grijesi: fornikacio (blud), impudicicija (razvrat), adulterium (preljub), incestus (rodoskvrnuće), stuprum (silovanje), sakrilejium (svetogrđe), kontra naturam, sodomija, prodigalitas (rasipnost), inonestas (nepoštenje), verbozitas (obilje riječi), molicias (mekoća), raptus (otmica) te petulancija (obijest).
Opsesivnu srednjovjekovnu temu o sotoniziranju tijela ugradili su srednjovjekovni i ranonovovjekovni hrvatski pisci u stihovana i prozna djela, veličajući strogi asketizam koji je u udovoljavanju tjelesnim prohtjevima vidio sigurnu prijetnju čovjekovu životu. Prof. dr. sc. Milovan Tatarin zaključio je svoje predavanje mišlju kako takav svjetonazor, iako nam se tako ne čini, živi još i danas.
