Hrvatska jezičnopolitička situacija u prvoj polovici 20. stoljeća
U dosad održanim predavanjima o jezičnim politikama izložena je problematika hrvatskoga jezičnog pitanja u socijalističkoj Jugoslaviji i zadnjemu desetljeću 20. stoljeća. Prof. dr. Ivo Pranjković u svojemu je izlaganju sudionike 43. seminara vratio cijelo stoljeće unatrag – u prvu polovicu 20. stoljeća.
Od osamdesetih godina do kraja 19. stoljeća hrvatskom jezičnopolitičkom scenom posve dominiraju hrvatski vukovci po čijoj je standardnojezičnoj koncepciji za osnovicu standardnoga jezika izabran novoštokavski dijalekt kakav je u svojim djelima zabilježio i kodificirao Vuk Stefanović Karadžić. Za vrijeme vlasti unionista odnosno mađarona vukovci (Ivan Broz, Tomo Maretić, Franjo Iveković i drugi) objavljuju najutjecajnija jezikoslovna djela. Njihova se dominacija nastavlja i u prvim dvama desetljećima 20. stoljeća. U političkome životu Hrvatske početkom 20. stoljeća jača pokret jugoslavenske orijentacije ili tzv. politika novoga smjera kojom dominiraju težnje prema izlasku iz Austro-Ugarske i ujedinjenju sa Srbima i Slovencima. Težnju za jugoslavenstvom odnosno unitarizmom u jezičnoj politici profesor Pranjković oprimjerio je djelovanjem Jovana Skerlića koji 1913. godine predlaže hrvatsko-srpsko jezično jedinstvo i pravopisno ujedinjenje temeljeno na kompromisu po kojemu bi hrvatska strana žrtvovala ijekavicu u korist ekavice, a srpska ćirilicu u korist latinice. U njegovoj anketi 1914. neki su hrvatski jezikoslovci branili ijekavicu (Ivo Vojnović, Frano Supilo), drugi su zagovarali status obaju narječja (Tomo Maretić, Milan Rešetar, Petar Skok), a treći su se založili za ekavicu (Vladimir Čerina, Milan Marjanović, Josip Smodlaka). Duh jezičnoga unitarizma Hrvatskom se širio i za vrijeme Prvoga svjetskog rata, posebno među književnicima – hrvatskim mladoekavcima koji su svoja djela objavljivali ekavski. Među njima su bili Ivo Andrić, Antun Barac, Dobriša Cesarić, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Antun Branko Šimić i Augustin Ujević. Mladoekavski pokret počeo je međutim gubiti na snazi nakon Vidovdanskog ustava iz 1921. godine, a njegov definitivan kraj obilježili su hici u beogradskoj skupštini nakon čega je većina mladoekavaca ijekavizirala svoje tekstove.
Profesor Pranjković naglasio je da su procesi jezične unitarizacije nakon ujedinjenja 1918. godine doveli do nametanja ćirilice i potiskivanja latinice te velikih promjena u području toponimije i antroponimije, primjerice jugoslaveniziranja imena naseljnih mjesta i prezimena. Iako se takva tendencija u Hrvatskoj osjećala i ranije, Vidovdanskim ustavom nastupa razdoblje otvorene i vrlo grube centralizacije jezika koja se očitovala u sustavnome nametanju srbijanskoga nazivlja na različitim područjima. Takva drastična jezična politika u Hrvatskoj je naišla na relativno snažan otpor pa su čak i najuporniji hrvatski vukovci, kakav je bio Tomo Maretić, donekle počeli štititi hrvatske jezične posebnosti.
Jezična unitarizacija dvadesetih godina 20. stoljeća zahvatila je i područje pravopisa. Pravopis Dragutina Boranića u Hrvatskoj i Aleksandra Belića u Srbiji razlikovali su se prije svega u interpunkciji i stupnju fonetizacije pa je te razlike trebao ukloniti odbor osnovan 1927. godine. Uskoro se poradilo i na dogovornoj srednjoškolskoj terminologiji. U tim je nastojanjima ponajvažniju ulogu preuzeo časopis Naš jezik Lingvističkoga društva u Beogradu koji je agresivno zastupao ideju o zajedničkome jeziku i gotovo sve hrvatske jezične posebnosti proglašavao pogrešnima.
Nakon godine 1934. i atentata na kralja Aleksandra jezična se situacija uvelike mijenja već samim time što su u nadležnost novoosnovane Banovine Hrvatske prešla i pitanja prosvjete. Odlučeno je da se u Hrvatskoj ima upotrebljavati ona inačica Boranićeva pravopisa kakva je bila na snazi prije 1929. godine. Društvo Hrvatski jezik pokreće 1936. časopis Hrvatski jezik pod uredništvom Stjepana Ivšića. U takvoj atmosferi porastao je i interes za hrvatsko-srpske jezične razlike, pa se javljaju i posebna djela na tu temu.
Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine počeo se prakticirati rigidni direktivni (državni) tip jezične politike pa je već te godine objavljen niz naredaba o uporabi hrvatskoga jezika u javnoj komunikaciji. Službenim pravopisom najprije je proglašeno Koriensko pisanje Bratoljuba Klaića, a zatim je izrađen novi, etimološki (morfonološki) koncipiran Hrvatski pravopis u Hrvatskom državnom zavodu 1944. godine. Kada je riječ o gramatici, u NDH je prerađeno izdanje Florschützove Gramatike hrvatskoga ili srpskoga jezika pod naslovom Hrvatska slovnica za srednje i slične škole (1943).
Profesor Pranjković upozorio je da sve navedeno nije vrijedilo za jezičnu politiku Komunističke partije i partizanskoga pokreta, koji je uglavnom zadržao rješenja iz Banovine Hrvatske, uključujući i Boranićev pravopis. Čelnici su Komunističke partije u početku jamčili ravnopravnost četiriju službenih jezika. Međutim, već pojava Belićeva Pravopisa srpskohrvatskog jezika iz 1952. donosi naznake ponovnoga hrvatsko-srpskog jezičnog i pravopisnoga približavanja, o čemu su sudionici 43. seminara čuli više u predavanju izv. prof. dr. Krešimira Mićanovića.
