Poietički pojam prakse u filozofiji
Prvo predavanje književnoznanstvenog ciklusa pod naslovom Poietički pojam prakse u filozofiji održao je prof. dr. sc. Borislav Mikulić, redovni profesor pri Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a područje njegova istraživanja i interesa obuhvaća epistemologiju, filozofije jezika, praktičku filozofiju, povijest ideja zapadne filozofije, indijske filozofske tradicije te prevođenje i primijenjenu filozofsku publicistiku.
Sažetak predavanja
Tematika izlaganja je mjesto filozofije praxis u kulturnim i političkim previranjima 60-ih godina iz perspektive kulturne antropologije. U prvom dijelu izlaganja autor istražuje konfiguracije “nevidljivosti” filozofije praxis kao dijela socijalističkog nasljeđa iz današnje kulturološke perspektive, usprkos općem trendu kulturalizacije filozofije u hermeneutičkoj i strukturalističkoj teorijskoj tradiciji. Autor razvija pretpostavku da se filozofija može tretirati i kao dio visoke i kao dio masovne kulture socijalizma, ali da imanentni faktor nevidljivosti praxis filozofije iz današnje perspektive predstavljaju njezina dva glavna sastojka: kritički karakter teorije i filozofski projekt emancipacije i u polju politike i u polju znanosti.
U drugom dijelu izlaganja autor prikazuje praxis filozofiju kao specifični vid opće forme disidencije koja karakterizira sve socijalističke države u cjelini; njezinu specifičnost čine tri bitna momenta: autonomnost filozofske motivacije za kritiku političkog aparata kroz kritiku teorije odraza i dijamata, karakter fundamentalnog i principijelog sukoba između dviju elitnih instanci društva – birokratske i akademsko-intelektualne – i, razmjer i sociološku relevanciju toga sukoba kao temeljnog društvenog događaja svoga doba. U tim značajkama sadržana je, prema autoru, eskalacija i djelomično dovršenje kulturno-političkih procesâ iz 50-ih i 60-ih u umjetničkoj praksi Exata51, Gorgone i “novih umjetničkih tendencija”, koji će se uz filozofski utjecaj praxisa nastaviti u 70-ima, pod imenom “nova umjetnička praksa”.
U završnom dijelu autor prikazuje filozofsko porijeklo pojma ‘prakse’ u paradigmi romantičke filozofije umjetnosti kao “samostvaralačkog čina” i na neke ograničenosti u razvoju toga pojma, te ukazuje na paradoksalnu okolnost da praxis filozofija u svojoj vlastitoj teorijskoj praksi ne pokazuje dovoljan i eksplicitan interes za suvremenu umjetničku praksu 50-ih i 60-ih godina iako je ona prethodnica kritike teorije odraza kroz odbacivanje socijalističkog realizma u umjetnosti.
