Identitet i drugi u hrvatskoj kulturi: kulturnoantropološki pristup

Četvrto predavanje ciklusa održala je prof. dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Nagrađivana predavačica objavila je pet autorskih knjiga, sedam uredničkih zbornika, šezdesetak znanstvenih radova, a njezini istraživački interesi su: antropologija migracija i transnacionalizma, prisilne migracije, ekonomske migracije, konstrukcija identiteta u migraciji, hrvatska dijaspora i povratništvo, povijest obitelji, pučka religioznost i običaji i povijest hrvatske etnologije.

U uvodnome dijelu izlaganja profesorica Čapo Žmegač istaknula je kako će pokušati na temelju različitih interesa i pristupa u etnologiji i kulturnoj antropologiji predstaviti fenomen hrvatskoga (kulturnog i nacionalnog) identiteta iz perspektive drugih, vodeći se dekonstrukcijskim načelima. Zbornik radova Simboli identiteta: Studije, eseji, građa iz 1991. godine, rezultat posljednjega interdisciplinarnoga kongresa SEDJ-a, premrežen je dvostrukom simbolikom – izlazi u rubnom vremenu raspadanja Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države, a donosi i nove studije o preispitivanju identiteta. Tim je zbivanjima potaknuto redefiniranje, novo konstruiranje i razlaganje hrvatskoga identiteta u raznim disciplinama i hrvatskoj javnosti. Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju identitet iznova postaje dominantno društveno pitanje, ali novi autori i odgovori često zaboravljaju zaključke studija o identitetu okupljenih u spomenutom zborniku. Primjerice, Slaven Letica u članku Tko smo, što smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati (zbornik Hrvatski identitet Matice hrvatske) iz 2011. godine identitet označuje kao neposrednu datost, premda Ines Prica još 1991. upozorava kako identitet ne može biti objektivni prikaz realnosti neke kulture. Može se zaključiti da o određenju identiteta i njegovih kulturnih obilježja postoje različite teorije, a predavačica ih je podijelila u tri temeljne skupine s obzirom na pristup (prateći slučajeve u posljednjih 25 godina): inventarni pristup, konstrukcijski pristup i instrumentalni ili ekonomsko-marketinški pristup. Inventarni pristup identitet promatra kao ontološku datost, a reprezentativni autori ocrtavaju hrvatski kulturni identitet kroz jezik i jezičnu povijest, hrvatsku tropismenost, izume (torpedo, kravata, penkala, padobran i dr). Identitet se može iščitati iz neposredne realnosti nacije, on je samorazumljiv, a temelji se na zajedničkom porijeklu i geografskom smještaju te zastarjelom poimanju kulture kao nepromjenjivoga sustava vrijednosti, norma, vjerovanja i obrazaca ponašanja. Nacija se definira po istom principu kao homogena, monolitna i specifična u odnosu na druge, a njezina obilježja moguće je popisati.

Prof. dr. sc. Jasna Čapo Žmegač navedeno je oprimjerila raspravom Genij domovine hrvatskoga preporoditelja Ivana Derkosa iz 1832. godine koja podupire jezično i pravno ujedinjenje svih govorno (narječjima) diferenciranih Hrvata vezanih bratskom i tajanstvenom vezom. Zagovornici prvoga pristupa smatraju da nacionalna skupina ima nepromjenjiva i statična obilježja, a takvih je vrlo mnogo u devedesetim godinama prošloga stoljeća. Nova demokratska hrvatska država opisuje se kao prirodan ishod neupitne nacionalne biti. Identitet je shvaćen kao stabilnost, razlika definirana i kanonizirana u prošlosti. Kao takav identitet je i nepromjenjiv, ne trpi nove predodžbe kao samorazumljiv, izvoran i organski fenomen. Takvo se shvaćanje identiteta temelji na primordijalizmu koji etničku identifikaciju temelji na dubokoj, praiskonskoj privrženosti skupini i kulturi (»prirođena« potreba i nužnost za etnonacionalnom identifikacijom). Takve su teorije problematične jer suvremene humanističke i društvene znanosti ne izjednačuju kulturu i naciju, svjesne su da neka kulturna obilježja ne mogu pripadati samo jednoj naciji. Kultura ne može biti homogena i monolitna nego je uvijek hibridna, oblikovana brojnim dijaloškim odnosima s matičnom tradicijom ali i s drugim kulturnim cjelinama, što znači da je otvorena prema drugome i bez drugoga nije moguća. Zagovornici prvoga pristupa stoga nacionalne granice, konstrukte 18. i 19. stoljeća,  izjednačuju s kulturnima, ali jasno je da one ne mogu omeđiti ili zaustaviti kulturne procese (što dokazuje globalizacija). Također, kulturni sadržaji su promjenjivi pa ih nije moguće fiksirati u određeni nacionalni identitet. Identitet pak nije zaokružen popis kulturnih elemenata koji definiraju naciju pa se inventarni pristup kulturnim sadržajima u svrhu definiranja nacionalnoga identiteta pokazuje besmislenim. Prof. dr. sc. Jasna Čapo Žmegač tu je besmislenost potvrdila citatima iz teksta Ralpha Lintona One Hundred Percent American i iz teksta Zašto volim Hrvatsku.

Drugi pristup bliži je znanstvenim krugovima i stoga je relevantniji. Predavačica ga je nazvala konstrukcijskim. Autori koji se zalažu za njega identitet ne smatraju dijelom zbilje. Promatraju ga prvenstveno kao fenomen navezan na jezik, kao političko pitanje i kao odnos subjekta prema zbilji. Identitet tada postaje situacijska, relacijska, interaktivna i refleksivna činjenica. Važno postaje razumjeti društveni trenutak u kojem se identitet konstruira. Identitet kao relacijska činjenica podrazumijeva nemogućnost njegova određenja bez drugih. Taj proces konstruiranja istosti, homogeniziranja skupine zasigurno je interaktivan, a refleksivna dimenzija ne može se zanemariti jer se alteritet promatra kao konstruktivan i integracijski i/ili negativan i isključujući. U svakom slučaju identitet se ne određuje kao objektivna datost. Oblikuju ga predodžbe o tom tko smo i što smo, ali – ovisno o društveno-političkom trenutku – te se predodžbe mijenjaju. Za vrijeme nasilne germanizacije i mađarizacije Hrvati se priklanjaju ideji slavenskoga zajedništva, dok se devedesetih priklanjaju hrvatskoj ideji – što znači da vrijeme i prostor zasigurno utječu na oblikovanje identiteta. Dubravka Oraić Tolić ističe kako identitet nije zbilja, već kulturna projekcija o sebi izražena i fiksirana u jeziku. Poznavati kulturu znači znati se služiti rječnikom kulturnih termina. Hrvatski identitet, prema D. Oraić Tolić, određuju dva tipična i oprečna kulturna sadržaja – slavenstvo i hrvatska nacionalna ideologija. Komunistička ideologija podržavala je slavensku viziju dok je slom komunizma donio novi ideološki model (hrvatsku ideju nesklonu balkanskim elementima). Pitanje balkanskoga u konstruktu nacionalnoga identiteta iz perspektive etnologije problematizirala je sredinom devedesetih Dunja Rihtman Auguštin u eseju Zašto i otkad se grozimo Balkana. Isticanjem pojedinih povijesnih ličnosti koje su bile zanesene idejom Balkana i slavenskoga zajedništva (A. G. Matoš, A. Radić i dr) profesorica Čapo Žmegač pokazala je kako je, u okviru drugoga pristupa, i subjektivna predodžba postala društvena činjenica, a odnos pojedinaca prema kulturnim činjenicama znanstvenostraživački interes.Konstrukcijski pristup može se odrediti kao problematizirajući, onaj koji afirmira subjektivno, situacijsko, političko i u jeziku utemeljeno poimanje identiteta. Identitet se razumije kao stalna mijena podložna reinterpretaciji, a kultura kao otvoren sustav značenja stvoren u odnosu subjekta prema stvarnosti.

Treći pristup vrlo je glasan i atraktivan u novije vrijeme, a predavačica ga je nazvala instrumentalnim ili ekonomsko-marketinškim pristupom. On ne isključuje prethodna dva pristupa, već ih kombinira. Oslanja se na ideju identiteta kao kulturne projekcije (što neka zajednica jest i što bi mogla biti). Zagovornik ovoga pristupa jest teoretičar Božo Skoko, a zgodan primjer pruža i djelovanje neprofitne ustanove Academia Cravatica koja se bavi proučavanjem, čuvanjem i unapređivanjem kravate kao pokretne hrvatske i svjetske baštine. Identitet se tumači kao marketinška činjenica, pitanje prepoznatljivosti i imidža. Takve inicijative imaju namjeru instrumentalizirati identitet i učiniti državu prepoznatljivom preko proizvoda, osoba i marki. Brendiranje kulturnih dobara jača prepoznatljivost, gradi, oblikuje željeni identitet. Nacionalni identitet postaje projekt, zalog budućnosti i zajednice. Božo Skoko u okviru trećega pristupa također oblikuje inventar koji je moguće prezentirati Europi, što se može učiniti privlačnom naracijom, ističe predavačica, ali i vrlo neodređenom. Skoko među prepoznatljive odrednice hrvatske kulture ubraja: iskonsku prirodu, jedinstven način života, izvorna obilježja, gospodarske potencijale, marljive ljude i globalno poznate sportaše.

Razmjerno pozitivan primjer oblikovanja slike hrvatskoga identiteta predavačica vidi u ustanovi Academia cravatica. Kravata kao plod kulturne razmjene Hrvata, Francuza, Amerikanaca, Engleza i drugih nudi povijesni kolaž, dobru metonimiju hrvatske kulture. Ona predstavlja susret kultura i naroda, svojevrsno obogaćivanje jer definira Hrvate kao posebnu zajednicu, ali i kao građane svijeta. Prema prof. dr. sc. Čapo Žmegač taj projekt oblikovanje identiteta temelji na kreativnom (pre)osmišljavanju prošlosti i horizonatalnim vezama s drugima.

Predavačica je zaključila izlaganje mišlju da se iz etnološkoga i kulturnoantropološkog rakursa identitet u hrvatskoj kulturi poima i gradi otvoreno i integracijski, a dobar primjer, promotor i nositelj promjene mogu biti mladi ljudi iz dijaspore koji su se vratili u Hrvatsku. Na taj je način predavačica povezala svoja dva temeljna znanstvenoistraživačka interesa – migracije i konstrukciju identiteta.