Amerika i drug(ov)i

U subotu je na Školi problematika drugosti promotrena iz književno-kulturološke i filmološke perspektive. Prvo predavanje, naslovljeno Amerika i drug(ov)i. Zamišljanje prve zemlje kapitalizma u književnosti i popularnoj kulturi jugoslavenskog socijalizma, održala je dr. sc. Maša Kolanović, docentica Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i jedna od voditeljica ciklusa predavanja ovogodišnjega 44. seminara.

Ocrtavajući temu svoga predavanja, izlagačica se osvrnula na dosada prikazane koncepte drugoga kao potisnutoga, marginalnoga ili nenormalnoga te najavila drukčiji pogled na koncept drugoga koji može ponuditi prva zemlja kapitalizma – Amerika. Predavanje tako u svojim ključnim točkama prati postupke demonizacije, glorifikacije i mistifikacije Amerike u književnosti i popularnoj kulturi jugoslavenskoga socijalizma, dakle od 1945. godine sve do njegova sloma početkom devedesetih.

Zanimljivo je pratiti politiku afekata vezanih za doživljaj i percepciju Amerike koja je najprije određena negativno, ističe dr. sc. Maša Kolanović i potvrđuje citatom iz knjige Zašto ljudi mrze Ameriku? Ziauddina Sardara i Merryl Wyn Davies: [...] među tim ljudima nije samo oko milijardu stanovnika planeta, koji okrivljuju Međunarodni monetarni fond (to jest Ameriku) što zbog programa "strukturalnih prilagodbi" svake večeri liježu gladni, niti svi oni u Aziji i Africi koji optužuju američke multinacionalne korporacije za prisvajanje njihovih prirodnih resursa, od gena njihove stoke pa do iskušanih tradicionalnih lijekova, niti oni koji se smatraju, s pravom ili ne, žrtvama američke intervencije u Južnoj Americi; tu su i Francuzi koji osjećaju da njihovu kulturu ugrožava nezaustavljiv val koju predvodi Amerika; i Japanci i Južnokorejci koji osjećaju kako je došlo vrijeme da Americi kažu "ne" [...]. S obzirom na to da Amerika neprestano proizvodi nešto drugo, vrlo je važna za određenje perspektive ili kuta gledanja i samoodređenje. Predavačicu osobito zanima reprezentacija Amerike u popularnokulturnom razdoblju Hladnoga rata koje je obilježeno arhetipskim sukobom, dihotomijom Zapada i Istoka, socijalizma, komunizma i kapitalizma.

U okviru definiranoga konteksta naglasak je stavljen na percepcije Amerike s istočne geopolitičke strane, no Kolanović ističe kako je moguće pratiti i zrcalnu percepciju komunističkih drugova s američke strane (primjeri iz popularne kulture: film, strip, pop art umjetnost i dr). Jugoslavija se, s druge strane, oduvijek smatrala ekscentričnim članom porodice komunističkih zemalja pa se i slika Amerike u njoj oblikovala i razvijala na specifičan način. To znači da postoje zanimljivi kontranarativi koje predavačica u nastavku izlaganja potvrđuje bogatim i brojnim izvorima. Riječ je o književnim i popularnokulturnim tekstovima koje promatra ne samo kao estetske ostvaraje već i kao kulturne iskaze i dokumente vremena. Koncept amerikanizacije pritom odavna je poznat društvenim i humanističkim znanostima, ali je određen zapadnocentričnom perspektivom i jednosmjernim utjecajima Amerike na ostatak svijeta. Koncept amerikanizacije dr. sc. Maša Kolanović upotpunjuje perspektivom imagologije, grane komparativne književnosti, i perspektivom popularne geopolitike, disciplinom kritičke geografije. Predavačica je također naglasila, slijedeći teorije o konstrukciji identiteta, kako valja pozicionirati Ameriku kao drugo koje sudjeluje u izgradnji identiteta socijalističke Jugoslavije, jer slika drugoga naime uvijek uključuje i sliku o sebi u zrcalnom refleksu.

Prvo razdoblje u kojem se navedeno prati vrijeme je od 1945. do 1948. godine kada u Jugoslaviji Amerika zauzima specifičan značaj u javnom, političkom i kulturnom, publicističkom životu, i to kao šira metafora dekadentnoga zapada i nositeljica ideje kapitalizma. Kolanović preko citata javnih osoba, političara, redatelja, znanstvenika, skicira kumulativni efekt nabrajanja tekovina američke kulture koji se rabe kao negativni simboli dekadencije zapada. Milovan Đilas 1947. zaključuje kako je Amerika naš zakleti neprijatelj kao jazz, njezin proizvod, a sličnu retoriku odabiru i njegovi suvremenici – Fedor Hanžeković i Marin Franičević. Negativnu percepciju kapitalizma i Zapada preko izdanaka američke popularne kulture ispoljava i tadašnja jugoslavenska omladina. Književnost dakako ne zaostaje za javnim životom i publicistikom, što potvrđuje malo poznata pripovijetka Sjeme iz Kalifornije (1948) Ive Andrića. Aktualne teme poput zaluđenosti potrošačkim dobrom, mistifikacije proizvoda i njegova podrijetla problematizirane su pričom o selu i utopijskom američkom sjemenu i plodu.

Tako ustanovljena slika Amerike u Jugoslaviji nakon 1948. naglo se mijenja, u skladu s ideološkim obratom i restigmatizacijom neprijatelja po razilaženju Tita i Staljina. Jugoslavija odjednom postaje propusna za nove strane jezike u obrazovanju, počinju se uvoziti strani filmovi, a o svemu lijepo svjedoči dokument CIA-e iz 1967. godine nazvan Jugoslavenski eksperiment. Jugoslavija u navedenom, drugom razdoblju počinje graditi svoju geopolitičku poziciju između Istoka i Zapada, što potvrđuje i suvremena historiografija, primjerice knjiga Tvrtka Jakovine simbolično nazvana Socijalizam na američkoj pšenici. Riječ je citatu preuzetom iz govora Josipa Broza Tita u Labinu iz 1958. kojim se doslovno stigmatizira sjeme iz Kalifornije, naglašava Kolanović, jer Tito određuje Ameriku kao bazu jugoslavenske ekonomije, a s ekonomskom neminovno dolazi i kulturna propusnost. Lijepo to pokazuju i dijelovi o sematici kao disciplini povezanoj s američkim duhom (otvorenim, pomirljivim, duhovitim, kompromisnim) u okviru programatskoga teksta Vlatka Pavletića Neka bude živost objavljenoga u prvom broju časopisa Krugovi iz 1952. S druge strane, Kolanović naglašava kako Amerika nije, u skladu s manifestom, preplavila Krugove jer je uvijek bilo glasova otpora. Bez obzira na otpore, može se zaključiti da od toga vremena zapadnjački utjecaji neminovno prodiru u sve aspekte jugoslavenskoga života, sve do svakodnevice (npr. otvorenje Američkoga paviljona na zagrebačkom Velesajmu 1957).

Amerikanizaciju jugoslavenske kulture u šezdesetim godinama u zanimljiv je termin, ističe dr. sc. Maša Kolanović, zaogrnula srpska povjesničarka Radina Vučetić okarakteriziravši to razdoblje kao koka-kola socijalizam. Domaće glazbene skupine, časopisi, ali i političke elite u šezdesetima ne mogu ne iskazati neku vrstu simpatije prema američkoj kulturi. U ranom drugom razdoblju nema čak ni kreativne kritičke uporabe američkih sadržaja, a abeceda američke popularne kulture usvajala se ubrzano i paralelno s materijalnom stabilnosti obiju zemalja – Amerike s jedne i Jugoslavije s druge strane. Društvena i ekonomska kriza u Americi, ovjekovječena nasilnim ubojstvima Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga Jr. 1963. i 1968. godine, polako destabiliziraju utopijsku sliku Amerike u Jugoslaviji, a sedamdesetih godina prošloga stoljeća javlja se prva prava kreativna kritika američke popularne kulture. Predavačica kao primjer kreativne kritike donosi polemiku između Franičevića i Stojića, odnosno Franičevićev odgovor Stojiću koji napada amerikanizaciju društva, objavljen u Poletu 1977: Stojiću, naša mladež nije tako plitko politički nebulozna i glupa, kao što ti misliš, i ne kupuje strane traperice zato što voli SAD i obožava njihovu vojsku. Kreativna kritika ne isključuje koketiranje sa sadržajima američke popularne kulture, a temelji se na ironiziranju, naglašava Kolanović pa kao dodatan primjer donosi strip Mirka Ilića iz 1977. koji ironizira konzumerizam.

Kreativnu kritiku Amerike u popularnoj kulturi s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih predavačica oslikava novim zanimljivim primjerima poput pjesme Goodbye, Amerika glazbene skupine Bijelo dugme koja donosi kritiku američkoga materijalizma. Najmlađa socijalistička generacija osamdesetih, stasala na kreativnoj kritici, bastardni je fenomen koji prihvaća američke popularnokulturne sadržaje i čini ih dijelom potrošačkoga mainstreama (emisija Dinastija, tvornica i prodavaonice traperica, Univerzijada). Kolanović posljednje razdoblje socijalizma, s obzirom na odnos prema američkoj kulturi i zapadu, naziva shizofrenim. Između tekstova i unutar istoga teksta ili medijskoga sadržaja u osamedestima slika Amerike varira i dotiče krajnosti – od romantiziranoga ideala do demonizacije, što primjerice u filmu S. Karanovića iz 1983. odgovara razvoju odnosno propadanju ljubavnoga odnosa dvoje protagonista.

Upravo 1893. godine, nakon Titove smrti i evidentne ekonomske krize Jugoslavije, kulminiraju negativne percepcije jednih o drugima. To pokazuje roman Made in USA Gorana Tribusona iz 1986. godine, a motiv odlaska u Ameriku, sada više ne utopijsku, preplavljuje umjetnost krizne Jugoslavije (npr. film U raljama života Rajka Grlića 1984). Vrhunac toga procesa simbolizira pjesma Amerika glazbene skupine EKV iz 1989. u kojoj, naglašava Kolanović, Amerika postaje petrificirani utopijski označitelj, sada dekonstruiran i prekrižen, znak za unutrašnji eskapizam lirskoga subjekta. U postsocijalizmu nastavlja se uporaba Amerike kao svojevrsnoga označitelja, što potvrđuju Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, a američka popularna kultura zapljuskuje i zasićuje svakodevicu (medijski spektakl, boravak u trgovačkim centrima i dr). Kritička pozicija u odnosu na kapitalizam i Ameriku ipak je očuvana i u postsocijalizmu, ističe Kolanović, ali se ne može razumjeti ni tumačiti bez pozicije američke kulture i njezinih reprezentacija u socijalističkoj Jugoslaviji.

Tim je riječima svoje predavanje zaključila prva subotnja izlagačica, istaknuvši kako je odabrano povijesno razdoblje kroz sadržaje popularne kulture pokazalo promjenjivo poimanje Amerike – od demonizacije i glorifikacije do kreativne kritike i dekonstrukcije.