Hladne glave i vruća srca
Drugim predavanjem jezičnog ciklusa s naslovom Hladne glave i vruća srca o tijelu i emocijama u hrvatskom danas se seminaristima Zagrebačke slavističke škole predstavio dr. sc. Mateusz-Milan Stanojević, docent na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Mateusz-Milan Stanojević na matičnom fakultetu predaje lingvističke kolegije (Semantika, Pragmalingvistika, Kognitivna lingvistika za prevoditelje, Povijest engleskog jezika i dr.). Glavna područja njegova interesa su kognitivna gramatika, kognitivna semantika, konstrukcijska gramatika te engleski i slavenski jezici. Autorom je knjige Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski pristupi i metode (2013) te suurednikom brojnih znanstvenih zbornika, među ostalima: Language Varieties Between Norms and Attitudes: South Slavic Perspectives (2015), Language as Information (2014), Standardni jezici i sociolekti u 21. stoljeću (2014) i Metafore koje istražujemo: suvremeni uvidi u konceptualnu metaforu (2014).
Počevši izlaganje nizom primjera (hladna glava, usijana glava, vruće srce, uzdignuto čelo i dr.), Stanojević je u uvodnom dijelu, sukladno sa sociokognitivnim poimanjem jezika, ukazao na povezanost jezika, emocija i njihovih tjelesnih manifestacija. Napomenuvši da jezik „izražava i odražava što smo i tko smo“ te da je ograničen mogućnostima našeg tijela, istaknuo je da on odražava i emocije, pri čemu se svaki jezični izraz može promatrati kao nositelj emocije. Sukladno s time, predočio je svoje istraživanje hrvatskih izraza čije su komponente pojedini dijelovi tijela (kosa, glava, čelo, obrve, srce, jetra, bubreg i dr.), a koje je, provedeno na internetskom korpusu hrWaC, obuhvatilo oko 7.500 primjera. Njihovom kvalitativnom analizom Stanojević je nastojao odgovoriti na pitanja o tomu kako osjećamo i vidimo emocije u/na tijelu i kako integriramo emocionalno i tjelesno.
Uz osvrt na najvažnije vidljive signale emocija (npr. suze, znoj, geste, pokreti) istaknuo je i pomak od reprezentacije vidljivog signala ili fizičkog iskustva do nečega što to nije, ali se temelji na fizičkim znanjima (npr. u izrazima nekom se diže kosa na glavi, ići nekome na jetra, biti čista obraza, sjediti skrštenih ruku). U tim je slučajevima riječ o integraciji s jedne strane znanja o pojedinim dijelovima tijela i njihovu značenju te s druge strane znanja o emocijama, odnosno o – kulturnim modelima.
Ukazavši pak na glavu i srce kao na dijelove tijela koji su, otkrivajući „bogate mreže integriranih znanja o emocijama i tijelu“, ključni za iskazivanje emocionalnih stanja, predavač se posebno osvrnuo na njihove najčešće konotacije u hrvatskom jeziku (npr. glava kao spremnik različitih misli i/ili emocija; srce kao sjedište uglavnom pozitivnih emocija i sl.).
