Tea Rogić-Musa, Metafora u lirskoj pjesmi

Metaforom kao privilegiranim mjestom znanosti o književnosti te njezinim metodološkim, teorijskim i intepretativnim modelima pozabavila se dr. sc. Tea Rogić-Musa, leksikografkinja u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža (od 2004). Urednica je hrvatske književnosti u Hrvatskom biografskom leksikonu, redakcijska suradnica Hrvatske književne enciklopedije (2007–2012) te izvršna urednica časopisa Studia lexicographica. Znanstvena je suradnica u polju filologije, a doktorski je rad posvetila metaforici u pjesništvu Krakovske avangarde. Kao povjesničarka književnosti bavi se hrvatsko-poljskim književnim vezama u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća, pjesništvom novije hrvatske i poljske književnosti te istraživanjem književnopovijesne građe koja dokumentira književnost, napose pjesništvo, navedenih razdoblja.

Na poeziji je dvaju hrvatskih književnika, Janka Polića Kamova te Milana Milišića, predavačica nastojala ocrtati položaj i status pojma metafore u modernom i suvremenom pjesništvu. Ponudivši letimičan pregled pristupa metafori, njezine mijene od antike do stilističke kritike, filologije te semiotike i semantike teksta, izložila je i temeljnu premisu za promišljanje trenutne pozicije metafore u lirskom diskurzu: metafora, kao imanentan jezični mehanizam, autentično svjedoči o poetici ili stilskoj formaciji u kojoj je nastala.

Jezgru je govora o metafori zaposjelo metajezično pretresanje takva transfera, pri čemu je metodološko konstruiranje teorijski preglednih sustava rezultiralo okoštavanjem određenih akademskih uzusa koji u srž poetskoga diskurza uporno uvrštavaju tzv. pjesnički jezik, sintagmu koju prema predavačici treba koristiti sa zadrškom zbog njezine djelomične provjerljivosti. Kao djelatno načelo teksta, metafora je iznimno potentan mehanizam koji značenje proizvodi na temelju već postojećih značenja, s time da predavačica napominje da nije svaka preinaka automatski metaforična. Kao dinamična estetska funkcija, tipična joj je mjerna jedinica rečenica, no u ovakvom nacrtu i pojedinačna riječ može – posve u skladu s Ricoeurovim postulatima – narušiti strategije diskurzivnog ispisivanja, iz čega je vidljiv da je njezina prava funkcija otkrivanje. Stoga ne iznenađuje da je ona točka križanja i sudaranja raznolikih modela interakcije jezične i izvanjezične zbilje.

Predavačica naglašava da bi funkcionalna analiza metafore, kao odvjetak historiografskog segmentiranja, u književnome tekstu – umjesto metaknjiževno – trebala biti upregnuta praktično jer tako očitijima postaju poetički indikatori na temelju kojih, primjerice, predavačica zaključuje da moderna poezija naizgled pročišćuje jezični iskaz, ali ostavlja dojam da se semantičke nedovršenosti. Time se propituje i sinonimičnost leksičkog materijala, koji u kontekstualnomu čitanju jasno onemogućuju trajnu redukciju značenjske pokretljivosti. Međusobno prožimanje metafora dovodi do njihove leksikalizacije, zbog čega se i polisemna struktura može smatrati reakcijom na pomake u zbilji, a intepretacija lirske pjesme (p)ostaje izvor znanja o metafori kao kontekstualno uvjetovanoj semantičkoj preinaci. Bilo da je ostvarena in praesentia (kao kombinatorički prozirna i ispravna) ili in absentia (očitana paradigmatski; na leksičkoj razini kao selekcijska varijanta), predavačica metaforu – koju zbog njezine sheme prepoznajemo horizontalno, ali tumačimo vertikalno – određuje kao prirodnu sponu s pjesništvom stoga što je ona neposredni svjedok odmjeravanja zbilje i imaginacije čijim se radom nudi osobita projekcija svijeta.

Ističući prožimljuće smjerove intepretiranja – kao pojedinačnu tekstualnu činjenicu ili simptom stilske formacije – analizirala je Kamovljevu Psovku (1907) koja po disonantnom glasu lirskog subjekta predstavlja otpor muzikalnosti i likovnosti hrvatskoga esteticizma. Relativno koherentna zbirka s prijelaza razdoblja svoju optimalnu projekciju pronalazi u protoavangardnoj formi. Slobodnoga stiha, no ritmički i versifikacijski izbrušena, sintaktički visoko uređena lirska konstrukcija (parataksa, polisindetski nizovi, interpunkcija) u kombinaciji s tradicionalnim temama i formalnim obilježjima, ali slobodnijim leksičkim sparivanjima, cijela zbirka figurira kao golema metafora koja svjedoči o afektivno povišenom, ali registrom sniženom lirskom subjektu koji gradbu stiha motivira kulturološkim procesima. Oblikuje se dakle lirsko ozračje tipično za modernizam, a intencionalni anarhizam i obrušavanje na provjerene lirske obrasce pokazuju da je struktura njegove metaforike prečac do ukupna Kamovljevog pogleda na jezik i zbilju, tj. ishod stručno i ciljano preosmišljena lirskog govora.

I poeziju Milana Milišića – hrvatskog pjesnika koji još uvijek čeka sustavnu obradu i recepciju – izlagačica pozicionira na dijaloški šav interpretativnog i dokumentarnog, govoreći kako je subjekt izrazito vezan za stvari materijalnoga svijeta nastojeći prevrednovati neumjetnički odnos prema predmetima, stoga metaforička sprava ovdje računa s poredbom. Na primjeru pjesme Vjerujući u stvari pokazuje kako metafora nije iskorištena kao postupak sažimanja ili brisanja granica među predmetima, nego upravo njihova učvršćivanja, kako bi svaka stvar bila egzaktnije istaknuta. Sintaktički obrasci brišu granicu između opažajnosti poetskoga govora i zatjecajnosti proznog, tako da metaforička razgovijetnost svakodnevnog registra semantički intenzivira pojavnost stvari, u njima podcrtava ono ionako prisutno. Eksplikacija je poetološkog modela u kombinaciji s jednim vidom hermeneutike metafore zasjekla i u formalne i u sadržajne značajke pjesničkih opusa ponudivši jedan od mogućih smjerova u raspetljavanju zamršene mreže potencijalnih značenja.