Književna večer: Olja Savičević Ivančević, Evelina Rudan i Monika Herceg
U večernjim su satima u atriju Poslijediplomskoga središta o svome odnosu prema književnosti i s njom povezanim društvenim pitanjima govorile pjesnikinje Olja Savičević Ivančević, Evelina Rudan i Monika Herceg. Razgovor je moderirala Maša Kolanović, voditeljica književnoznanstvenoga i kulturološkoga ciklusa predavanja.
Olja Savičević Ivančević rođena je 1974. u Splitu. Spisateljica je čija su djela uvrštena u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Piše i književne kolumne te dramske tekstove za djecu i mlade i vodi radionice kreativnoga pisanja. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika, a pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Autorica je osam zbirki pjesama, dvaju romana, dviju zbirki priča i triju slikovnica. Za roman Adio kauboju dobila je 2011. Nagradu T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj, Nagradu Slobodne Dalmacije Jure Kaštelan za umjetnost i francusku nagradu Prix du Premiere Roman u međunarodnoj konkurenciji. Za roman Pjevač u noći dobila je Nagradu Libar za vajk Pulskoga sajma knjige te nagradu English Pen Award. Zbirka pjesama Kućna pravila nagrađena je Kiklopom, zbirka pjesama Divlje i tvoje Nagradom Risto Ratković, a rukopis Nasmijati psa Prozakom. Olja Savičević Ivančević dobitnica je i prve Nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te regionalne nagrade Festivala Druga prikazna. Nagradu Mali Marulić dobila je za izvorne dramske tekstove Moj prijatelj Mačkodlak i Som na cilome svitu te za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića. Prema njezinim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi, a prema romanu Adio kauboju nastala je istoimena kazališna predstava.
Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Pjesnikinja je, dramaturginja, scenaristica, književna urednica te aktivistkinja posebno posvećena zagovaranju ravnopravnosti žena i prava migranata. Autorica je triju zbirki pjesama i nekoliko dramskih tekstova. Za rukopis Početne koordinate dobila je 2017. Nagradu Goran za mlade pjesnike. Za istu je knjigu nakon objavljivanja autorica dobila Kvirinovu nagradu za mlade pjesnike, Nagradu Fran Galović, Nagradu Slavić te međunarodnu nagradu Mostovi Struge. Rukopis zbirke pjesama Lovostaj dobio je 2018. Nagradu Na vrh jezika. Za ciklus pjesama Andromeda iz susjedstva dobila je 2017. prvu nagradu na regionalnom natječaju Bal u Elemiru – Sremčevi dani. Na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino dobila je 2016. drugu nagradu Lapis Histriae, a na natječaju Biber 2019. Nagradu za najbolju priču. Pjesme su joj objavljene u brojnim časopisima i prevedene na desetak jezika. Posebno valja istaknuti izbor pjesama objavljen na francuskom jeziku Ciel sous tension (L’Ollave, 2019). Sudjeluje u radu europske pjesničke platforme Versopolis, članica je uredništva časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci.
Evelinu Rudan polaznici su istoga dana imali priliku upoznati kao znanstvenicu, ali ona je i nagrađivana pjesnikinja. Objavila je šest zbirki pjesama: Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002, sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt / A Convincing Garden (2003, prevela Hana Dada Banak), Breki i ćuki (2008), Pristojne ptice (2008) i Smiljko i ja si mahnemo (2020). Za rukopis zbirke Breki i ćuki dobila je književnu nagradu Drago Gervais, a za zbirku Smiljko i ja si mahnemo četiri nagrade: Ivana Gorana Kovačića, Frana Galovića, Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Nagradu Tina Ujevića. Pjesme su joj uvrštene u nekoliko pjesničkih antologija i panorama. U suradnji s ilustratorom Svenom Nemetom objavila je slikovnicu Kraljevićev san (2010). Pjesme su joj prevedene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski i nizozemski jezik.
Autorice su najprije govorile o tome što njima znači poezija i kakav specifičan oblik znanja ona prenosi drugima. Dok je za Evelinu Rudan poezija prostor slobode i pruža mogućnost uživanja u izvrtanju poretka, Monika Herceg istaknula je njezinu terapeutsku funkciju i sposobnost prenošenja emocionalnog znanja. Olja Savičević Ivančević priznala je kako ne može zamisliti svoj život bez poezije koja, vjeruje, ima snagu biti društveno relevantna, može u drugima pobuditi solidarnost i tako mijenjati pojedince. Potom su autorice govorile o toposima koje je u iščitavanju njihovih zbirki primijetila profesorica Kolanović: u pjesmama Monike Herceg to su ženski glasovi i slojevi bivanja ženom, u stihovima Olje Savičević Ivančević to su prostor koji se veže uz djetinjstvo i jezik djetinjstva, a u lirici Eveline Rudan to su vrijeme, poigravanje vremenom i oživljavanje glasova iz prošlosti. Ona se osvrnula i na jezik svoje dijalektalne, čakavske poezije rekavši kako je svaka riječ poseban svemir koji se ima pravo izraziti. Razgovarale su i o pitanju stereotipizacije autorica i o ponešto podcijenjenoj profesiji pisca u današnjem svijetu. Na kraju susreta recitirale su svoje pjesme u svečanoj atmosferi atrija, a polaznici su dobili njihove potpisane zbirke poezije.
Nina Nodilo
