Suprotnosti i binarnosti u ranom diskursu hrvatske psihijatrije
Četvrto predavanje jezikoslovnoga ciklusa održala je prof. dr. sc. Mislava Bertoša, predstojnica Katedre za semiologiju Odsjeka za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se temama iz onomastike, sociosemiotike i semiologije, analize diskursa, odnosa jezika i identiteta te jezika i roda. Sudjelovala je na nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata te na dvadesetak znanstvenih skupova. Glavna je urednica časopisa Suvremena lingvistika i zamjenica voditelja doktorskoga studija lingvistike. Autorica je pedesetak znanstvenih i stručnih radova te triju znanstvenih monografija.
U ranom diskursu hrvatske psihijatrije mnoštvo je primjera značenjskih opreka, što je istaknula profesorica Bertoša na početku predavanja. Teorijski okvir za analizu psihijatrijskog diskursa postavio je Michel Foucault koji je upotrijebio binarnost kao objasnidbeni model za psihijatriju ranoga doba, ustvrdivši da je psihijatrijsko polje binarno: lud – nije lud.
Profesorica Bertoša analizirala je korpus tekstova objavljenih u Liječničkome vjesniku u prvim desetljećima njegove objave (pokrenut 1877. godine). U izlaganju se usredotočila na slučaj patricida revolverom koji je u Vjesniku objavljen pod naslovom Dvojbeno duševno stanje otcoubojice i ubraja se u psihijatrijske slučajeve Zavoda za umobolne u Stenjevcu. Kako bi se počiniteljevo stanje detaljno ustanovilo, tijekom njegova boravka u Zavodu postavljena su dva višečlana pitanja na koja se trebalo odgovoriti. Oba su postavljena pitanja polarna, tj. nude ili pozitivan (da, jest) ili negativan (ne, nije) odgovor (Je li počinitelj bio svjestan čina, je li ubrojiv i je li kazneno-pravno odgovoran ili ne?, te Je li moguće da je počinitelj duševno umobolan zbog udarca koji je dobio u glavu željezom ili ne?). Postavljenim pitanjima profesorica Bertoša pristupila je iz lingvističke i semiotičke perspektive i zaključila da su odgovori na njih, do kojih se došlo tijekom promatranja, također binarni. Naime rani diskurs hrvatske psihijatrije poznavao je samo opreku duševno bolestan – nije duševno bolestan, tj. lud – nije lud. Dvadesetih godina 20. st. dolazi do promjene u hrvatskom psihijatrijskom diskursu, te se kaznena djela počinju svrstavati u dijagnozu psychopatia koja se nije smatrala duševnom bolešću nego nesposobnošću kontrole vlastitih nagona. Otada, zaključuje Bertoša, u diskursu hrvatske psihijatrije započinje ukidanje binarne opreke lud – nije lud u postavljanju dijagnoze počinitelja kaznenih djela.
Lucija Stahor
