Hrvatski književni jezik – jezična politika 1970-ih i 1980-ih
Jezikoslovni blok predavanja ovogodišnjega Seminara imao je čast otvoriti Krešimir Mićanović, redoviti profesor pri Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku te jedan od višestruko spominjanih bivših voditelja Zagrebačke slavističke škole (2009–2012). Glavna su mu područja interesa sociolingvističke teme, hrvatski standardni jezik, njegova povijest te jezične politike, što je bila i tema njegova današnjeg izlaganja, posvećena položaju i statusu hrvatskoga književnog jezika u izrazito burnome razdoblju od Ustava Socijalističke Republike Hrvatske 1972. do Božićnoga Ustava Republike Hrvatske 1990, koji je prethodio mukotrpnoj borbi za samostalnost.
Kako je za adekvatno shvaćanje položaja hrvatskoga jezika u SFRJ potrebno sagledati širi jugoslavenski kontekst, u uvodu izlaganja profesor Mićanović upozorio je na društveno-političke i pravne okolnosti spomenutoga razdoblja, kao i na relevantne događaje koji su mu prethodili. Za jezičnu politiku toga vremena posebno su važni jednostranački politički sustav (politički monopol) te specifičnost položaja Hrvatske unutar SFRJ – Hrvatska je bila jedna od federalnih država.
O problemu razlikovanja hrvatskoga i srpskoga jezika, definiranju njihova položaja te naziva ozbiljnije se počelo govoriti nakon 5. kongresa jugoslavenskih slavista, održanoga u Sarajevu 1965. Pitanja koja su morila jezikoslovce uglavnom su se ticala opravdanosti naziva srpskohrvatski jezik te odnosa dvaju jezičnih sustava – je li riječ o dvjema različitim varijantama istoga jezika i je li sam termin varijanta moguće shvatiti kao sinonim termina književni jezik? Uslijedilo je više sličnih rasprava u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Za hrvatski je kontekst od presudne važnosti 1971, godina kada je konačnim odbacivanjem Novosadskoga dogovora završena višegodišnja polemika dviju matica (hrvatske i srpske), čime je (tek prividno) otvoren put izdanju novoga pravopisa hrvatskoga jezika. Autori su prvoga takva pravopisa S. Babić, B. Finka i M. Moguš, a Pravopis je ubrzo nakon objave zabranjen, naklada je uništena te, kako svjedoči njegov popularni naziv Londonac, kasnije je objavljen u inozemstvu. Nadalje profesor Mićanović posebno je naglasio i problem definiranja jezika naroda Jugoslavije u ustavima iz 1946, 1963, 1971 i 1974: u početku se nazivi jezika uopće nisu spominjali, potom je za područje SR Hrvatske i SR Srbije upotrebljavan naziv srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik, a nakraju se problemu doskočilo izostavljanjem konkretnoga naziva te korištenjem neutralne formulacije jezici naroda Jugoslavije. Zanimljivo je kako je već poslije Drugoga svjetskoga rata i osnutka Druge Jugoslavije u srpskome Ustavu postojala razlika između srpskoga i srpskohrvatskoga jezika, dok su se u Hrvatskoj u uporabi udomaćili nazivi hrvatski jezik i hrvatski ili srpski jezik. U svakodnevnoj komunikaciji Hrvati su jezik kojim govore uglavnom nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim.
Kao što je spomenuto, u fokusu su predavanja bile 70-e i 80-e godine, koje su donijele niz krucijalnih promjena u jezičnoj politici. Ustavne promjene 1974. omogućile su saveznim republikama samostalno definiranje jezika kojima se u njima govori, pa je u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi bio upravo hrvatski književni jezik (kako je definirano V. amandmanom iz 1972). Osim toga neizbrisiv su trag na jezičnoj politici ostavili i tzv. Zagrebački dogovor kao specifična jezičnopolitička akcija pod dirigentskom palicom Saveza komunista Hrvatske čiji je cilj bila hrvatsko-srpska unifikacija te niz rasprava o nazivu jezika koje su predstavljale žarište interesa javnosti u drugoj polovici 80-ih godina: rasprave su pokrenute radi uvođenja potencijalnih amandmanskih promjena, koje su na koncu 1989. u potpunosti odbačene. Buru na jezičnopolitičkome planu predavač je prikazao na primjeru pravopisnoga priručnika V. Anića i J. Silića, čije je objavljivanje dopušteno tek nakon promjene naziva jezika iz hrvatskoga u hrvatski ili srpski, i to pet godina nakon završetka rukopisa.
Po svemu sudeći, put je osamostaljivanja hrvatskoga jezika bio uistinu složen. Pratile su ga i prilično žustre političke borbe, a kao temeljni dokument samostalne hrvatske države kojim je definiran današnji položaj hrvatskoga jezika nameće se čuveni Ustav iz 1990.
Darko Vasilj
