Filološke poveznice između Dubrovnika i Kotora kao središta
Filološke poveznice između Dubrovnika i Kotora predstavio je Domagoj Vidović, voditelj metkovske podružnice Instituta za hrvatski jezik te njegova Odjela za onomastiku i etimologiju. Doktorirao je 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja te objavio sedam samostalnih knjiga, pet knjiga u suautorstvu i šezdesetakizvornih znanstvenih radova. Članom je Hrvatskoga saveza za esperanto teHrvatskoga filološkoga društva, a od svibnja 2026. članom suradnikom Hrvatskeakademije znanosti i umjetnosti.
Predavač pri uvodnomu dijelu predavanja nudi opći pogled na hrvatska književna središta – do njihova razvoja dolazi pojavom prvih statuta, stihova na latinskome jeziku, razvitkom školstva na gradovima uz jadransku obalu te pojavom prvih znanstvenih tekstova. Neposredna turska opasnost dovest će do pomicanja ondašnjih kulturnih središta poput Hvara, Splita i Zadra na jugoistok i sjeverozapad, da bi kasnije došlo do rasredištenja hrvatske kulture. Referirajući se na Prosperova Novaka, Vidović ističe da snaga hrvatske književnosti izvire upravo iz rasredištenja kulture – što je bilo više manjih središta, veća je mogućnost obrane od različitih utjecaja.
U drugoj polovici 16. stoljeća Dubrovnik postaje glavnim središtem hrvatske književnosti na istočnojadranskoj obali, pričem dolazi do promjene dijalektne osnovice književnoga jezika – od čakavštine prema štokavštini. Iz toga je razvidno, tumači Vidović, da štokavsko narječje kao osnovica hrvatskoga standardnoga jezika nije odabir isključivo 19. stoljeća, nego prirodan slijed. Zahvaljujući bogatoj korespondenciji dubrovačkih književnika s književnicima i njihovim mecenama iz različitih dijelova hrvatskoga etničkoga prostora, naglašava Vidović, od Bara preko srednje Dalmacije do Međimurja, Dubrovnik jača svoj status kulturnoga središta, a buđenje zanimanja za Dubrovnik poglavito nastaje tijekom hrvatskoga narodnoga preporoda. Interes ne jenjava ni danas, pa se nerijetko u literaturi važnim nameću pitanja – koje područje obuhvaća dubrovački govor te koji je supstrat dubrovačkoga govora prije migracija. Dubrovački je govor tako u literaturi govor samoga Grada (u užemu smislu) i govor područja od Janjine do Prevlake, usto se spominju i termini poput dubrovačkoga dijalekta (govora Dubrovnika i Cavtata prema Budmaniju) te dubrovački poddijalekt koji obuhvaća govor područja od Janjine do Prevlake prema Brozoviću. Što se tiče pitanja supstrata dubrovačkoga govora, raspravljalo se o čakavskome i štokavskome supstratu, pa i o tome pripada li dubrovački govor istočnohercegovačkome dijalektu.
Prvi stihovi na hrvatskome jeziku u Kotoru nastaju 1617. (Maro Dragović) te Kotor ubrzo postaje jednim od središta hrvatske književnosti na istočnojadranskoj obali, ali za razliku od Dubrovnika uz njega se razvija i nekoliko manjih središta poput Perasta, Budve te poslije Dobrote i Prčanja. Djela, koja su nastajala, uglavnom su bila vezana uz pasionsku baštinu.
Jezične i književne veze između dvaju hrvatskih književnih središta, Dubrovnika i Kotora, nastavlja predavač, mogu se dokumentirano pratiti barem od XVI. stoljeća kad Mavro Vetranović objavljuje pjesmu Orlača riđanka Kotoru govori pronostik. Osim toga upozorava da se odrazi se dubrovačko-kotorskoga književnoga i inoga nadmetanja nalaze i u komedijama Marina Držića, Kotoranina podrijetlom, a Dubrovčanina rođenjem, u kojima su Kotorani česti likovi koje autor jezično stilizira. Za primjer višestoljetne književne razmjene na latinskome, talijanskome te naposljetku (od 17. stoljeća) hrvatskome jeziku između dubrovačkih i kotorskih književnika predavač spominje spjev Descriptio sinus et urbis Ascriviensis Kotoranina Ivana Bone Bolice koji je 1595. Serafin Razzi uvrstio u svoju opsežnu povijest Dubrovnika, a 2010. isti je spjev na hrvatski preveo Dubrovčanin Relja Seferović uz pjesničku prilagodbu Luka Paljetka. Od 18. stoljeća nadmetanje se prenosi i na područje jezikoslovlja. Tad u Dubrovniku nastaje prvi slovopis hrvatskoga jezika Dubrovčanina Rajmunda Džamanjića, a u Dubrovniku djeluju Bartol Kašić i Jakov Mikalja. Koncem istoga stoljeća Peraštanin Julije Balović, podsjeća predavač, piše prvi mali rječnik s hrvatskom sastavnicom u Boki kotorskoj, a Kotoranin Jakob Bizantić ponapravlja Kašićev Lekcionar iz dubrovačkoga u kotorski jezik. Krajem 19. stoljeća nastaju i prvi hrvatski dijalektološki opisi. Pero Budmani 1883, kako je prethodno spomenuto, opisuje dubrovački, a gimnazijski profesor u Kotoru Tomo Brajković 1892/1893. peraški govor. Nakraju Vidović upozorava da je dubrovačko-kotorsko suparništvo i danas živo, osobito zbog rasprave je li Misal Svetoga Jakova od Lođe iz 12. stoljeća kotorski ili dubrovački.
Anamarija Mrkonjić
(IG)
