Personaliziranje obiteljskih i društvenih događaja u osobnim pričama djece i odraslih: o čemu najviše pričamo, zašto i kako?
Procesom personaliziranja obiteljskih i društvenih događaja u osobnim pričama djece i odraslih bavi se Jelena Kuvač Kraljević, redovita profesorica na Odsjeku za logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Glavna je organizatorica međunarodnoga skupa European Network Meeting on Communicative Development Inventories (EUNM-CDI). Znanstveni joj je interes usmjeren prema istraživanju jezičnoga razvoja te urođenih i stečenih govornih poremećaja jezika, govora i slušanja svih dobnih skupina.
Predavačica skreće pozornost ponajprije na osobne priče određujući ih izvještajima o osobno doživljenim događajima koji pomažu djeci i odraslima pri razumijevanju i obradi vlastitih iskustava. Osobne priče jedan su od najvažnijih i najranijih spontanih diskursnih oblika koje u djece u dobi od 5 do 11 godina čine 50% sve konverzacije, ističe Kuvač Kraljević. S obzirom na to da su osobne priče raširene u svim zajednicama, njihovo istraživanje omogućuje ispitivanje ne samo jezika već i kulture u kojoj se ostvaruju.
U tome smislu važnim se pokazuje projekt Global TALES koji od svojega osnutka 2018. uključuje tridesetak zemalja i jednako toliko jezika. Rezultati projekta omogućuju usporedbu sličnosti i razlika osobnih priča različitih jezika i kultura, dok se istraživanje temelji na šest verbalnih poticaja pomoću kojih će dijete i odrasli ispričati priču. Pritom će se poticaji dijeliti na pozitivne (priča u kojoj je ispitanik uzbuđen ili sretan ili ponosan na sebe), negativne (priča u kojoj je ispitanik zabrinut ili zbunjen i uzrujan ili ljut) i neutralne (priča u kojoj je ispitanik naišao na problem ili priča o kakvu važnu događaju).
Četiri godine nakon osnutka projekta proizlaze i prva međujezična istraživanja koja pokazuju kako različite kulture ne percipiraju poticaje na jednak način. U Brazilu je isključen dio poticaja uzrujati se te je sveden na ljut, dok je u Švedskoj prijevod poticaja uzrujati se zahtijevao dodatna objašnjenja. Na Cipru je pak bilo potrebno preinačiti neutralni poticaj povezan s problemom, slijedom čega problem nije izravno povezan s ispitanikom, već ga stvara tko treći. Djeca na Islandu nisu razumjela poticaje brinuti se i biti zabrinut, stoga su i oni bili preformulirani. A sve zbog kulturnih razlika. Govornici hrvatskoga jezika u osnovnoj školi nemaju problem s razumijevanjem poticaja, no izlagačica zamjećuje problem s razumijevanjem konstrukcije biti ponosan na sebe kod predškolskoga uzrasta zbog čega je razumijevanje podržano vizualnom sastavnicom.
Kuvač Kraljević dalje izlaže rezultate istraživanja osobnih priča desetogodišnjaka. Poticaj je uzbuđen u najvećoj mjeri usmjeren na kakav obiteljski događaj, dok se rjeđe temama nameću novo iskustvo ili predmet i osobno postignuće. Poticaj važno veže se gotovo uvijek s osobnim školskim ili sportskim postignućem zbog stvaranja kompetitivnoga pritiska unutar školskoga sustava i fokusa na individualni uspjeh. Usporedbe radi izlagačica uzima rezultate istraživanja poticaja važno u Danskoj gdje kao najčešća tema istupaju kućni ljubimci, što se objašnjava činjenicom da ondje nema sustava ocjenjivanja tijekom prvih 5 godina obrazovanja. Istražujući pak osobne priče osoba s teškoćama u razvoju, predavačica zaključuje da su svi njihovi poticaji usmjereni prema njihovim interesima – kod osmogodišnjega djeteta s autizmom prema videoigri, a kod sedamdesetšestogodišnje žene s afazijom prema svojemu vrtu.
Dječje oblikovanje osobnih priča zasniva se na četirima razinama. Pragmatička će funkcija uključiti poznavanje konteksta, interpersonalne čimbenike i osobine ličnosti. Makrostrukturna razina određuje okvir diskursa koji će zapremiti strukturu priče, pričem će se važnim pokazati i koherentnost osobne priče. Uzevši okvir diskursa osobne priče, pozornost se premješta na propozicijsku razinu koja uvjetuje planiranje na rečeničnoj razini. Pritom predavačica ističe važnost epizodičkoga međuspremnika u komunikaciji uz čiju se pomoć povezuju dugoročno i kratkoročno pamćenje. U verbalnim se zadacima time omogućuje integracija semantičkih i sintaktičkih informacija iz dugoročnoga pamćenja i grupiranje informacija u kontekstu rečenica. Jezična razina temeljit će se na međudjelovanju leksičkih, sintaktičkih, morfoloških i fonoloških sastavnica.
Usporedivši osobne priče ovisno o vrsti poticaja, Kuvač Kraljević zaključuje da su priče s negativnim i neutralnim poticajima kronološki organiziranije i detaljnije od priča s pozitivnim poticajima. Za pozitivne je događaje važno jasno definirati prostor i vrijeme u kojemu se događaj zbio, dok je za neutralne i negativne priče potrebno iznijeti što više informacija u smislu vremenske organizacije i strukturiranja teme da bi ona slušatelju bila što jasnija. Pričanje se osobnih priča pokazuje zahtjevnom jezičnom vještinom koja se proizvodi svakodnevno jer su one katalizator važnih događanja, ali i jedna od mogućnosti emocionalne reakcije na te događaje.
Daniel Čulin
(IG)
