Krležina korespondencija s prevoditeljima
O korespondenciji Miroslava Krleže s prevoditeljima njegovih književnih djela govorio je Leszek Małczak, profesor na Institutu za književna istraživanja Humanističkoga fakulteta Šleskoga sveučilišta u Katowicama. Autor je više znanstvenih monografija i urednik više knjiga, a polja njegova znanstvena interesa obuhvaćaju hrvatsko-poljske i poljsko-hrvatske kulturne veze, fenomen regionalizma, kao i povijest, teoriju i praksu prevođenja.
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu Małczak je istraživao rukopisnu ostavštinu svega onoga što je Miroslav Krleža pisao o Poljacima i Poljskoj, kao i njegovu epistolarnu korespondenciju – koja slovi za najslabije obrađenu građu Krležina cjelokupna opusa. U tih šezdeset godina korespondencije odnos između pisca i prevoditelja evoluira – od odnosa ispunjena sumnjom prema prevoditeljima i superiornošću nad njima do ravnopravna i prijateljskoga odnosa. Małczak nadalje naglašava da je nemoguće sa sigurnošću precizno odrediti ukupan broj prevoditelja, odnosno da ga nije moguće potpuno rekonstruirati.
Do kraja 80-ih godina 20. stoljeća Krleža je bio najprevođeniji hrvatski pisac, čiji korpus prijevoda obuhvaća stotinjak važnih prevoditelja koji su njegova djela preveli na pozamašan broj svjetskih jezika. Małczak ističe ruski jezik na koji je Krležin roman Zastave prevelo čak pet prevoditelja. Korespondencija s Krležom broji preko tisuću pisama, pričem Małczak tvrdi da nije siguran bi li cijeli život jednoga pojedinca bio dovoljan da se cjelokupni korpus pisama iscrpno istraži – stoga je Małczakovo izučavanje bilo usmjereno na korespondenciju povezanu s prevođenjem Krležinih tekstova koja bi dalo reprezentativnu sliku toga dijela Krležine građe.
Velik je dio Krležine korespondencije još uvijek u rukopisu. Sadržaj Krležinih pisama javnosti dolazi posthumno – u časopisu Forum (1982) te u knjigama Pisma (1988) i Bela, dijete drago (2015). Małczak ističe da je najopširnija korespondencija s prevoditeljima s češkoga, mađarskoga te njemačkoga jezika, pričem izdvaja češkoga kroatista Dušana Karpatskoga s 55 prevoditeljevih pisama i 22 Krležina odgovora te mađarskoga pjesnika i prevoditelja Zoltána Csuku s 55 prevoditeljevih pisama i 53 Krležina odgovora. Krležina pak epistolarna ostavština broji ukupno pet poljskih prevoditelja, čiji korpus sadrži 16 Krležinih pisama prevoditeljima i 49 njihovih odgovora.
Sadržaj Krležinih pisama prevoditeljima obuhvaća: probleme u prijevodu koje Krleža sam naznačava tumačeći im svoje književno stvaralaštvo; probleme povezane s potpisivanjem ugovora gdje prevoditelj djeluje kao posrednik među kulturama. Pritom Małczak naglašava da je potrebno dodatno proučiti korespondencije s institucijama koje su zadužene za izdavanje prevedenih tekstova. Pisma također obuhvaćaju književnokritičku recepciju Krležinih prijevoda u inozemstvu te korespondencije privatnoga sadržaja. U svojim je korespondencijama Krleža uvijek nastojao promptno odgovarati na pisma. Neke su teme, koje se u njima pojavljuju, i problemi pri prijevodu na koje Krleža rado odgovara.
Małczak navodi da se inozemna recepcija Krležina stvaralaštva može razdijeliti u dva veća razdoblja: međuratno, u kojemu se Krleža bori za svoje mjesto na domaćoj i inozemnoj književnoj sceni, te poslijeratno, gdje Krleža postaje članom kulturne elite predstavljajući i zastupajući književnu Jugoslaviju na svjetskoj pozornici. U međuratnome razdoblju, u kojemu ima mnogo manje pisama, Krleža živi u novčanoj oskudici – živi od honorara koji zarađuje od svojih djela, ali i njihovih prijevoda. U poslijeratnomu razdoblju njegova je društvena pozicija sasvim drugačija, pričem se mijenja i njegov odnos prema prijevodima. Želi, prema Małczaku, imati kontrolu nad kvalitetom prijevoda svojih tekstova što rezultira njegovom nevoljkosti da odobri bilo koji prijevod.
Nakon predstavljanja odabranih pisama u Krležinoj bogatoj ostavštini Leszek Małczak predavanje završava mišlju da je Krleži bilo izuzetno teško snaći se u zapadnomu svijetu zbog činjenice da je bio u nezgodnoj poziciji, što sa svojim osebujnim svjetonazorom i političkim stavovima, što sa svojom beskompromisnošću, ustrajnošću i hrabrošću u književnoumjetničkomu stvaralaštvu, pa tako i izvan njega – što se očitalo i u njegovim brojnim prijevodima.
Martin Stanković.
(IG)
