Obnašanje stranca

Ponaša se pristojno prema meni,
ovo tijelo svečera, dostavlja mi žeđ i glad,
pijem vodu, jedem sir, kruh i rotkvice,
noću, u dobrom me zdravlju napušta,
isto to tijelo, prinosi na uzglavlje
unezvjerene oči drugog, i sve može biti
tijelu koje jutrom ne svjedoči za mene, ne,
besprijekornom mašinom žvače žitne klice,
mogu se jedino pozvati na filmove
prethodnoga dana, osloniti na tuđi opis
umiranja, i stid, koji se ne da prokazati
pogledu suputnika, i on ima tijelo, i tijelo
drugog ponad uzglavlja, i u njega stid, a
mora obnašati glad, žeđ, stranca

U predjelu grla

Uvježbana za svako doba dana i noći,
uhvatila sam i ovaj sumrak,
negdje u predjelu grla, kako se već stežu
obruči Adamove jabučice tuđom rukom,
kako se već prosipa kikotavost mijene,
i ništa od nebeske proizvodnje krika,
sija do posljednje stanice svetog Sebastijana,
i nikog da zaustavi potiranje sjenki
ispod pokožice, na obroncima svjetlosti
mene nema, podesim li usplahirena čula
na vrijeme, susret vuka i psa, psa i vuka,
jednim će se istim putem vileniti

Bila sam kuća

Bila sam kuća, i kuće, poznam sve krovove
na sve četiri vode pod kojima sam zanoćila,
putujući prema staništu prizivam oblik pukotine
u nadstroplju, pod rukom u crtanki bijaše –
okno, malo, puškarnica, buljila sam samo
s jedne strane, a sad prilazim i zbrajam očišta,
i nema kuće koju prvi put vidim,
bila sam ja u svakoj,
premda se ne sjećam svake do u pukotinu,
sa zapučkom u ušima zvižduče danji stid,
noću, dok se pravim da spavam, ćuti me
šest smrtoglavica, kakva vrata, kakvi prozori,
meko je moje tijelo pod težinom zidova,
svaki mi može prići, usred tolikih kuća
koje poznam, koje me drže u naručju,
zar opet zanoćati, i kuće-kolijevke
znaju da sam to ja, bridnu u meni netremice

Čovjek s britvom u ustima

Užurbano nazovem nekog tko će mi izgovoriti ime,
upali, jednom, drugi put podignem kamen, nađem se
u tijelu zmije, kad bolje pogledam – krljušna sam,
nema mene ako ne potražim lovca, čovjeka s britvom
u ustima, vičem svoje ime, ne pozna jezik, sluša
mamuzom, uokolo sve lažni neprijatelji, nose imena,
zastave, sliku oca domovine u podne, kad je sunce najluđe,
i nikad pravog časa da se istinski svjedoči protiv sebe,
nego opet pod kamen, nazovem se, ono kamena s ramena,
odziva se memla zavičaja, svetinja tla, dosada imena

Nakon posvemašnjeg govora

Vidim zgrada štamparije preko puta,
podsjeća me na kutiju tv-prijemnika
iz kojeg dopiru iskrzani uzvici,
a to se radnici dovikuju, čujem,
vidim, podsjeća me sve to,
ne moram ništa govoriti, ali govorim
usprkos tolikim glasovima, usprkos
teškoćama da se priguše ulomci
iz hiljadu i jednog filma,
mogla bih satima pričati o tome
koju vrstu hrane volim i kakve cipele,
ili o tome zašto ne zašutim, zašto,
našla bih velik broj opravdanja
za tu djelatnost, ali tko danas drži
do nekog izgovora ili do kletvi koje
padaju na meko tkivo prvih glasova,
ne treba tražiti dozvolu odozgo, ili
od šutnje koju nitko još nije čuo,
ne treba čekati da nešto uslijedi
nakon posvemašnjeg govora

Privođenje krajolika

Opisujući plameno čistu boju planinskoga cvijeća,
prstima koji udaraju uvijek jedna te ista slova,
u nekoj drugoj pjesmi naslutila sam kako bi gipki
izdanci moje ruke taj opis vjernije sačinili kičicom,
nanoseći pelud na neku tananiju podlogu,
sve dok mi dlanovi i tabani ne zaištu sam cvijet,
tlo iz kojeg raste njegova stabljika, tek tada
propješačila bih svoju sliku u zjenici, svoju pjesmu
posadila u sam vrt, provlačeći latice kroz činele
žutih štapića, na neviđeno, duž izbrušene varnice
nerva, ćudljivih struja koje oplakuju svaku ćeliju,
sa škrtim oknom za hitru sjenku stražara, pitajući se
uvijek iznova treba li jednostavno ušetati u taj
vanjski krajolik koji mami ili treba zaći u onaj skriven
unutrašnji krug, ucrtan u nadmenu posteljicu uma,
koji se tako uporno podsmjehuje vlastitom tamnovanju,
očekujući, negdje u zatiljku, iza oklopa kose, kože,
kostiju, ionako neizbježno privođenje istog tog krajolika

Tražeći opis neviđenog

Tražeći opis neviđenog, osjenčen u prvoj slutnji,
donedavno još obećan mi okus čuda, nisam uspjela
pronići dalje od već uvježbanih prirodnih pojava,
obuzdanih lupom i sličnim spravama za proizvodnju
uvijek novih imena smještenih u botaničke i ine
vrtove, osute metalnim pločicama latinskog šapta i
kricima, utisnutim u vrpce stopostotno zaštićene od
korozije, koje jamče da više nije zaludno ni uzdah
ispustiti ili upjevati jednu od pojcu najvjernijih
nedoumica na samo njemu znano mjesto, sad kad je
i najmanja pukotina u zemlji svoje otkucala, pa čak
i stara tišina urlicima se odala, a divlji vjetar,
na koncu, uspješno rasklopljen na sastavne čestice,
uzeo slijediti svoj otisak u sviralama, koje su tu
da odsviraju bez greške, ne mareći za ručnu izradu,
jedan po jedan nemušt znak, kao da ih nikad
i nije bilo na razbrbljanom spisku svevidećeg stoljeća,
u kojem se ionako sve zna i sve se već nekako zove
ili obratno, i, naravno, opet obratno

Rorschachov biljeg

Oprezno treba buljiti u tamnu mrlju iznad radijatora,
tamo vreba vrtoglavica, iskaču neviđeni kućni duhovi,
ako hitro ne premažeš moždanom melasom
stare poteze kičice, koji se trune iz očiju portreta,
ako se pravilno ne postaviš prema svemu što je
nepomično a sjaji, uključujući tu noževe, zrcala i
zjenice onih koji upravo nazdravljaju blistavim čašama,
jezikom maze ostrvljene oštrice u mesu,
svoje zalogaje slave porodičnim otiscima zuba
ili čupaju dlačice posrebrenim pincetama
sa onih mjesta na kojima počinje prašuma
neizbježnog carinika, a sve to nije ništa
prema žapcima iz močvare, nogu iščupanih za trpezu,
ako se zaneseš na ovim tlima ne možeš sačuvati
ni cipelu broj 30 ili tramvaj broj 16,
ovdje tla lako ostaju bez nogu, ovratnici bez vratova,
ovdje se svakojako nestaje, i samo sveci i preci
žive vječito i kunu strasno,
bez obzira na prednosti kompakt radijatora,
stoga mrlju koja ga prati treba motriti svagda
skrušeno i uvježbano, ona je Rorschachova

Riječ s rupicom u sredini

Bila je prozirna ta riječ, toliko
da se kroz nju mogla vidjeti druga obala,
jedna od onih riječi koje imaju rupicu
u sredini, posred svoga značenja,
a rub uokolo – britva, čisto sječivo,
na koje se mora oprezno položiti zjenica,
nikada isuviše blizu drhtavoj želatini oka,
tek toliko da se lagano orosi
bunjuelovski zijev, posuđen iz kravlje klanice,
da se blago zamagli pogled na drugu obalu,
poslije toga ona se lakše može držati na umu
ili zavrtjeti među prstima i baciti u zrak
spiralno, dok se ne pretvori u šupalj novčić,
ova riječ nikada nije bila nevina,
u punoj snazi mogla se ona svojom oštricom
svega dotaći, posvuda se hitnuti,
ova se riječ mora držati u poslušnosti,
utamničiti najstrože vlastitim pogledom!

Ispod kapaka druge rase

Popustljiva na trenutak, i već pregršt ubodljivih riječi
osipa površinu moje kože, drhtavica se odmah glasa
krljušću, opaka boleština, dišem li već na škrge,
ujedam li oštrobridnim stalaktitima samu sebe,
možda ću završiti u akvariju obližnjeg butika,
ne znam gdje sam samo pokupovala sve te uzdahe,
obično ulaze kad tijelo biva mekanije nego inače,
možda sam iznebuha izgovorila neku poslovicu,
koja mi se učinila prikladnom, a za njom očas
pristižu druge, nalik suznoj, neželjenoj rodbini,
biva tako kad se napravi grozničav ljubavni korak,
novi stanovnici tijela stanu upravljati stopama, krene
odozdo nagore, stranci naseljuju meko tkivo djetinjstva,
preotmu strah, zure ispod kapaka druge rase