Predstandardna razdoblja hrvatskoga jezika
Jezikoslovni ciklus predavanja, u kojemu će ugledni predavači govoriti o hrvatskome jeziku u predstandardizacijskom razdoblju, otvorio je akademik Stjepan Damjanović predavanjem pod nazivom »Predstandardna razdoblja hrvatskoga jezika« te time dao cjelovit pregled problematike jezikoslovnoga bloka.
Govoreći o hrvatskoj jezičnoj povijesti profesor je Damjanović iznio dvije podjele. Prema riječima profesora Damjanovića starija je hrvatska filologija dijelila hrvatsku književnu i jezičnu povijest na dva razdoblja – staru/stariju i novu/noviju hrvatsku književnost. Granicu među tim razdobljima čine tridesete godine 19. stoljeća. Jezikoslovna je kroatistika, pojašnjava profesor Damjanović, ponudila razvedenije podjele hrvatske jezične povijesti, ali gotovo uvijek s naglaskom na 18. stoljeće kada su počela tzv. standardizacijska razdoblja hrvatskoga jezika. Druga je podjela ona Dalibora Brozovića koji hrvatsku jezičnu povijest dijeli na predstandardna razdoblja i razdoblja razvoja jezičnoga standarda. Prema toj podjeli tri su predstandardizacijska razdoblja: srednji vijek, šesnaesto stoljeće te sedamnaesto i prva polovica osamnaestog stoljeća. Razdoblje razvoja jezičnoga standarda Brozović dijeli također na tri razdoblja: druga polovica osamnaestog i prva tri desetljeća devetnaestog stoljeća, kraj devetnaestog stoljeća te dvadeseto stoljeće.
U svojem predavanju akademik Damjanović detaljnije se posvetio prikazu triju predstandardnih razdoblja.
Profesor je Damjanović jezičnu situaciju u hrvatskome srednjovjekovlju već opisao u jednom od prijašnjih zbornika Zagrebačke slavističke škole (Damjanović 2010) te u opsežnoj knjizi (Povijest 2009) kao i u mnogim važnim djelima (Brozović 1973, Malić 2002, Hercigonja 2006 itd.). Profesor je istaknuo da je hrvatska srednjovjekovna pismenost bila trojezična (latinski, staro(crkveno)slavenski i hrvatski jezik) i tropismena (glagoljica, ćirilica (bosančica) i latinica). Najstarija je u bilježenju hrvatskih idioma, ističe profesor, glagoljica te dodaje da su nam sačuvani glagoljični tekstovi iz jedanaestog stoljeća, ali da se pouzdano zna da ih je bilo i u desetom stoljeću. Najstariji ćirilični tekstovi potječu iz dvanaestog stoljeća, dok su najstariji tekstovi na hrvatskom jeziku pisani latinicom iz četrnaestog stoljeća.
Govoreći o jezičnim idiomima u sačuvanim tekstovima profesor zaključuje da je hrvatskostaroslavenski (hrvatska redakcija stsl. jezika, hrvatski crkvenoslavenski) do kraja trinaestog stoljeća bio književni jezik, a od četrnaestog stoljeća samo liturgijski. Hrvatsko-staroslavenski, kao zanimljiva mješavina staroslavenskog i hrvatskog jezika, najčešće se javlja u beletrističkim tekstovima, ali se u petnaestom i šesnaestom stoljeću teritorijalno i funkcionalno širio. Hrvatskim jezikom pisani su pravni tekstovi.
Prije govora o hrvatskoj jezičnoj situaciji u šesnaestom stoljeću, profesor Damjanović uveo nas je u svjetske događaje i procese koji izravno utječu na hrvatsku opću i kulturnu situaciju. Istaknuo je da bi se šesnaesto stoljeće kao jedan od perioda hrvatske jezične povijesti najbolje moglo opisati terminom dezintegracija. Pojašnjava da se stvara velik broj pokrajinskih književnosti (kajkavska, glagoljaško-sjevernočakavska, slavonska, dubrovačka, hrvatska književnost u Bosni itd.). Pritom naglašava da je književnost na koju se pokrajinske hrvatske književnosti oslanjaju srednjovjekovna hrvatska književnost te da na tim pokrajinskim književnostima nije kasnije rasla niti jedna druga, nego samo hrvatska barokna književnost. Renesansna se hrvatska književnost uvelike oslanjala na pučku pobožnu književnost iz srednjega vijeka. Kao primjer prevladavanja narječnih granica profesor je naveo hrvatsku latiničnu inkunabulu »Lekcionar Bernardina Splićanina« iz 1945. godine. Taj je čakavski lekcionar, objašnjava profesor, nastao oslanjanjem na starije glagoljske tekstovne predloške, a Nikša Ranjina ga je 1500. godine štokavizirao i prepisao zapadnom ćirilicom. Još više ga je poštokavio bosanski franjevac Ivan Bandulavić 1613. objavljujući svoje »Pištole i evanđenja priko svega«. Važno je istaknuti da je Bandulavić prvi bosanski franjevac koji je latinicom tiskao svoja djela. O vezama između srednjega vijeka i renesanse profesor je Damjanović govorio kroz primjer Zoranićevih »Planina«. Profesor zaključuje da se u šesnaestom stoljeću nametnuo izbor narječja od kojih će jedno poslužiti kao temelj za zajednički književni jezik, no s obzirom na složenost stanja, izbor jednog narječja kao temelja književnoga jezika nije se dogodio u šesnaestom stoljeću.
Govoreći o trećemu predstandardizacijskom razdoblju, koje obuhvaća sedamnaesto i početak osamnaestog stoljeća, profesor Damjanović ističe da se u tom razdoblju posve skida s dnevnoga reda pitanje koje će se pismo odabrati i ostavlja problem uređivanja i ujednačivanja grafijskih rješenja. To daje odlučujuću prednost štokavskom narječju, a može se reći i da izričito jača zanimanje za jezična pitanja.
