O zavičaju

Zavičaj radi samo u srpnju i kolovozu.
Moj zavičaj je onoliko koliko ja odredim.
Zavičaj mi ne može odrapiti nekoliko godina naklonosti –
uvjetno.
Sunce tuđeg neba dalo je sjajnih rezultata.
Zavičaj je naivan.
Utrapi mu se tko god stigne.
Zavičaj ima skroman glazbeni ukus.
Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem.
Zavičaj ima kvadraturu vikendice.
Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena.
Zavičaj na putu.
Zavičajem protiv zavičaja.

Provincijsko kino

U provincijskom kinu
vrijeme kao da stoji
tamo su još na cijeni
jučerašnji heroji

i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala

U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju

Netrpeljivost
(proza u pjesmi)

Najveći Griffithov, a i od filmova uopće nosi naslov
“Netrpeljivost”. Griffith se vraća sve do Babilona,
a onda natrag u ove dane.
Cijela povijest je povijest netrpeljivosti –
rasne, vjerske, nacionalne, spolne, kulturne...
Smrt različitosti! Živjela istovjetnost!
Ili po naški: Sastaše se ter se sasjekoše.
Krleža kaže, da su čovječanstvu put u budućnost
osvjetljavale lomače.
Gorjeli su proroci, vizionari i astronomi. Gorjele su
žene, gorjele su slike, kuće i knjige.
Koliko li je samo svjetlosti.
Piromani se ne predaju. Vječito pronalaze nešto
novo za potpalu.
Čovjek bi, čini se, mogao bez ljubavi, bez dobrote, bez
nježnosti, bez kruha, ali ne i bez netrpeljivosti.
Ona ga drži. Ona drži skupine i skupove na okupu.
Ipak se i dalje rađaju uporni mirotvorci u nadi
da će išta spasti.
I u ovim neurednim krajevima – posvećena lica.
Da je makar upoznati podrijetlo ovdašnje slavne
nesnošljivosti.

Završni song XIII

Sve je za nama: snijeg i žega.
Bio sam Juda, bio sam Krist,
al čovjek može i poslije svega
ostati Candide, ostati čist.
Objašnjena je zagonetka
sad kad na vrata kuca smrt;
trebalo nam je otpočetka
čuvati stoku, kopati vrt.
Koliko mora i planina
da se na kraju stekne nauk:
prava je mudrost pokraj Solina
gajiti kupus, saditi luk.

(Candide)

* * *

Igraju se dvoje mrtve djece
u fino uređenom parku.
Jedno drugom guraju prste
u dva prekrižena ponora.
Vode mrtvačku ljubav.
Igraju se dvoje mrtve djece
u lijepo podšišanom perivoju.
Plivaju u mojem
dječjem vodoskoku,
gdje im ostatke grizu
zlatne ribice.
Odzvanja ljubavna pleh muzika:
Dichter und Bauer.
Ne vidiš li,
da smo već na početku
dočekali takav kraj.

* * *

Što sam sve naučio bolujući.
Kao prvo:
bolest.
Što sam još naučio bolujući?
Lakše je bolovati
na domaćem jeziku i terenu.
Bolest osamljuje.
Rodbina laže.
Prijatelji nemaju više novih rečenica.
Bolje mi je bolovati nego skijati.
Bolest je zaslužna
za mnoge slavne smrti.
Naučio sam čitati i pisati ono
što zdrav inače ne bih.
Lakše je hrabriti
nego bolovati.
Koji su bili teško bolesni,
znaju više.
I bolest treba prepustiti mladima.
Neke rane se posvećuju, neke same zacijele –
kaže bolest u narodnoj nošnji.
Bolest je uznapredovala.
U slabom srcu se bolest koti.
Koliko je samo drugima moje bolovanje
donijelo veselja.
Odviše kratko sam bolovao.
Smrt je predsoblje bolesti.

* * *

Crkva Sv. Antuna
nestaje u dubini kao krstaš.
U magli
koja sama sebe guši.
Smrt nas sramoti.
Ovdje se utapaju
sasušeni vijenci nepoznatih.
Tko može u vrlet,
taj se neće vratiti istim putem.
Čovjek se prevario
čuvajući pijanog
anđela čuvara.
Odlijepi poljubac
s mojeg vrata.
Dvije sjene prevrću se u oskudici –
dva Morandijeva platna.
Magla nas ljubi.
Jesam li...
Kupamo se
u čaši hladnog mlijeka.
Zar sam ovdje došao umrijeti?
U Padovi.

Padova

Usred zime
i ljeti
ovi su ljudi kao sveci.

Padova

Usred zime
i ljeta
svaka su vrata kao sveta.

Padova

Na svakog su od nas pale
sjene potopljene katedrale.

Padova

Ja bih još vrućine;
bez svjetla sam i topline.

Padova

Sve se oko toga vrti:
okus igre, okus smrti.

Padova

Nek’ se ova muka svrši,
il’ u tijelu,
il’ u duši.

Medicinske sestre

mi nemamo svojih sestara
naše majke su na lomačama
moja sestra bačena je
u zajedničku šibensku jamu
bezimena
naše kćeri se progone
učeći djecu
koja nas ne prepoznaju
govoreći tajanstvene jezike
vi se drage sestre
bavite najgorim dijelovima naših tijela
a lažne suložnice
na našim gorkim temeljima
grade neuspjeli ljubavni stup
dok vi na ratištima
sakupljate u svoje tople dlanove
neposvećenu krv
naših vojaka
nastranu liječnici
ali ja vama cjelivam
promrzle ruke
pomodrjele kao
dvije sleđene skuše

* * *

Pejzaži bez mora
nemaju zapravo nikog svog.
Oni jedino prema vjetru
određuju svoju sudbinu.
Pejzaži bez mora
ne vide,
jer imaju crni povez
preko očiju.
Njihovi stanovnici
su zatvorenici.
Jedu zatvorski kruh.
Njihovi stanovnici
su osuđenici,
ali već se polako probija
nebeska svjetlost,
koje se djeca boje.
I sve se otvara
kao izgubljena knjiga,
dok more udara
u vrata i u prozore.
Čini se:
sve će se odjednom
otvoriti.