Ivan the Factory
Blanki i Petru

Tisuće i tisuće mrtvih
moraju govoriti i govoriti
da bi u šumi
na njima posve nedokučivome mjestu
nikla i jedna jedina gljiva.

Po tome bih volio da me pamtiš
ako pamtiš ono što je kazano
rekao mi je u snu jedan
kojemu ne smijem izgovoriti ime.

Pogleda spuštenih u prašinu
jedan pokraj drugoga
na višetračnome kolosijeku
projure vlakovi kroz katedralu
čija su nas zvona
u sluznici nečijega oka
prenula iz sna.

Ti znaš
da se 24 puta u sekundi
smrt zaustavi kraj česme uz cestu
i u lokvi
u zrcalu koje hlapi
u drevnu, hladnu opsjenu
pogledava kradom svoje pomodrjelo lice
djevojčice
koja skuplja šibe u školskome dvorištu.
Vozili smo toga dana bicikle
i zaustavili se kraj tvornice
iz čijih su dimnjaka
letjeli srebrni jastuci.

Ovi ljudi doista imaju smisla za proricanje
rekao si nekako čudno iskošenih usana.

U susjednoj sobi spavao je tvoj sin.

Spremačica na četvrtom katu
točno u visini naših očiju
bacala je sjeme malina
svud po podu i policama
i usred ljeta
umjetnim snijegom
prskala svoje uznojeno lice.

Mogla je imati oko pedeset godina
i još se dugo poslije smijala
u odlazećem tramvaju.

Ezekijelova kola
Darku Jerkoviću & Jurju Šiftaru

Bio je već prah koji jesi
baš na svakoj zvijezdi

Ondje
otkuda će pristigla
jedna mahnita konjica spustiti svoje sablje
citre i žezla
u pepeo milijuna mrtvih
čiji je prošli vid
oduvijek zapisan u riječnome mulju
i tvojoj krvi:

čujnih kao taj božanski vjetar
s vremena na vrijeme u tvome glasu
kada mutna rijeka poteče posjeklinom na ruci
u kojoj su svi ti slavni
kiromantski mešetari
kušali ostaviti svoju maršalsku ikru

Ö je šifra svih pravih veterana
ovoga drevnoga rata
poradi kojega poneki još anđeli na nebu
i danas nose barbarsko oružje

Tek jedna mrtva morska i jedna nebeska
pala zvijezda
znaju što su to vidjele njihove oči
u posteljici tvojega rođenja
lajali su psi od slame
Cijeli moj svijet
raseljen je u milijun slijepih ulica
otkako više ne volim noć
i sve je postalo tako predvidljivo
ali i tuđe do potpune ogavnosti
i kunem ti se
kako mi je slijepac u snu pričao
da ponekad sasvim jasno
vidi Ezekijelova kola
kako u gorućim komadima
tu pred njegove noge
padaju s usijanoga neba
i taj ga bljesak
oslijepi uvijek iznova i iznova
kao što mene i tebe
na kraju dana i izmaku ljeta
uvijek pomalo gane ta ista pustolina
ta ista nigdina
između noža i gugutke

Cijeli moj svijet
raseljen je u milijun slijepih ulica
otkako više ne volim noć
i sve je postalo tako predvidljivo
ali i tuđe do potpune ogavnosti
i kunem ti se
kako mi je slijepac u snu pričao
da ponekad sasvim jasno
vidi Ezekijelova kola
kako u gorućim komadima
tu pred njegove noge
padaju s usijanoga neba
i taj ga bljesak
oslijepi uvijek iznova i iznova
kao što mene i tebe
na kraju dana i izmaku ljeta
uvijek pomalo gane ta ista pustolina
ta ista nigdina
između noža i gugutke

Kraków, Kazimierz
Bruni Schultzu

Nikada bog nije prošlost i sadašnjost
sljubio s tako teškim ljepilom
kakvo sam posvuda u zraku
udisao tamo pokraj Wisłe
o ti, yingele
tražeći dućane cimetove boje
u kojima su ti preci jednom davno
šaptom i mukom
prokleli sve jutarnje zvijezde
što zanavijek su im ostale prišivene
za rukave i tvoje snježne oči

sada poljubi sipu
koja rasipa slatko crnilo smrti
da ti san
iznova ne nađe put do pučine.

Pomoli se utvarama koje na nebu
za nekog drugog
crta polarna svjetlost
i nikome ne pričaj
što si vidio tamo u bjelini
o ti, yingele.

Tko je i jednom hodao
za bilo čijim stopama u snijegu
zna da se nitko ne vraća istim putem
kojim je jednom pokušao
prevariti vrijeme

u snijegu nas bog još jasnije vidi
snijeg pada tek kada se njemu pomrači vid
bog snijegom liječi svoj neizlječiv strah.

Magle sa sjevernih mora
putovale su još dugo i daleko
što južnije i južnije u ravnicu
kako bi prvorođeni u njima
skrio svoju umornu vojsku

tako je
uvijek sam mislio
nastajala Poljska
i kada se god
magla s kasne jeseni
spusti u Kazimierz
ja opet vidim tolike utvare
kako pokušavaju
kao prljave rite
spaliti svoje vlastite sjene
izgovarajući imena
o ti, yingele
svih mojih znanih
i tvojih neznanih mrtvih.

Tko je i jednom hodao
za bilo čijim stopama u snijegu
stići će zato, makar u snu
na kraju puta
jednom u Kazimierz

tu reći dome
zašto me ostavi
o ti, yingele.

Šalamunov hram

Još jednom htio bih podići šator
u blizini tvojega srca.
Seljak u polju
baca mlado sjeme žita
u netom uzoranu brazdu.
Svako zrno, trenutak prije
nego dodirne zemlju
pretvori se u noćnoga leptira
ostavljenoga na milost
i nemilost danjoj svjetlosti.

Vidio sam tu čaroliju
jednom u tvojim očima
na koricama poklonjene knjige.

Pas mokraćom označava
granice svojega svijeta.

Pitagora to učini pepelom.

Sve sam svoje udice
oprao u posvećenoj vodi.
Prije nego se spustih do čamca
iz riječnoga mulja
rukama iskopah
dugo skrivano veslo.

Nevidljiva menora
gorjela je u svjetlosti kolovoza
na ulazu u hram.
Jedna po jedna
gasile su se
daleke zvijezde melankolije.

Stara su plemena
koja su ih prva vidjela
kako se u mliječnoj maglici
rađaju na nebu.

Nikada više nisu podigla glavu.

Svi koji su diplomirali
na tvojim stihovima
mogu sada komotno u raj.

Bez straha urezati svoje ime
u koru mlade breze.

Baciti u vis
šaku prašine
i čekati
da im na pamet padne
ono što nije
u širom otvorene oči.

Ambrozija

Što će, doista
slobodnim ljudima poezija?

Ispod drveta
na kojemu je visio Branko Miljković
nije nikada procvjetala mandragora.

Hrušt s tvojih trepavica
odavno je odletio u Pomeraniju.

Mrtvo tijelo Nico raspadalo se
u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio
preuzeti kovčeg koji je danima
ukleto lutao Europom
kao pelud ambrozije na krilu anđela.

Dok je pjevala
nešto od berlinske prašine
još joj se dugo nakon nevremena
smirivalo u očima.

Nikada nismo, poput nje
postali bezdomni
sredovječni junkiji jer
za to je trebalo malo više vremena
od onoga kojega je nama
poklonila poezija.

Kocke

Ne razgovaraj nikada sa strancima
i nizašto ne otvaraj usta
u otrovnoj svjetlosti kolovoza.

Jedi paučinu
imao si jedno zdravo oko
ali među slijepima nisi bio kralj.

Imao si jedno uho
u drugome od zime i ljudi
skrio se šišmiš
u toplu tišinu, trulo lišće i vlažan vonj.

Imao si jednu ruku
druga je ostala zauvijek kidati pupkovinu
na dnu suhe tinte u pisarnici
među tuđim nogama.

Što ćeš mu kazati
kada te bude pitao
za bilo koji kraći put?

Da baci kocke
s kojih vrijeme obrisalo je točke
za jedan, dva, tri
četiri, pet i šest?

Da svejedno je
i sucima i dangubama
to što si svaki put
drukčije izgovoriš ime?
Da svejedno je
i sucima i dangubama
to što si svaki put
drukčije izgovoriš ime?

Da imao si srce
koje neće istrunuti
kao gljiva kada čuje
da pustili su svinje i pse
da njuše ponad polja
koja sam ti htio pokazati
kada su me pitali
zašto ti toliko lažem?

Dobova

Stotinama sam puta
prošao kroz Dobovu.
To prvo mjesto kada vlakom
prelazite hrvatsko-slovensku granicu.
Taj prvi znak da nekamo
stvarno odlazite i prvi krajputaš
koji vam u povratku
kaže kako ste, zapravo, nekamo stigli.

Čistilište, ako stvarno postoji
vjerojatno sliči na Dobovu.

Djevojčica s kanticom za mlijeko.

Stogovi sijena na uredno pokošenim pašnjacima
koji mirno čekaju suton.

Nešto nestvarno se načas ukaže
tamo vani, izvan kupea
punoga nikotinskoga ljepila.

Carinik koji će izuven i izvaljen
na položenim sjedalima
zakratko zadrijemati do Zagreba.

Ulica u kojoj je
u Ljubljani otvoreno prvo porno-kino u
bivšoj državi u koje sam odveo dva Goranca
da nakon šest mjeseci
sivo-maslinastoga vojnoga roka
vide dvostruku penetraciju
američke porno-dive iz osamdesetih
Kelly Nichols u filmu Cimerke.

Seoska groblja na pitomim padinama
na koja pada večernja, zimska sumaglica.

Jednom ću sići s vlaka
i zaspati na klupi te male
željezničke postaje u Dobovi.

Ako se ikada probudim možda me vidiš
kako ti s perona mašem
objema rukama.

Zamak
Za Mariju Čudinu

Samo zato što nije
napadalo dovoljno snijega
Lacan nikada nije stigao
pronaći put u Zamak.

Samo dvojica, bez pitanja
u savršeno pravilnim razmacima
daruju život:

bog i zaborav.

Tako je pisalo na školskoj ploči.

Zamak na trenutak prevari spavača.

Toga jutra
on prvi probuđen
pospano gleda u bijela, beskrajna polja.

Pucaju od zime
stabla u šumarku
kao mrtve kosti
u najlonskim vrećama.

Nije još vrijeme za ustati
premda se, kada iznova usne
neće vratiti prizor sa Zamkom.
Plitki tragovi u snijegu, nevidljive
ranice na jeziku. Tišina.
U gostionici izokrenute stolice
spavaju na stolovima i
plavim, kariranim stolnjacima.

Portret čovjeka pognute glave.
Toplo je u štalama.
Sleđene grančice
u napola srušenome gnijezdu selice
srce je samotne gnoze.
Anđeo smrti, kaže legenda
koju sam izmislio samo za tebe
ima glas koji podsjeća na praporce
usamljenih sanjki u noći
kada spušta se most na ulazu u Zamak.
Dugo već nisi pitala tko sam.
U zimskome snu
šišmiši skriveni u ruševnom tornju crkve
obješeni o nebo kao sveta slova
koja nitko ne zna pročitati.
Kada opet polete nećeš
znati da tamo pisalo je
postoji li ili ne postoji
put do Zamka.

Kosovel

Ona koja je krenula
odvesti me doma
sada na pola je puta.

Noću putuje
samotnim cestama
danju se odmara
s rukama na očima.

U tamnim borovim šumama
jede šišarke i pije snijeg
iz mojih bilježnica.

Još uvijek ne zna mi ime.

Saznat će ga
kao i uvijek
dan prije nego
što me pronađe.

Tada će me prstom
pokazati anđelu smrti
čija molba za službom
daleko od Krasa
ostala je zametnuta
među inim
pjesmama o mladosti.

Ethno brojalica

Raditi u jeziku
isto je
što i raditi
u polju
dođe nevrijeme
i dođu tuča i mraz
i od svega
u jeziku
i u polju
ostaju tek te
patetične
smrznute latice
divlje trešnje
koje beznadno lete
svud po čitankama
za stražare
i grobare.