* * *

ljeto se prodaje
ispod vakuumiranih usnica usrećio sam
jedan hrvatski jezik
nanio sam mnoštvo otpada
u svoja ramena s lijepim svirepim mišićima
i sad bih se mijenjao za mjesto
u praonici
gdje samljeveno palmino lišće sjedi u
omekšivaču
uozbiljio sam se kad su me natjerali da se skinem
pa obučem u neprimjetnog ronioca
zamišljao sam kako se debeli američki auti
utrkuju po niskoj pšenici
istovremeno poželio sam napisati
pontiac bluebird
a da me to ne rastuži

* * *

beskonačno
kao kad grad posrne pa se nagnu
razine tekućina u prijepodnevnim šalicama
i umornom tijelu
s kojeg otpadaju imena
na ulici u mnoštvu trgovina
naš je susret potrošen
mi ne vrijedimo jer smo moderniji
od benzina na kojeg se voze bogovi
u otvorenim automobilima
dugačkom cestom njenim mokrim širokim leđima
na tvojem sam pupku spojio palčeve
a onda je zasjalo sunce i ja sam izgubio kosu
pa sam te volio i opet bio moderan
na putu do lunaparka
što blista u mom dalekom oku
dok je nebo sivo
dok je otok miran
dobrim velikim dlanom
razmazujem sol po tvom čelu

* * *

strah
da će riječi poletjeti
ravno u znojne zvijezde
nije moj strah
ja se vozim
automobilom u predgrađe
na čaj
koji može prepoloviti podne
dugo mirišu moji automatski prijatelji
gledam djevojke na stanicama
svjetlost ljeta se uspravi i pukne
8 sekunda filma
u kojem pljunem na nešto užareno
pa to onda ispari
sad hodamo zajedno
kroz prazno kino
posuđuješ moje mišiće
i prenosiš svoje zlato dolje
u dubinu
na mjesto bez boje

* * *

dodaj
svoje ime muškarcu
on ga drži na jeziku vrti među usnama
zareže fino nepce i pjeva
sve drugo bi od jasnoće otkinulo
značajno tijelo malene / velike zjenice
sve drugo bi me pokosilo
sirovo sunce u podne pada kroz mene
da bar izgubim šutljive slamnate ruke
na plamenim vodopadima tvojih
svilenih leđa
da malo lunjam niz ulicu oko
300 godina
ti ćeš leći taj potpuno
nepoznat muškarac disat će u
hodniku i ti ćeš čuti kako
ovaj trenutak savija tugu i
pakira je
kao lijepi talog
u oku

* * *

skoči
u oči
legla si u moje vruće zjenice
kao šarena karta svijeta
kao bogato bijelo benzina
žedno čuđenje
kao vodeni poljubac
na izlizanoj plahti ravnice
jučer sam mogao
zaspati na dvorištu obući pasje
veselje hladno se sjetiti
tvojih prstiju na mojim obrvama
govorio sam vozi i
odvrni privatnu grmljavinu nijagaru
gudače oni su fini
njih spremi za mamu
jučer sam mogao reći neka nas
potopi ovaj bog iznutra
on je od vode
skoči u moje oči
na praznom parkiralištu
vrati mi moja ramena
nema vremena

* * *

mali su me česi srušili kajakom
s moje stolice od borovine i
zaplakao sam kao marina u rujnu
dok je pune prazni brodovi
na tečaju smo se upoznali
kirsten i moje neobične noge
i samo zbog tragova na žalu ja i sad
pišem u kobaltni baltik
u sjevernu provinciju bara lorenzo
u trajektima ja moja ljubav
naučila uzgajati valove
debeo sam i usamljen
ostat ću sve do zatvaranja
nadam se da ću tada čuti
kuću pored mora
od arsena

* * *

tigar
njega se naravno sjećaš
ležao je ispred nas i zapisivao
u svoju blistavu tamnu prugu
na čelu skoro sve
sačekao sam da se probudiš
buljeći u revolvere
što smo ih izgubili na žalu
tada već nije bilo gradova
u tvojim lećama gorjela je
malena vatra
i dizao se dim
boje neba u zimski sumrak
rekao sam kapetanice
možda je ostalo premalo
vremena za poljubac
noć se sanjka
kroz mrtvo tijelo haskija
još samo jednom
na porculanskoj ribi
odvezi me

* * *

na terasi hotela kontinental
ispod kestenova završit će
moj zimski luping
ti ćeš započeti mekanu trgovinu
svojim očima i vakuumom
ali baš me briga
ostavljam te kao logor
za jednu noć
u kojem su me beduini
uspavali pjesmom o medu i nebu
širokom kao igralište
ovdje nitko neće učiniti ništa
u mojoj mornarskoj dolamici
smrzava se jedno more
na pustoj obali jedem nekome iz ruke
i grijem se u košuljici
koja sadrži plamen i
san u kojem se ljubimo i letimo
radim u vrtiću s plastičnom djecom
kad ih poželim ostaviti
gađaju me baterijom

* * *

svaki sam dan prolazio pored
kioska u kojem su pravili cocktaile
tamo je najlakše bilo biti
veseli che koji drži nekome ruku
na bedru
polako pije rosso cubano
i čeka da se nešto dogodi pa da
na vespi odnese svoje oči
i opet bude heroj
dan je tako prazan naručio
sam krvavo jutro
stotinu krvavih jutara
i srušio policajca kraj sinagoge
kad sam se vraćao ispisujući
nevjerojatne krivulje dok se
čitav gradski prijevoz otimao
zadanim rutama
cazzo rekao je policajac
croato rekao sam ja

* * *

iziđi iz moje kose
yves i
gurni neku novu glazbu
ne mogu se više pronaći
u tom olujnom ekranu
s viškom dugâ koje su mi svi
u gradu oteli i sad ih nose
kao plastičnu kolajnu
ja bih među kamenje ono sitno
kamenje kada smo čučali
ti si rekao čekaj da te operem
i uzeo malo vode na jezik
moje je čelo odsanjalo srebro
grad se mogao i zapaliti
svejedno tamo su ionako
svi pospani nisu kao ti i ja
yves mi se vozimo
i nikad točno ne znamo
gdje će nas prepoloviti
mekana turistička sreća