Da je Kleopatrin nos bio samo malo kraći

Teško se oteti nemiru
iz kojeg u tebi rastu
mrke litice Gibraltara.
s kojih vidiš Afriku
rimskog imperatora dok jezikom
prevrće po usnoj duplji
tražeći zrnce Sahare.

Taj Rimljanin
nikad nije volio javna čitanja poezije
ni njenog ljubavnika – aleksandrijskog gubavca
na kojem je sjedila u strahu –
ali na tom na kojem su čitali
Maruna, Mrkonjić i Petrak
spustio je glavu
i slušao kako sipi pijesak
u utrobi njegove kraljice.

Kao da ih nikad nije voljela

Anaïs je Nin 1933. muža varala
s Henryjem Millerom,
Antoninom Artaudom, rođakom Eduardom
i svojim ocem. Sve ih je voljela.
I muža.
Bar tako piše u Dnevniku
u koji, eto, ne sumnjam.
Kao što ne sumnjam u nju
kad kaže da ih je voljela,
i muža,
ali da su sada svi mrtvi.
Kad kaže da ih neće ni pozdraviti na ulici
ako ja tako želim.

Ne želim, kažem,
ali ipak –
dok joj govorim da će to jednom,
poslije, nekome
reći i za mene –
opipavam ono što je rekla,
potajno gladim tu rečenicu
kao svog psa
poslije ručka.

Stari gospodin koji ju je ševio

jučer je nazvao njezin bivši ljubavnik
starac od 60 godina
o kojem je jednom zapisala u dnevnik:
‘nikad me nitko nije tako uzbuđivao.
ni prije ni poslije.’

bio je prijatelj njezina oca
taj stari gospodin koji ju je ševio
dok je ležala u bolnici.
i poslije. koji misli
da je i nakon 15 godina
može nazvati i reći:
‘vidio sam u novinama tvoju fotografiju,
sutra sam dežuran, dođi
k meni kad padne mrak.’

pao je mrak
i ja se penjem prema bolnici.
želim vidjeti tog doktora
pod kojeg se tako uvlačila
da i danas misli
kako je dovoljno posegnuti
za telefonom i pozvati je.

Na uzici

na razglednici koju mi je poslala iz Praga
žena dolazi kod doktora.
žena je gola, na glavi ima šešir, u desnoj ruci
kišobran a u lijevoj uzicu na kojoj je privezana
mala svinja.
na poledini piše da je razglednicu
izabrao i kupio poznati češki književnik,
i Havelov prijatelj, koji sve razumije.
Ludvík Vaculík je svojim potpisom
ovjerio ulazak u naš život.

nekoliko trenutaka nakon što se potpisao
Ludvík Vaculík je morao prestati pričati
o tome kako je varao ženu i
rušio staljinizam,
morao je slušati kako plače
i gledati kako zamahuje tim mobitelom,
spremna da me pogodi u glavu
1000 km udaljenu od njene.

zatim smo je zajedno smirivali:
ja sam s ove strane govorio – smiri se,
a on s one – molim vas, smirite se.

Singularitet

dok sam je čekao u restoranu, pokušavao
sam se odmoriti. najprije sam u čaši vode
rastopio šumeću tabletu vitamina, a zatim
se zaljuljao na stolici i naslonio na zid,
dovodeći tijelo u gotovo ležeći položaj.
potom sam sklopio oči i pokušao zaspati, 5 minuta,
dok mi donesu buncek. konobara nije bilo 15 minuta
a kad je napokon provirio u salu, viknuo je kuharici:
ne moraš žuriti, on spava.
na te riječi Boris Maruna podigne oči s novina,
u kojima je upravo pročitao da su Tuđmana prikopčali na
umjetna pluća, i ovlaš me pogleda. potom se opet
halapljivo vrati Tuđmanovoj bolesti i različitim
scenarijima raspleta državne krize.
moja gripa, Tuđmanova umjetna pluća i Marunin
buncek uz širom raširene novine. crna
rupa singulariteta. i gripe.

Ispruženi

ponovno u tom ružnom hotelu.
ležimo na leđima i slušamo
tog tipa i ženu kako se ševe
u sobi do nas.
pokušavamo pričati i odustajemo.
jecaji, koji uporno stižu i ispunjavaju sobu,
već nas odavno ne uzbuđuju,
to zveckanje, dvoje ljudi koji se zabadaju jedno u drugo,
mrak koji postaje sve gušći i nas dvoje
ispruženi jedno pored drugog.

zatim odlazak, prolazak kroz špalir
vukovarskih prognanika u hodniku,
koji nas gledaju kao bešćutne uljeze
koji se dolaze jebati njima pod nosom.

sobe, hodnici i trenuci kojih će se tijelo
sjetiti u nekom drugom trenutku
punom žudnje za ovim vremenom.

Rekao je, nemoj se ljutiti,

jučer je nazvao njezin bivši ljubavnik,
i moj prijatelj
kojeg sam prije puno godina hrabrio
da izdrži u vezi s tom nemogućom ženom.
tražio je da ga nazove kad bude sama.

ja sam tražio da ga nazove
dok sam ja kraj nje, i da mu to, naravno,
zataji.

rekao joj je da želi opet biti s njom.
rekla mu je da to više nije moguće.
rekao je – nemoj se ljutiti.
rekla je – ne ljutim se.

bio sam zadovoljan onim što sam čuo
sve dok me u autobusu nije napala misao
da ga je mogla,
čim sam ja otišao,
ponovo nazvati
i reći – predomislila sam se.

telefon je zvonio dugo
a zatim sam ja pitao:
jesi li ga zvala.
odgovorila je:
nisam.

Drhtavi jeleni
‘kockari i ljubavnici zapravo igraju kako bi izgubili’

Pala je noć
i Mahler je otišao po Gropiusa,
dvojica muškaraca dugo su hodali u tmini, jedan iza drugog,
ne izmjenjujući ni riječi.
Kad su stigli, Mahler pozove Almu i ostavi je u salonu
s njenim ljubavnikom.
Kad Alma napokon ode po Gustava
zatekne ga
kako čita Bibliju – i drhti, siguran sam
da drhti. Zatim joj kaže:
‘Ono što učiniš bit će najbolje.’

Nekoliko minuta poslije Mahler, sa šeširom u ruci,
prati Gropiusa do ograde njihova posjeda
osvjetljujući mu put lampom.

Potom sjeda i na rukopisu Desete simfonije
drhtavom rukom piše:
‘Za tebe živjeti, za tebe umrijeti Almši.’

Devet godina poslije Mahler je mrtav a Alma živa. Godina je
1918. i stasiti poručnik njemačke vojske i osnivač Bauhausa
Walter Gropius vraća se iz rata. Po dolasku u Beč najprije
odlazi po punačkog Franza Werfela i vodi ga doma. Tamo
taj četiri puta ranjeni graditelj gradova pada na koljena
pred Almom,
i njenim ljubavnikom,
i drhtavim glasom kaže:
‘Sve je moja krivica.’
A sutradan, za devet ili petnaest godina? A što ste mislili:
Franz Werfel – koji se proslavio novelom ‘Nije kriv ubojica,
kriv je ubijeni’ – gleda s prozora svećenika koji svakog jutra
i večeri dolazi njegovoj ženi i
drhtavim glasom
kaže:
‘To je Almina posljednja ludost.’

Sve je baš onako kako treba biti

kraj je kolovoza. prije desetak godina.
nepoznat muškarac i nepoznata žena
sjede za našim stolom i prepiru se.
pred nama koji smo,
za razliku od njih, tek malo pripiti.
tek toliko da se ne dignemo i odemo.
ona govori o mrljama koje je opet
pronašla na njegovim hlačama.
o kurvi koju ševi na poslu.
zatim kaže – a tako sam ga voljela, i ispriča
kako je na dan vjenčanja
svršila prije nego što ju je dodirnuo.
od čiste sreće.

sinoć, u krevetu,
ležali smo i šutjeli,
slušali kako kazetofon
struže u drugoj sobi.
rekla si – sve je baš onako
kako treba biti,
a ja sam se sjetio te žene
pobožnog ushita s kojim nam je pričala
o svom orgazmu. tvoje ruke u mojoj
dok smo je slušali.

Mesari

već sam se navikao
da me ta mesarska sjekira
tjera u krevet.
no prije toga želim dočitati
posljednji nastavak Campbellova
stripa o Bacchusu. danas
ima četiri tisuće godina
i umoran je od previše vina i žena.

smuca se po newyorškim krčmama i pripovijeda, za čašu
vina, kako su nekad Grkinje dolazile da ih razvali. i kraljice
i kurve. ponekad pretjera pa izvadi svoj smežurani
kurac i udari njime o stol – kao moj prijatelj Milko –
nakon čega ga obično izbace iz birtije ili pozovu policiju.

otvaram prozor da pustim u kuću jutarnji zrak.
svinjske polovice, spremne za tranširanje,
unose u mesnicu u prizemlju,
da ih razvale.

zatim skuham kavu i probudim Ladu.
kad ode na posao legnem
točno na ono mjesto na kojem
je ona ležala.
još osjećam toplinu njenog tijela
dok čekam da me svlada umor.
da zaboravim na tog starog boga,
njegove žene, mesare.