Tržnica u Dubravi

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
Ribe Anđelko Šime i ja
mijesili glinu pravili opeke
nitko nam ništa nije mogao

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
jutrom sadili štandove i zidove
u podne ih zalijevali
da se usprave i razlistaju

na livadi u vodi i blatu
gradili smo tržnicu u dubravi
kada smo završili
pojavila se desetorica dalmatinaca
i pozvala nas na partiju balota

otišli smo odigrali i pobijedili
Ribe Anđelko Šime i ja
nakon godinu dana vratili smo se na tržnicu
a dalmatinci su na njoj prodavali
bakalar bademe i blitvu

kupili smo novine popili pivo
Anđelko je rekao: mi smo gradili tržnicu
a Ribe: to nije važno mi smo dalmatinci
Šime i ja nismo ništa govorili
naručili smo kavu i odigrali partiju pikada
sutradan je Ribe počeo naplaćivati placarinu
Anđelko mu je postao desna ruka
danas ih zagorci i bosanci oslovljavaju s ‘gospon’
nude im salatu za ručak i voće poslije ručka
dalmatinci ih pozivaju na pivo

a gradili smo tržnicu u dubravi i Šime i ja
sada tamo kupujemo bakalar bademe i blitvu
Šimi je izgorjela kuća u dalmaciji a ja sam
postao profesor u zagrebu kad god nađu vremena
Ribe i Anđelko odigraju s nama partiju pikada

O daljini i ovome ovdje

daljina ima lijepo lice,
da čovjek poludi, toliko lijepo,
a ovo ovdje nema ništa,
ono samo postoji

srijedom je daljina
s moje lijeve strane,
subotom s desne

srijedom izgleda sretno poput djevojke
koja je trenutak prije kupila cipele,
ili se vratila od frizera,
Bože moj, kako bih htio doći do njenog središta,
poznajem sva lica, imena, prizore,
kuće, ulice, gradove,
čitavu povijest lijeve strane prostora,
lijeve strane daljine,
ali koliko god zakoračim prema njoj,
ona se za toliko odmakne prema sebi

subotom je daljina srijeda u zrcalu,
ipak, lice djevojke kao da je malo umorno,
melankolično, kosa joj je neuredna,
ponekad se skriva iza dima cigarete,
jedino madež na njezinu desnom obrazu
poziva na radost: ja sam ta točka koju crtaš,
kojoj ideš, kojoj ne dolaziš, ne budali,
ostani gdje jesi, možda si upravo ti točka
koju crtam, kojoj idem, kojoj ću doći

u ostale dane daljinu ne uspijevam
prilagoditi svome položaju
pojavljuje se urotnički, iznenada,
zavrti me lijevo-desno, ispred-iza,
gore-dolje, unutra-vani, bez i sa,
kroz i između, zbog i unatoč
tako da je ne mogu vidjeti,
doći do daha,
stati na svoju stranu

i to je uglavnom sve što vam u ovom trenutku
o daljini i ovome ovdje mogu kazati,
i o sebi, uostalom

Soba miriše na snijeg

ja te govorim nježno
blaga blaga
kao drvo koje zaboli list

kamo je glas tvoj pobjegao
zar sklopljena je cvjetna knjiga
zar ti koja si od tihih stihova
imala glinenu rečenicu i dom
prekrižiš je pa zaboraviš

istrčiš na ulicu

soba miriše na snijeg
njegova sljepoća dopire
do televizijskog tornja
ispod kojega glačaš kravate
i ružne vijesti

na ekranu stalno prepoznajem
tvoju šutnju i ples
ti si izvan
ni slika ni riječ
kao zmijska košuljica

ljudi su cvijeće imena i korake
po poljima rasuli
zar u njima raste tvoj glas

Bršljan

na zidu zgrade u kojoj stanujem
raste bršljan, penje se
kaže: ja sam tvoja sudbina

dobro mi je poznata ta rečenica
kojom se pošumljuje svijet
a čovjek urotnički prevodi
u tajni raspored

godinama već bježim k njemu
penjem se po drveću i stijenama
pokrivam tlo koričim zidove

u mom koraku biljna je snaga
tragova nema (zemlja netaknuta)
šutke obrastam brijeg po brijeg
nijedan susjed ne shvaća tu
igru nogu među težom i lakoćom

ponekad nepažnjom otkinem bobicu
(otpadne list, ali ne uvene)
bregovi i susjedi počnu se penjati
jedan za drugim, gore i dolje,
dok zrak ne postane neporočno zelen
i čist
iza zida na kojemu raste bršljan,
nijemo plamtim množim se
prevaljujem kilometre
ovdje i tamo

kada se umorim od šutnje i preobrazbi
priljubim usne uza zid i vrelim dahom
između dviju opeka zanjišem bršljan:
– ti si moja sudbina?

– da. ja, hedera helix, sudbina sam tvoja
i tvoj naslov. i nisam se zanjihao ja,
nego ti, jer ti si progovorio jezikom
kojim se ja granam, kojim izvan mene
nitko ne može krotiti daljine.

pogledam zid iznutra, otvorim prozor,
pogledam zid izvana, nema razlike.
nesvakidašnja je svečanost očito počela:
ispred mene – umjesto jednog – dva stabla

kamo će me još odvesti ta biljna snaga,
bršljan?
teško pitanje za onoga koji traži odgovor,
za onoga koji ne zna kako zatvoriti prozor

Slijepa svjetlost

– tko stanuje u ruži
– nitko
   nitko stanuje u ruži
   otvara i zatvara prozore
   udiše zrak

– a zrak
   kakav je stanar taj zrak
– uredan
   redovito plaća najamninu
   nema veliko društvo ne buči
   otvara i zatvara prozore

– ali tko napokon stanuje u ruži
   nitko ili zrak
– nitko a zrak plaća najamninu
   ruža sanja prolaznike
   otvara i zatvara latice
   pa se čini da netko u njoj diše

Mrak u slikovnicama

ravnica mi prilazi odasvud
ili ne prilazi
nalazim je

stojim penjem se silazim
ona me gleda
kaže: tu smo

šetam gradom ona pogledom ruši nebodere
kaže koraku: more ne može skočiti u vodu
zato nam rastu brodovi

ravnica stanuje u meni putuje
gdje ja stignem ona se
odmori

dok je još u slikovnicama mrak
ravnica ustane odjene se
i čeka

ono što s njom dijelim
sva mi je imovina
tu smo

široko smo

Pismo

eto
sve mi nestalo
ali ti me pišeš dok te pišem
pa je ionako sve tu
pa sam ionako nag
u gradu koji ne zna stati da ga pozdravim

zašto
pitaš komu je ruža još rekla da je ruža
zašto kad znaš da već mrakom ulatičen je ovaj grad
ljudi pitaju kako se zovem
a plavičasti dim obrasta usne i obrve
i ne izlazim iz šume
mračne nepristupačne
jer ne znam

da
dobro ti je rekla ruža:
volim mu reći ‘dobar dan’
jer on me uvijek izgubi
(eto. i ona zna. sve mi nestalo.)
pa laticama zarobim jesen
malo budem vjeverica
malo pjesma

uh
teška riječ
hoće li već netko nagovoriti taj snijeg da se otopi
s milijun bijelih tona na leđima
ne mogu pahuljati
istočio sam se u osam krasnih kuća:
5 bis, rue alfred dehodencq
(ali ni u jednoj ne stanujem
morat ću ih sve srušiti)
i
piši me dok te pišem
znaš i sama da je razgovorivo
izgubiti se u nepoznatu jeziku
kući od pruća u kojoj olovka budi svjetlo
koje je ruža koja je dim
koji je plavičast
kao ples u suznim očima
kad sve mi nestalo
zarez

Hrvati

u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga

svakog dana poslije pet
tri hrvata šetaju lijevom stranom seine
i žučno raspravljaju o situaciji u domovini
prvi je diplomat drugi soboslikar treći portir

svakog dana poslije pet
tri hrvatice šetaju desnom stranom seine
razmjenjuju ženske časopise recepte
i kude francusko brašno za kolače
prva je kućepaziteljica druga domaćica treća tajnica

hrvati i hrvatice se susretnu oko šest
na mostu ruskog cara aleksandra trećeg gdje
– nakon što se pošteno izljube –
odmah počnu pričati viceve o srbima
i ogovarati francuze

u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga

Blaž Blaž Blaž

sutra idem na stadion
stiže blaž
svi će stajati i navijati
a ja ću si misliti
blaž blaž blaž
ne nisam navijač
sjest ću na istok
i kupiti sjemenke
kada padne gol
svi će s njim u nesvijest
a ja ću mirno gledati
blaž blaž blaž
blaž je igrač
netko će pitati
ne nije on je bog
igrači su u babilonu
i uče govoriti
a njega nitko ne vidi
poslije utakmice ću na tramvaj
navijači će se švercati
i govoriti prostote
a ja ću uporno šutjeti
blaž blaž blaž

Zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu?

Već dva tjedna liježem s istim pitanjem u glavi: zašto mi je Thomas Bernhard
ukrao pjesmu? Znate i sami da je u ovo vrijeme sve moguće. Dok vi gledate
televiziju, pričate o ženama ili žučno ponavljate kako su izbori u Zambiji
lažirani, lukavac se ušulja u kuću, ubaci vam virus u kompjuter, sakrije zadnju
kutiju cigareta ili vam, jednostavno, kao u mom slučaju, ukrade pjesmu.
Moj je kućni lupež doista bio iznimno lukav. Izvršio je krađu, a da toga
vjerojatno ni sâm nije bio svjestan, pa onda još i umro iz predostrožnosti (i
to osam godina prije nego što sam shvatio što se zapravo dogodilo). Dakle,
činjenice: prije točno četrnaest dana, 26. veljače 1997, pročitao sam u časopisu
“Forum”, br. 10 za 1996, na stranici 1131. pjesmu od jedanaest stihova naslova
‘sad u proljeće’, potpisanu imenom Thomasa Bernharda. Ispod teksta piše da
je riječ o prijevodu, tojest da ga je s njemačkog na hrvatski preveo gospodin
Mate A. Ivandić.
Junak pjesme u prvome licu priznaje da više ne može razumjeti jezik njiva,
kad se pšenica pjeni i kad ga mrtvi promatraju krupnim očima tamo gdje
se djeca smiju. Odmah mi se učinilo da su to moje riječi i da pjesma govori
o Slavoniji. Međutim, kako sam je čitao u Parizu, nisam se istog trenutka
usudio u to povjerovati. Ipak, večeras sam potpuno siguran da je riječ o
groznoj zabuni. Jer, razmislim li malo bolje, tko bi uopće – osim mene
– mogao napisati: “tamo gdje se djeca smiju,/ moja mi je zemlja/ tuđija od
svih zemalja svijeta.” Bernhard? Ni govora. Taj bivši trgovački pomoćnik i
salzburški student glazbe mogao je napisati čudesnu prozu “Wittgensteinov
nećak”, ali nikako te stihove.
I njegova štura biografija je na mojoj strani. U njoj se, naime, nigdje ne
spominje eventualni susret sa Slavonijom. Austrija kao moguća inspiracija
automatski otpada zbog toga što joj je poznatiji jezik brda i brežuljaka nego
jezik njiva. Ostaje Nizozemska u kojoj je Bernhard rođen. No, ni ona ne
može biti opravdanje. Nizozemska je nešto sasvim drugo: to je Slavonija za
turiste, a ne za pravu, grčevitu, sudbinsku nostalgiju. Recite mi, uostalom,
tko će povjerovati da se pšenica može pjeniti bilo gdje izvan Slavonije! To nije
posljedica rasta, to je pogled u svakom trenutku spreman za oluju.
Doduše, zagonetno mi je zašto me mrtvi u toj mojoj pjesmi promatraju
krupnim očima. No, treba li svemu tražiti razloge? Zar uopće postoji pjesnik
koji zna što je sve u stanju napisati? Dapače, zar postoji ljudski stvor koji
može opravdati ili predvidjeti sve svoje misli i rečenice? Možda me upravo
Th omas Bernhard tim krupnim očima uporno gleda još od 12. veljače
1989, pokušavajući se ispričati. Ako je tako, moram i vas i njega upozoriti
da griješi. Ja ne tražim ispriku, ja se ne ljutim. Zanima me jedino zašto je
tako dobra i iskrena pjesma (kakva je ta moja “sad u proljeće”) trebala biti
potpisana imenom poznatog književnika, kad bi joj – uvjeren sam – bilo
prostranije pjeniti se u Slavoniji zaštićenoj mojom šutnjom i anonimnošću.
Zašto mi je, zapravo, Thomas Bernhard ukrao pjesmu?