Singularnost

Ne postoje nego,
svi brojevi su zapravo jedan jedini broj
koji se zove jedan i koji je,
e da ne bi bio vječito usamljen,
samome sebi izmislio Boga
i tako je Bog postao jedan od jednoga.
Jedan je jedno jedino kretanje
koje se uvijek i svugdje događa
i zato onaj jedan jedini izmišljeni Bog
naredi livadama
da pčelama odnesu med livadni na noge.
Kada se umore, livade zaspu
a on ih pokrije bijelim pokrivačem
i ne bude im zima.

Genetika

Ponekad energije mijenjaju oblike i prelaze
u neke nove oblike iz oblika u kojima su bile
i tako dolazi do novog.
Povijest naglo ubrzava svoju vrtnju
i sve što je do tada bilo čvrsto i nepomično,
počinje padati u zaborav.
Samo boje uporno i dalje
ostaju zalijepljene na vidljivo i nevidljivo
i svemu dodaju još jedan smisao više.
Zvuk, star koliko i sam početak,
čeka u potaji, na zadatku.

Upornost

U moru živi bezbroj.
Hrani se ribama, algama, mekušcima i varkom.
Koliko pojede, toliko i porodi
a ponekad pridoda i poneki brod
koji povuče s površine.
Obala gleda u beskraj
i ne vidi ga.
Dobrota, koja živi u maslini,
gleda obalu kako gleda u beskraj.
Valovi se vraćaju, donose školjke.
Školjke se naslanjaju jedna na drugu.
Tako nastaje kamen, brdo, planina, lanac.
Poslije dođe ostalo.

Plus četrdeset

Suhoće se šire iz pakla pustinja, napadaju stepe.
Deve prokleto mirno koračaju po paklu,
sasvim polagano dišu, sasvim polagano postoje.
Trebalo bi ih natovariti svim mogućim nedaćama,
neka prenose naše grijehe s kraja na kraj,
upregnute u karavane apsurda.
Ako usput naiđu na Boga,
neka nam Bog oprosti naše grijehe na devama.

Ulazak u 21

Za popudbinu, kada krenem na ovaj daleki put,
stavite mi jedinstvenost vaših pučkih jela, rođaci.
Ako me ne bude u svemu što će se dogoditi,
nešto će se ispriječiti na što nećemo imati
nikakva utjecaja, mi, ljudi.

Čekajući vlak koji kasni

O putovanju je, dakle, ovdje riječ? I o njegovom
proturječju. O želji da se brzo ode. I brzo vrati. I
o toj nemogućnosti. O sigurnosti na putu. I o
neizvjesnosti. O potrebi. I o znatiželji. O nervozi
koja nudi rakiju kako bi se razbila. I o logici
koja pokušava rasprostrijeti se preko svega. O
čemu je, dakle, ovdje riječ?
O putovanju. O tome ako se ode, ode se. Ako se
vrati, vrati se. I o prostoru u kojemu je nevrijeme
češće nego vrijeme.
Ali, ako se nikada ne krene, nikada se neće otići.
A ako se ode, hoće li odlazak stići povratak?
Hoće li se bilo što kada se ode dogoditi ako se
ode? H?

Zadržavanje stanja

Polegnuo sam šumu i po zraku prosuo posoljeni
miris hrastovine. Potom sam stare lance
zamijenio novima i vezao obalu za more.
Ono što se odlučivalo od samoga početka, opet
je, kao fatamorgana, približavalo daljinu i na
valovima se prikazivalo tek tako samo, titravo,
svjetlucavo, bljeskavo, odozdo, odozgo, bočno,
povratno, sa svih strana, uvijek. Gdje je predah,
dobri vjetre? Tamo. U šapatu šume. Ući. Otići.
Uzeti novi svijet.

Promatrač

Satima gledam u zvijezde, u sate, u trenutke,
u prostor između koji diše. Lijep je mrak: sve što
sjaji, vidi se. Ne služim ničemu. Mjerim se i
motrim. Melemom mlađam oči a glađu oštrim
duh. Nitko ne zna otkad sam od sna. Gledam i
ne vidim, osim bezbroj čuda, ništa.

Nešto

Posteljina je bijela, jastuk je spreman, noć je
oblačna, prostitutke rasprodane, tramvaji
prorijeđeni, sve mi govori o putovanju u
nepoznato. Neravnina, koju iznova svladavam, a
koja dolazi iz mene sama, usporava ritam misli,
pojačava napetost. Dah mi je neravnomjeran,
živci drhte na krajevima. To zarobljene
životinjice žele van iz mojega tijela koje im ne
da. Poslije, kada se vratim sebi, izvedem
percepciju u šetnju. Patim: dva su se automobila,
bez dogovora, uputila u isti smjer, tri su zalupila
vratima, negdje se nečiji alarm uključio, jedan je
rekao drugome: “Neće biti broda kojim ćeš moći
pobjeći niti planeta na kojem ćeš se skrasiti!”
Dvije lijepe su bile mlade i sretne, pijanci su bili
pojedinačni, sve je na neki način živjelo,
jablanovi su šumjeli o Ujeviću, ptice pjevale o
Dragojeviću, grad je brujao o varkama, nešto se
pokušavalo ubrzavati, nešto zaustavljati i čini mi
se da sam vidio kada je zastalo, pa krenulo i
odnijelo me.

                                subota, dvadeset i prvi deseti

Spavaća soba gospođe Mujičić

Niti tu, osim besprijekorne čistoće i sjećanja na
ono čega nije bilo, nema, ništa ne treperi
nevidljivo u zraku nedužnosti. Snovi se šume u
odumiranju, događaju i odgađaju, promašeni,
prorjeđuju se kao glineni golubovi i odlaze bez
guguta u tišinu. Kašnjenje, u svakoj sitnici
prisutno, ne stiže ispraviti, svakom trenutku
uzeto od iskrivljene slike, potpuno ispunjeno
ničim, vratiti smisao dolasku od toga u to. Svega
je i previše i premalo i stoga je. Šapat, koji nije
od riječi, je ljubav, gdje nema ničega sličnog,
koje nema niti tu, ni kao zamišljaj.