Povijest

Najprije sam legao potrbuške u piljevinu.
Bilo je kasno ljeto, prohladno i uznemirujuće.
Užegle misli vezao sam za noge roda.
One su letjele preko strašnih crnih oranica.
Onda sam se ušutio.
Svi su mislili otkud meni taj vragolasti izgled.
Odbijao sam govoriti o tome.
Moju je tajnu obavijala teška nelagoda.
Uštirkano plavo nebo probudilo se u meni.
Bog je žvakao kožu s klimavih ramena.
Imao sam nekoliko prilika za iskupljenje.
Ali se nisam iskupio.

Potom sam zakoraknuo prema oblacima.
Divna magličasta voda prskala me po upalim obrazima.
Škare su rezale popola.
Nisam krvario.
Ubirao sam plodove osamljenosti.

Katran se u meni skrutnuo.
Između očiju mi narasla duboka bora.
Palio sam jednu za drugom i buljio u prazno.
Susjedi su dolazili, odlazili.
Žena se smilovala.
Sin nije navraćao.

Dugi dani buncanja.
Jedan kao i drugi nepregledni.
Svevišnji nema riječi utjehe.
Njegove se galaktičke brade zapliću o ruže makramea.
TV razbija monotoniju straha.
Imao sam cijeli život za neispunjene snove.
Ostalo je samo srkanje pjene.

Oko jelena

Sinoć, nešto prije zore, probudio me pogled
Jelenjeg oka. Bio je to onaj jelen kojeg sam
Ustrijelio davno jedne zime. Zima je bila jaka.
Obukli smo tog jutra debele kožuhe straha na
Pleća stavili puške i kobasice u torbe. Netko je
Od lovaca imao dlakave ruke pa je stalno zapinjao
O šumsko granje i grmlje. Svitanje smo izigrali
Trpeći u koloni zgurani napetim kretnjama i
Uzdignutim obrvama što su se ledile na košavi.
Hodali smo tako nekoliko sati. Onda je odjednom
Iz oblaka izašao pred nas jelen. Digao sam cijev.
Kugla je poletjela kroz rezak jutarnji miris
I lomeći čeonu kost zablistala u mozgu
Kao biser. Oko je ispalo na snijeg krvav i ugažen.
Trepnulo je i ugasilo se. Netko je zagrizao
Jabuku. Čuo sam kako zubima lomi rahlo tijesto
Voćke. Pet parožaka? Pet, odgovorio sam
Iako tada više nisam mogao čuti svoje riječi.
Osjećao sam njihov odlazeći miris i užasnu
Hladnoću po užeglim tabanima.
Sinoć, iza sna, avion je preletio našu kuću.
Oko jelena motrilo je pilotove kretnje. Sinoć
Ili neki drugi put – pred samu smrt.

Kartografija

Ležao sam na izduženoj brončanoj stijeni.
Azurne obale moga samrtničkog podruma
Pohodile su minijaturne Bogorodice velikih
Mliječnih grudiju, a ja sam nemajući novca
Za male slatke boguugodne perverzije
Istovarivao ugljen siromasima i bogatašima
Danonoćno misleći na ždrijelo koje
će me progutati ispred raširene topografske
Slike moga mozga. Ugrizi Velike Majke
Imali su miris pljesnive prašine
Što je padala sa stropa po nama
Suspregnutim učenicima tijela i smrti.
Odista, te su godine bile kartografski
Priručnik za putnike koji nisu znali
Kuda bi krenuli jer užas je vrebao
Po svim sluzavim rupama svemira.
Pokoji mrljav trenutak samoće
Prekidao bi trenerov uzvik
Ili huk tribina što izmiče ušima
Sve dok sudac ne zazviždi za kraj.
Ležao sam na postelji
Pod miškom mi je rastao
Bor čije su iglice pokrivale
Uzastopne Marijine napade.

Razglednica

Stigli smo, vozeći uz obalu, do odmarališta.
U sobi na krevetu prostrta je deka s motivom lova.
Ubijeni jelen leži do ubijenog zeca.
Veliki seter gleda nekamo u stranu.
Puška je naslonjena na ogradu stubišta
Koje vodi u lovačku kuću.
Lovca nema, ali se osjeća njegova prisutnost.
Sutra putujemo dalje. Svrdlo ne spava.
Tvoj Šumarbezšumar.

Vrijeme veprova

Svitanje se pružilo preko livade
Gdje su divljale lovorike i teške grude mesa.
Na nišanu sam uzgajao sovu
Za pazuhom i pod kapcima moj je Bog
Bio uhvaćen u zamku.
Ipak, rastao sam kao ambrozija
Na rubovima njive moje su cvjetove
Gazili nogama i spaljivali
Nisam se osvrtao, nisam bježao
Nisam govorio, usukao sam se u sebe
Prigrlivši sisu svoje oportunističke majke
I živio mimo svijeta kao
Lopta u bunaru.
Kuća se srušila na tjeme moje obitelji
Sin je zaspao
Žena se zaredila
Napisao sam esej o tom strašnom
Vremenu veprova
Ali ga nisam objavio.
Veliki tetrijeb – tetrio tetrix
Kljuca na vrata povijesti kao hladnokrvni
Forenzičar zauzdanosti.
Njemu se jedinom nema što reći.

Nježnost

Na grudi kao maloga bespomoćnog psa
Privio sam prve ubode što su zacementirali
Mozak i revnom nježnošću straha navalili
Gristi me, gristi me, gristi me dok ne poludim.
Svijao sam se pod naletima nebeske gluhonijemosti
Ekran televizora bljeskao je poput naranče
U mraku sobe vidjela se još samo prošlost
Zgurena čahura metka što se smješkao.
Zavidno neosjetljiv na ceremonijske trube
Prdio sam kao kod kuće potiho, sočno, ranjivo.
Bijele sestre milosrdnice, bijele velike oči Isusa
Bijeli mimohod raspamećenosti i bijeli bjelcati
Zabijeljeni oblaci bjeloočnica pamtili su:
Lako je bilo sresti nekoga i popričati.
Lako je bilo progutati važne riječi.
Svemu sam se mogao smilovati.

Moj zeleni jezik

Najveća životinja bila je u meni.
Imala je svoj jezik i kada se moj
Raspadao ona bi ga krvožedno sisala
Dok ne pocrni. Moj nevini zeleni jezik
Nikada nije progovorio na usta duše
Jer se bojao smrti kao kakav prištavi
Nogometni vratar jedanaesterca.
Cijeli je život proveo u buretu mesa
Ne znajući za ljubav, logiku, udisanje
Očaj. Slušao sam kako šumovi njegova
Srca nerazumljivo pjevaju, slušao sam
Kako sivi glas žene zamire
Ispod tutnja Božjih sklekova
Bio sam opčinjen
Pao sam u krilo čednosti.
Jezik svoj zeleni, šumski, jelenji
Svinjski, travnati, borovi, utabani
Odgonetnut nisam mogao.
Njegova su slova imala neprozirne
Celofane oko sebe koji su bezobrazno šuškali.

Buncanje

Blistavi trenuci smrti
Blistave magistrale frfl jajućih riječi
Blistavi orasi koje sam lomio zubima
Blistavo donje rublje na štriku pored štaglja.

Blistavo buncanje donosilo je najsvježije cvijeće
U kome sam sve češće provodio dosadne dane.
Vidio sam kako velike šarene nogometne lopte lete
Prema nebeskim vratarima, uzgojio sam šumu što se porađa
Pušio sam divovske cigarete, ulovio sam divljeg zeca u tijelu
Svoje žene, sanjao sam sinovljeve svatove, uzgajao sam patuljaste
Hrastove i nikome nisam rekao ime životinje. Ona je bila
Sveto mjesto mojih morfičnih balada. Njome sam tetošio
Mit o iskupljenju.

Dr. Freuda proučavao sam u studentskim danima.
Jednom kad mi je ponestalo novca ostao sam u sobi čitati.
Čitao sam kao sumanut. Vukodlak mi je pojeo ovce.
Pao sam u dubok san. Sada se budim.

Budim se iz sna. Oko mene Isusi tabletomani
Ližu stopala zlatoustom konziliju. Malo sam mamuran
Ali razaznajem lice žene što je upravo na odlasku.
Sin ima crna krila i golmanske rukavice na rukama.
Njegove će obrane biti bravurozne. U pet do tri
Spustit će se na moju postelju meki jastuk mraka.
Liječnik će na njega polegnuti svoju tešku glavu i reći
Vukodlak je izgubio bitku. Pomolimo se.
Bog ne čuje. Bog spava.

Na nabačaje sam uvijek izlazio pravovremeno.
Pratim let lopte, krenem i hop, tu sam.
Šume sam sadio u sezoni sadnje.
Nikada nisam lovio za vrijeme lovostaja.
Čitao sam vrlo malo.

Šumar kod kuće

Ostavio si miris šume za sobom, miris duhana i zabrinutosti. Kuća ti je
bila tijesna, pa si se preseljavao na proplanke i u prosjeke. Izvlačio si trupce
iz blata, vozio si velike američke traktore, dizalice si usmjeravao prema
krošnjama, nebu i Bogu. On je cvilio. Ti si ga odgurnuo nogom. U kući je
zavladala tišina.

Ideologija jelena

Jelen te pokopao. Neka nova povijest izoštrila je rogove i nazvala se
kapitalcem. Posijala je korov na cvjetnu livadu. Posijala je cigle i kreč. Bio
si veliki vođa. Ideolog. Nosio si bedž na prsima, prašio si turove. Strujom si
se napajao dok si svijetlio milijunima neposvećenih. Ostao si sam. Poneka
svijeća, trač, gerber, pišljivi srk sjećanja. I vječno, veliko, vuneno, zauzdano
ništa. Trpiš li ili si sretan? Na barikadama, tvoji suborci, zgrbljeni starci,
vodene glave, ne nose barjak. Njihova se prašnjava smionost sasušila u
herbariju bezizglednosti. Otišao si na vrijeme. S jelenom na ramenu kao
pravi lovac. Bokericu o klin. Krila na ugodu Bogu. Ponosim se tobom.