Govori Petrus: o posvetama

U pravu je bio Mallarmé kad je upozoravao:
Nikad ne posvećuj stihove poznanicima, političarima
prijateljima, ženama

Doživjet ćeš ravnodušnost
a možda i porugu

Hvalit će se da su ti posuđivali novac
da su te tri mjeseca izdržavali
da su te vodili u kliniku za venerične bolesti
da su te izvukli iz bijede

Osim toga, čim se nađu u pjesmi
odmah bi je preuređivali, prepravljali
Ne gode im aliteracije, zbunjuju ih asonance
Te: “Baudelaire bi to ovako, Carver onako”
kao da su posisali sve znanje iz teorije i poetike
Ti ih gledaš i razumiješ: Pa ovi ljudi ne znaju da je
đavo došao po svoje i da ćemo već sutra svi biti mrtvi,
Oni se ponašaju kao da su moji stihovi najvažnija
                                                         stvar na svijetu

i kao da im je moja pjesma babovina
Žene bi tu isti čas nešto čistile, raspremale
prozori tvoje pjesme su zamagljeni, zidovi neokrečeni
Metrika ti je uboga i atmosfera mračna.
Dok ti u riječi hvataš odbljeske tamnih kristala
one bi radije nasred pjesme kristalni luster
One su oduvijek, kažu, sanjale svjetliju pjesmu,
sa barem pet soba i balkonom

Stog poslušaj Mallarméa i ne posvećuj pjesme ljudima
Ako ih jednom pripustiš u stih
nikad ih više iz njega nećeš istjerati

O čemu su govorile naše pjesme

O čemu su govorile naše pjesme. Odlasci i povratci
potom ljubavni uzdasi zaogrnuti u već poznate refrene
koji traju isto koliko i grčevi u donjem trbuhu.

Ljubavi, jesi li i trenutak bila sretna? Srce je pjevalo
piskavim glasom melodiju iz predgrađa, melodiju kiše
koja se uvlačila pod svoju svilenu maramu, melodiju
ostavljenoga
koji je pomišljao na smrt

Zagledana u bore moga lica na krevetu
Zamišljaš li kako će ono izgledati na odru, okruženo
svijećama
Ako prvi odem
Zamišljam li, ako prva odeš, kako će izgledati na odru,
okruženo svijećama
tvoje lice

Canzona i sirtaki

U Penzingu pored Beča svratih u grčki restoran Thesaloniki
Vlasnik je bio sarajevski Srbin, i kad se otkrih, nije
nedostajalo mezetluka
Kuća je častila šljivovicom, domaćom i travničkim sirom
Ostalo se duboko u noć, sve dok slučajni gosti nisu
sastavili stolove
A zvuk sirtakija nije zamijenila sevdalinka iz duhanom
uništenih grla
zelen lišće goru kiti

To me podsjetilo na sličnu večer u Grinsheimu pored
Münchena
prije dvije tri godine, kad sam bio slučajni gost u pizzeriji
Casa Leone, čiji je vlasnik bio posavski Hrvat. Osoblje
restorana
bilo je, također, sastavljeno od Hrvata, bosanskih izbjeglica
Osim kuhara Talijana, koji je služio za lažno legitimiranje
mediteranskih specijaliteta. U kasnu noć
vlasnikova žena isključila je Modugna i započela
Omer bega, izvijajući svoje tijelo u ritmu trbušnog plesa

U to vrijeme, a i danas, u Bosni traje bellum omnium
in omnes
s koncentracionim logorima i masovnim deportacijama.
Rat konobara protiv konobara, pomislio sam
Tih jadnih svinja koje će vo vjeki vjekov nositi svoj križ
Besmisleno ginući za tu nepotrebnu zemlju
pa je potom zauvijek napuštati, da bi u europskim
selendrama otvarali
“grčke” i “talijanske” restorane i u njima u sitne sate
pjevali
svoje orijentalne tugaljive napjeve

Vježbe iz Aristotelove poetike

Mladić drži da je ime njegove drage
čarobna formula. On piše npr. “Jasmina”
i misli da cijeli svijet razumije
šifru njegove ljubavi. Ali to nije dovoljno
Svijet se uglavnom odzivlje
na lozinke novca i krvi

Ovo mi tumači Nick u kavani “Grillparzer”
i dodaje: Potresne riječi nikog ne zanimaju
bez obzira što su istinite.

A šta ćemo sa sto tisuća poklanih hrvatskih
i bosanskih civila? pitam ga ja.
On primjećuje da se plastična žlica za kavu
u mojim rukama potpuno deformirala i veli:
A to s vašom zemljom više nikog ne zanima.
It is an agriculture’s question

Tu je temeljni problem, odgovaram bijesno
Jer Aristotel se nije ni obraćao nama.
A mi
držimo jedino do književnosti vukova. Do simbola
njihovih očnjaka i metafore njihova postojanja

Nick se zagonetno smješka i zaključuje
kako nikad u Hrvatsku ni na Balkan neće stići
kozmičke istine Andyja Warhola
Opraštam se s njim i uranjam u pećnicu
bečkog ljetnog poslijepodneva. Ne odazivam se na slavenske
glasove što me zapljuskuju svaki čas u rijeci prolaznika
na Kärtnerstraße
Dođem kući, vijesti stalno iste u svom užasu
Sarajevo gori, u Njemačkoj bacili bombu na bosansku
izbjegličku koloniju
Moja kćerka po cijeli dan uči njemačke rečenice
a noću se trza u snu i bunca na hrvatskom

Bože spasi moju djecu, tiho se molim
Bog prima moju molitvu i ogromnu rijeku svjetlosti
navraća na moj prozor. I svijet postaje treperavo polje
u kome se utapa sva pustoš mojih dana.

Pregrađeni rešetkama jezika

Autocestom Heidelberg-Basel
klizimo kao djeca na sanjkama prema toplom skrovištu
u mislima, svatko na svome kraju svijeta. Osjećaj blizine
mami umilnu gestu, blagu žudnju. Savršeni glumci
u ulogama koje nam je napisao slučaj, u drami koja nema
epiloga. Kasno je sad, milo moje
nježnost bi, možda, unakazila naša zamišljena lica
od nekontrolirane riječi autocesta bi mogla odletjeti u zrak
Pri brzini od 200 km/h
oko nas lebde beskrajne propale prilike
dok na susjednom brežuljku spokojno spavaju saski kraljevi
i mladunče hrčka traži izgubljenu majku
Ti kažeš da je rat možda snošljiviji nego nesretan brak
Ja kažem da je tužno pomisliti da ćemo se jednog dana, ipak, sresti
mi brodolomci s različitih mora
i prepoznati naša dječja lica
u nekom kristalnom jutru

Uostalom, zašto da naše srce hranimo varkama i općim mjestima
ostanimo i dalje pregrađeni rešetkama jezika
Vozi, ubaci u brzinu, pritisni papučicu gasa
ich fülle hier die Urnen und speise mein Herz

Kroz lišće odrine

Kroz lišće odrine probija sunce
Crvenim čini plave grozdove
I tvoje lice prozirno poput ljeta.
Tvoje je lice prozirno poput ljeta
Zavodljivi su putovi u rani sumrak
Mjesečinu ne propušta lišće odrine.
Crvenim čini plave grozdove
Hladno je nebo pod koje odlaziš
Okrutna zemlja traži muk i zaborav.
Hladno je nebo pod koje odlaziš
Jedna je žena tamo umorna zaspala
Mjesečinu ne propušta lišće odrine.

Bratstvo i sestrinstvo
popodne i obujmiti nebo

Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje.

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
da me ubojice uče pravdi.

Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod što
svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje

ime. Jedino bih ponovo
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem

pogledom odanosti i sjaja.

Ćivot

Godine osamdeset druge, osamdeset treće,
ne sjećam se više točno, u ulici kralja Tomislava,
u vili tadašnjeg komunističkog
funkcionara, živio je pjesnik Oskar Davičo.
Pobjegao je bio k nama, govorio je,
pred srpskim nacizmom. Mi tad
nismo znali što to znači.
Navečer bi stari pjesni izlazi u šetnju
sa svojom malenom kćeri. Rimovao je “život”
i “ćivot”, revoluciju i ljubav.
Mi smo bili ponosni jer smo bardu
pružili utočište i egzil, mada je
naša kuća bila porozna. Održao je
nekoliko predavanja na Filozofskom, udvarajući se
lijepoj asistentici, pa, shvativši
da od sudbine nema bijega
vratio se u Beograd i ubrzo nakon toga
zauvijek nestao u labirintima Hada.
Bio je s nama jednu sezonu,
od svih mladih pjesnika volio je Blagojevića,
Tontića i mene. “Napisat ću o vama tri studije”, govoraše
U gradu koji su, nakon njegove smrti,
preorali oni od kojih je bježao
danas više ništa ne sjeća na njega. Ni ulica se više
ne zove svojim imenom, a kamoli da netko
pamti i čuva neke pjesme.
Kuću je bespravno dogradio
postsocijalistički tajkun, napravivši od nje
bastilju kiča. Često kad prođem tuda
na putu prema bolnici Koševo
učini mi se da na trijemu vidim
nisku siluetu barda socijalističke poezije
Kuću je bespravno dogradio
postsocijalistički tajkun, napravivši od nje
bastilju kiča. Često kad prođem tuda
na putu prema bolnici Koševo
učini mi se da na trijemu vidim
nisku siluetu barda socijalističke poezije
i učini mi se da čujem gdje recitira “Hanu”
ili “Višnju za zidom” svojoj mrtvoj publici,
a leprša poput zastave njegova
sijeda kosa u buri.

Pas, san

U pustim brdima između Marbelle i Ronde
Što nemilosrdno podsjećaju na Monte Melettu,
Nikako na Velebit
Sanjam mladića s imenom
Borisa Marune.

Sanjam njegov lik što se leluja u tisuću maligana
U ognjici, u žaru revolucionarnog preobražaja
Pa ga potom srećem u snu na zagrebačkom Dolcu
Gdje kupuje suhu bravetinu i kiseli kupus,
Psujući (neprilično snovima) svoje mladićke zablude
Pogleda pomalo oteščalog od ovog ovdje
s nostalgijom za pustim brdima egzilantske mladosti
Najgore je biti stranac u svome zavičaju, kaže
Zamišljeno nad tezgom sa cvjetačom i mrkvom
mit einer glänzender Glatze.

Pa mi iz daljine sna poručuje Boris Maruna
Preko kozmičnih prostranstava, preko euklidskoga
                vremena
Nostalgiju je izmislila naša samoća, Stojiću, naša
                nesreća
A gusta ljubav za domom što se cijedi iz stihova
                poput meda
Upamti, samo je strah da se ne umre
Zaboravljen kao onaj pas iz stihova
A koja je, onda, razlika između Yulla i Smrti?, pitam
                u snu
Sva razlika između Yulla i Smrti je u tome
Što smrt ima kosu, kaže.

Samo nesretni narodi imaju veliku književnost

Samo nesretni narodi imaju
Veliku književnost. Jer, hamletovska dilema nije
Imati dobre romane ili dobru zabavu
Inače bi svi bez razmišljanja bili za ovo drugo.

Sva šekspirska pitanja svode se na marksizam –
Samo oni nenavikli na slobodu vjeruju u opstojnost
                Božju
U poruke što ih Bogorodica izriče čobanicama.
Sretni narodi za to vrijeme trguju, ljubakaju se,
                kurvaju
Dobijaju ratove, gube na nogometnim prvenstvima
Njihovi pjesnici su knezovi i ne umiru od
                tuberkuloze i ludila
Već caruju u Weimaru.
Drugo su Rusija i Poljska, gdje pjesnici umirahu u
                gulazima
Gdje pjesnici vjerovahu u oblikovanje povijesti
Potom protestantska perspektiva:
Smrt od opija, alkohola, rak i paroksizam samoće.

Jedino nesretni narodi imaju
Veliku književnost, stihove A.B.-a
Svijetle kao mercedes benz, visoke kao
Najveći toranj liberalnog kapitalizma
Prije no što se u njeg zarije kidnapirani zrakoplov
Nikao iz crne muke noćnih očajnika.