IZ TAME SOBE svjetlucanje
u dubini žlica iz kojih nitko ne jede
dvoje ljudi sjedi
jedno nasuprot drugome
uvijek si možemo dati
bolest i riješiti stvar
kažu iz dubine
već praznih stolica

JESAM, JESMO LI konačno pri. Sebi
darujem tebe (lupkavo šuplje biće

sraslo sa šumom u srcu), odrješujem uzlove
uzjahale oko potisnute želje i ne nadam se

da će ikad doći do smjene noći u dan,
dana u noć. Tako je tiho, vjera puše,

ali sasvim usporeno, grcajući,
zapravo je već umrla, i riječi

nikamo ne odlaze, poput repatica
koje su zapravo sjajne crne kugle.

A u stvari sam htio reći:
Tako je tiho, vjetar puše,

sve se lakše raspada,
i trava i ruke,

a u riječima ima još
više vjere.

SASVIM JE UNUTRA otišlo.
Dijete je bilo lješnjak.

Među visokim, hrapavim stablima,
o nečemu se još uvijek moglo razgovarati,

nešto je još uvijek moglo
dobro kriknuti u zelenilu.

Gdje nije bio nitko,
i gdje smo bili svi,

lješnjakova boja i sjeta
usred užitka.

BILA JE PROGNANA: voda ju je
spokojnu nosila na svojoj koži.

Suncu je odmah bilo teško
te je povuklo svoj odraz.

Je li stigla tama? Vjerojatno
jest. I za njom jato crnih muha

nabreklih od žudnje za oplodnjom
svijeta. Bilo je nečega bez težine. Živjelo

je u vodi i voda
je živjela u njemu.

Nešto je potom palo u vodu,
usrknulo u sebe

mulj, otplivalo gore. Je
li stiglo gore? Vjero-
jatno jest. I za njim jato
crnih riba nabreklih od žudnje

za prohodnjom ruba, bešumnom
prelasku u drugi svijet.

Tko je onda
prognan? Nitko

nije prognan. Sve
je čista radost.

KROZ ZRAK ŠIŠTE svjetlucava
bića: plova riba, jato ptica, roj mušica–

otkidaju me od težine hodanja,
otkidaju me od prisile disanja.

Jesi li ih vidio?
Znaš, otvoriš prozor i, ako si sretan,

ugledat ćeš ih. Ne,
ništa nisam vidio.

Jesi li otvorio prozor? Jesam.
Znači, prozor imaš. Da.

Pa kako ih onda nisi
vidio? Jesi

li slijep? Nisam. Jesi
li sretan? Ne
mogu odgovoriti. Ne
možeš odgovoriti? Da.

BIO sam u tri jezika
i umro u sva tri.

Zašto onda i dalje govoriš?

Opleo sam se oko tijela triju
naroda i onda pokušao pobjeći.

I zašto još nisi?

Svaku sam pjesmu, svaku riječ
ponovio triput pa zamuknuo.

Jesi li ih konačno zaboravio
da možeš krenuti ispočetka?

Bio sam u srcu triju
žena i požderao svako.

Što si učinio s tijelima?

U trećem sam se pokušaju
zatekao u letu u tuđinu.

Kad ćeš odbaciti svako sidro?

Bio sam u tri tuđine
i u svakoj pao u sebe.

Raspršen i svijetao
pao si i u mene.

Da, počeo sam rasti i u tebi,
sve ćemo ponoviti.

ZAMRŠEN narod na koturaljkama
odlazi niz brijeg.

U podnožju slama, hrpice
puste zemlje.

Čekaju i kola hitne pomoći u kojima, zbog štrajka,
ne sjede bolničari nego donekle zdraviji bolesnici.

Operni pjevači uzbuđeno podmazuju glasnice
svježim žumanjkom.

Smetlari metlama
čiste sve riječi u novinama.

Zidari ubrzano razgrađuju kuće
kako bi propustili smušenu gomilu.

Seljaci brže-bolje beru jabuke
i sijeku voćnjake.

Pisci čitaju svoje pjesme i priče
od kojih bi i ptice zanijemjele.

Sve je sad čisto i nijemo,
nitko ne govori, nitko se ne miče,

pa neka napokon prođe
taj narod na koturaljkama!

ZAVIČAJ, pa ja sam ga imao.
Jezik, pa ja sam ga govorio.
Susjed, pa ja sam ga imao.

Gledao nas je u leđa, kao buduće sjećanje.
Odveo nas je, kamo nismo htjeli.
Pili smo vino, u podrumu, do pjesme.

Popeo sam se na brijeg, ali ga više nije bilo.
Dao sam se u potragu za njim.
Zakopao sam ga, nije me bilo na pogrebu.

Odmah sam izmislio novi, i taj mi je pobjegao.
Počeo sam mucati, to zapisao, tebi pročitao.
I ti si me zakopao, a ja ti svejedno domahujem.

Kad bi to bilo moguće, rekao bih mu da dođe.
Rekao bih mu da se sam govori.
Da sam sebi bude i susjed, i jezik, i zavičaj:

Onaj, s kojim sam pio vino.
Onaj, koji sam govorio.
Onaj, koji nisam izmišljao.

NETKO je prevrnuo mravinjak.
Tisuće mrava dalo se u bijeg.

Čuje se meko tap tap:
Petogodišnji dječak.

Još ove i ove, kroza stisnute zube
kaže taj dječak, sve ih treba potamaniti.

Diže svoje meke ručice u zrak,
i s njima prizor malog pogroma.

Ali onda se dogodi trenutak neočekivane nade
(uvijek ga treba omogućiti, ma koliko sve bilo jalovo):
dječakova se šaka odjednom zaledi u zraku,
počne podrhtavati, kolebati se,
koža samo što se nije raspuknula od napetosti,
neće se ta mala šaka spustiti, neće više udarati,
oklijeva dječak, ne shvaća što se s njim zbiva,
zbog čega je zastao, tko vuče njegove ruke uvis
prema točki mirovanja,
koji se to savjesni bog upleće baš sad?

Pa se čuje prasak, čujan samo mikrosvijetu,
šaka se odledi, i dječak ponovno gnjevno udara.

Tap, tap. Tup, tup.
Dum dum. Tras tras.

Gospodar povijesti.
Uvijek sam mravinjak.

LE ROUGE-GORGE iz Messiaenova kataloga
cvrkuće. Ta i druge tice znadu uzlijetati
prema tišini. Ali netko želi slušati, ploditi
ugodu. Pa si uskrati vrh jezika, u nos nagura
gnijezdo. Ptice stanu slijetati u uho,
bojažljivo. Grančice vape
napuštenošću. I sve se sporije
njišu.