Kamenje

Uvijek to kamenje.
Više mu i ne kontroliram let.
Izudarane glave jedem, radim,
oko mene grgolji suhi bijes.
Kamenje opsadâ, kamenje pjesnika,
biblijsko kamenje, kamenje otokâ
(i ostala kamenja) pljušti niz stubišta,
kroz parkove, niz lica potomstva.
I mada u njemu nema ničega,
ništa od sadre, volje, minerala
(ništa od samog kamenja),
ono me svejedno zasipa.
Tvrdo, drugorazredno sječivo
pred kojim se i anđeo ugiba.

Uspomena

U krilu žena drži
živo pile. Hladi ga
listom požutjelih novina.
Dolje Vrulja vrvi masnim točkama.
Autobus imotske pošte sklizavi mogul
muzgavac u mreži podneva
iskašljava uporabljeni dim.
Na nevidljivom mjestu
s nutarnje strane retrovizora
taj čas nabujala rijeka baklje
primaknute truplima neko
drugo zaboravljeno tijelo
razilazi se u toplom
pepelu Benaresa.

Štap

Hoću li ikada imati štap
sljepački gospodski starački štap
štap s kojim ću kao Yeats izlaziti na led
kuckati o pločnik tjerati ptice i kukce
kad naiđu zbunjena doba
suhonjave godine koje klize niz kosine
trebat će mi taj štap
štap-nešto od ružinog ili nekog drugog
drveta štap zanimacija
i naročito štap-uskličnik
koji je ustvari štap-štipaljka
što veže vertikalno zemlju i ruku
njihova obostrana kliješta
u kojima si me voljela.

Osa

Neupotrijebljena slika najteže me napušta.
Jedna osa udara o zid ribarnice,
osa koju ne mogu smjestiti, pa joj velim:
osujećena, budi moja osebujna osa.
Od udaraca ćemo napraviti panegirik,
od zida rub fenomenalnog svijeta
pred kojim zjapi potrošeno natrag
dok on sam neprolaznost je banalna
poput rane o kojoj smo čitali
iz uboda nekih drugih, u osami
u kojoj smo ih zapostavili.
Ne ostavljaj me, zato, sad
jer samo zajedno će nam oprostiti
ovu bolest što se ne prenosi.

Daljina

Dok trčim uz Sjeverno more
miljama daleko moj otac
zastaje oslonjen o držak motike.
Tu smo – dakle – govori.
Poslije svega što smo učinili
za njega gospodin trči,
a ovdje ludilo tek počinje.
Pojačavam tempo s vjetrom
u leđima bježim od te pomisli.
Malo dalje (uvijek dalje)
jedan galeb iz pijeska je
iščeprkao svjetlucavo kamenje.
I sad cupka.
Čudi se.

Vrata Otranta

kad pomislim na Vrata Otranta
instinktivno zavrćem nogavice.
plaši me tolika količina vode
koja može začas prodrijeti
u naše krevete i sobe
i učiniti svaki raspored suvišnim,
stranim ili zastarjelim.
gospodin debeli kuhar
koji uzdiše na krmi dugo
očekivanog krstaša i istresa
otpatke na bijelu brazdu
sklopio je pakt s psinama.
u džepu čuva pepeo naše priče;
sve one opuške razmijenjene s brigom
i poljupcima. i stalno se smješka
kao da je u dosluhu
s podvodnim minama.

Rainspotting

gledaš njegova leđa
dok nestaju u vinogradu.
pred njim je jedan prokleto stvaran posao.
u metalnim kantama modra galica
(ili nešto slično otrovno i korisno.)
oko njega brda, humus, kamenje
i sve ostalo što tvori
smiren i opipljiv predio.
a ti – sve što si prehodao
prehodao si da bi se pribrao.
i sad se klanjaš svakom trsu
kao da je neko pogansko božanstvo
koje je netko jednom davno
baš tu zakopao.
malo niže, u kutu slike,
on se najednom uspravlja
i prostire veliku, grubu ceradu.
nebo nad njim gladi
svoje bjelosvjetske brkove.
i tek tad progovori
– kiša će.

Popravak karme
                                R. Brautiganu

nakon
nanesenog losiona
treba uzeti zrak.
s puno sjajnih mjehurića
što je moguće više ispuniti
tamnomodre plućne vreće.
(tako se, naime, istjeruje
vokativ iz ušnih školjki
i sablast samotnjaštva
iz zaparene zavjese
ekspres restorana.)
a zatim izaći na ulicu
i čekati da odskoči
uvježbano otajstvo.
kao torba zmijolovca
na imoćanskom kamenjaru.
Gombrowicz je s pravom mrzio pjesnike.
znamo i zašto.

Licentia Croatica

Hrvat je – čini se – dužan pisati misliti
osjećati nešto tužno.
gablati fileke sa špekom nad kockastim
stolnjakom u iličkom spleenu?
dok uzduh polako ali sigurno
omašćuju fl uidne strijele
dužan je rabiti riječi poput
prosjelina-plojka-slučimice-čestar-hvat
i svako toliko pomisliti
na neupotrebljiv probirštift
te kako se po tuđinskim predsobljima
ustrajno preznojavalo naše plemstvo...
da bi zatim otopio
utopio popio zapio pola pneume
u kutjevačkoj graševini
i sjetivši se Bibe-Cice-Goge
i Jelene Bilbije
(iz Slamnigove pjesme?)
odlučio da nakon sto godina
kupi ciklame na Dolcu,
okupa se u zdencu ili općenito
učini nešto šašafo
kao ona učiteljica onda iz Duge Rese
kad se jednog jutra probudila
vedra i čila
i nije mogla vjerovati...
kao da je izašla
iz višestoljetne depre.

Keatsov slavuj

ujutro pomilujem slavuja.
zatočenog u papirnatom satu.
ili točnije u krletki pokrivenoj krpom.

on je moj i ja sam njegova
naprava na navijanje.
među nama se javlja solidarnost
kao među djecom koju su
na organiziranom ljetovanju
opekle meduze.

o podne letimo u raskolje dneva,
prema istopljenom sunca krilu.
dok dolje pozemljari
iđu, lizu i gamižu
sade kupus ili nešto slično
i u zemlju zarivaju
potkresane taklje.

ovdje je svaka pjesma oda Svevišnjem?
o – da.