Rio Negro

Na 87. strani Oxfordovog atlasa
našao sam običnom olovkom ucrtanu rutu putovanja

koje sam davno planirao i zaboravio.
Zakrivljena strelica u ušće Amazone i krug oko Beléma,

Tocantins, linija preko Rio Pará na Ilha dos Macacos,
Antônio Lemos;

zatim olovka prati rijeku uzvodno:
Parauaquara, Santarem, Terra Santa, Itapiranga,

São Jóse, Manaus, Arcuipélago de
las Anavilhanas, Tauapeçaçu, Moura.

I zaokruženo, s malom strelicom
unutar kruga: Rio Negro, Rio Negro.

Nakon što sam spustio telefon

vidim te: otvaraš dvostruka vrata
koja vode na terasu i sjediš
u stolici okrenuta borovima
djeca slažu tvrđavu od kocki
na četvrtini deke
kling, dižeš slušalicu s kavom

skoro je noć: zvijezde su vani
dječak ti trči u krilo i govori
“volio bih vidjeti što ima tamo gore”
zajedno čekate da mu se smiri srce
puhnuo je vjetar i misliš o džemperu
taktak, muhe se zabijaju u lampu

U krugovima

čovjek hoda mirnije prema noći
koji u svom srcu nosi mnoge ponoći_EDWIN ROLFE

kojiput mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
                                                                        smrt.

kojiput mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek svježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
                                                bez cilja, bez cilja.

Ranjenik iskušava Boga

lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam Otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu od
Novih Hebrida do Obale Papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu
kako sluša njemački radio / tisuću prepariranih ribljih glava
koje prorokuju stranim jezicima / Amadeusa Mozarta kako
slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
“vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije”

Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke

želim otimati i držati lekcije pokradenima
želim lagati i smijati se prevarenima
želim svoje mjesto u arci kako bih mogao
gledati poplavu sa koktelom u ruci
jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen
bolje je ponižavati nego biti ponižen
zato stavimo karte na stol – život je samo jedan

daj mi sto kurvi ljudožderki sa Bornea
daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti
daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog
otrova u krvnim žilama ljudi
daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca
bubrege
moje su ruke kipara žedne rada
– osmijehnut ću vam se, zelena Hrvatska polja,
osmijehom žeteoca

a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću
skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planete
željezni utori na fasadi su prazni
tu su 50 godina visjele tri zastave
jedna za proždrljivost druga za pohlepu
treća za kukavnost
umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje
crvenu za krv Kristovu mineralnu
krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi
bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju
plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput
onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje
ponekad naiđu ribari kada im mreže zalutaju
dosta duboko
ali mačke su došle noću i izvele podli trik
crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela za
pohlepu plava za kukavnost

zato, prijatelji, jedno je izvjesno,
i na vratima drugog svijeta one su čuvari
te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad
preoblače u političare, mačke koje i dalje
kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu
kisik planete

Kada se lupiš sa sjekirom po nozi
dok cijepaš drva

onda ne misliš na poeziju
ili na velika djela
ili na politiku
ne prkosiš Bogu
malen si kao zrno graška
dok čekaš da bol
prestane.
Kada te izbuše geleri
od minobacačke granate
onda ne razmišljaš o dojmu
koji ostavljaš na žene
ili o nacionalnoj himni
zavučeš se pod kamen i
čekaš da bol prestane.
Kada se za tobom zatvore
vrata istražnog zatvora
onda misliš o slobodi.

Apokrifi o Titu

Tito glođe svinjsku glavu na tavanu
jednim okom vreba ulicu da ga roditelji ne uhvate
baš me briga / misli / pobjeći ću biciklom

Tito ilegalno u bečkom tramvaju
obukao je svoje najbolje sivo odijelo
misli: što sam ja gori od tih studenata?

don’t marry her
marry me

Tito je Walter / John Smith / Fantomas / Caspar
Hauser / Howard Hughes / Tito je alias / alias je Tito
koliko imam imena / divi se Tito sam sebi

don’t marry her
marry me

Tito jaši Romanijom
iza njega starina Nazor posrće kroz snijeg
Vladimire Vladimire / misli Tito dobrohotno

Tito maše okupljenoj djeci iz Mercedesa
crvene marame im vezane kao omčice oko vrata / i sunce
će se jednom ugasiti / misli Tito filozofski

Tito je elegantan u smrti
spisak neutješnih po abecednom redu:
akrobati u cirkusu / činovnici / djelatnici
Instituta za historiju radničkog pokreta /
engleska kraljica / filmski radnici / hipiji /
Ilich Ramirez Sanchez a.k.a. Carlos / krojači /
kubanska industrija cigara / lijepe žene /
ljudi koji nose brkove / medvjedi nosorozi lavovi /
nastavnici u osnovnim školama / nogometaši /
oficiri iz vatrogasnih domova / odlični učenici /
operni pjevači / povijesne ličnosti / predsjednici

ribičkih društava / prodavač kukuruza na radnom
mjestu br. 7 / punkeri / rezervni milicioneri /
Sai Baba / šahisti / šefovi kućnih savjeta /
umirovljeni stariji vodnici / zeleni

Tito se opet pojavio u balonu iznad istočne Afrike
spušta dalekozor na krdo zebri
prugasti đavli / misli Tito / svi su isti

don’t marry her
marry me

Tito kaže NE Staljinu a Staljin
njemu baš me briga / ko te jebe
umiješ li računati?
imam ih dvadesetjednu tisuću osamstopedesetšest
umrvljenih u lišće Katynske šume / imam ih tristo tisuća
zakopanih krišom
imam ih deset milijuna likvidiranih likvidacijama
imam sve njihove papire / fotografije njihove djece / pisma puna
neopravdanog optimizma / njihove olovke / sitan novac
imam ih sve čitko provedene kroz knjige

New York, Chicago, Hollywood

držim u ruci crno-bijelu fotografiju
20x26 Louis Armstrong svira trubu
držim je pod lampom da provjerim
autentičnost potpisa
“Best Wishes”, piše crnim flomasterom,
                                                “Louis Armstrong”

a ispod fotografije u kutu
Associated Booking Corp. Joe Glaser,
President
New York, Chicago, Hollywood
tko bi rekao?
pod lampom je malo zrcalo i
po sobi se refl ektiraju bijele sjene
zimska svjetla
ravno iz fotografije, blistavi ledenjaci, ne
miruju

Našli smo se opet svi zajedno

Iz duhana, iz kave, iz vina
pojavljuju se u rubu noći
kao oni glasovi koje čuješ pjevati negdje
daleko niz ulicu, koju pjesmu,
ne možeš razaznati
_JULIO CORTÁZAR “LOS AMIGOS”


o u snu mi je došlo da smo se našli opet svi
zajedno za dugačkim drvenim stolom postavljenim negdje
                     u pustoši u planini
za bijelim drvenim stolom sa kariranim stolnjakom crvenih
                     šara
oko nas visoravan, visoka trava. sjedimo tihi

koncentrirani na prozirne limunove cvjetove
koji lebde muklim svibanjskim nebom
                                    padaju
u čaše iz kojih pijemo hvataju se za blato naših uniformi i klize
                     niz led našeg oružja nestaju u travi
oštrih sunčevih bridova prepletenoj oko naših čizama starih
nekoliko tisuća godina. neki od nas
piju čisto ja miješam vino sa radenskom nabijenom mineralima
kvarcnim kristalima hučećim vodopadima

neki u vino dolijevaju običnu vodu na stolu je vrč koji se puni
                     na bunaru vodom bistrom poput
zraka koji nas okružuje kroz čiju prazninu vidim raspukline
                                    u snjegovima
koji se tope na najudaljenijim vrhovima crnih staklenih
vrhova. gledajući odavde
sasvim je očito da je zemlja okrugla. slani vjetar
koji se noću digao s mora šulja se plošno površinama
nevidljivim labirintima
s namjerom da iznenadi njemačkog ovčara
zaspalog u sjeni jedinog drveta na visoravni.
(nikome od nas nije previše stalo do pasa)

palim cigaretu šibicu bacam u travu duhan mi ulazi u pluća
                     snagom koja muti vid.

sjedimo bez riječi pod nogama nam negdje
                     duboko pod zemljom
ključa lava budućih vulkana – tlo se rodilo
novo nakon što se zarobljeno snijegom prekriveno cijele zime
prevrtalo crpilo iz mrtvih organizama
obnavljalo probijalo korijenje – zgrušavalo i širilo,
stvaralo izdanke gorkih boja.

sjedimo spokojno gledajući kako rastu plodovi planinskog
limuna. hrana na stolu je skromna kao što je uvijek bila:
nekoliko kruhova, trideset tvrdokuhanih jaja. tu su i mape (zemljopisne
karte nekih drugih područja) plus sedam

Motorolinih radio uređaja pet-šest prvih zavoja četiri češke
Zbrojovke 9 mm tri jurišne puške FAL jedan Ultimax 5.56
dva Heckler & Koch kratka automata pet izraelskih Uzija sa
prigušivačima tri ruska RPG-7 ručna bacača raketa dva Coltova
višecijevna bacača granata sa nitroglicerinskim punjenjima
40 mm i dvadeset i nekoliko ručnih bombi. jedan poluautomatski
snajper pet kila plastičnog eksploziva nekoliko daljinskih
elektronskih upaljača tri noćna IC vizira dva dnevna dalekozora
+ sedam vojnih busola.

Veslo je prošlo kroz vodu u kovitu
crnih ledenih iglica

Ušao sam u sobu i našao te kako spavaš
tako nepomična da mi se učinilo kao da si mrtva.
Da živimo i dvjesto godina uvijek bi ostalo stvari
koje nismo stigli reći jedno drugom.

Jedanaest tisuća metara iznad velikih ravnica

Miss Love u avionu sjedi do prozora da bi mogla gledati
Oblake, bijele oblake, guste i meke poput šećerne vate
Pjenaste oblake po kojima se možda može hodati
Samo u majici bez rukava. U kasno poslijepodne
(U vrijeme kada se njena kosa boji zlatom)
Sunce zna biti jako, ovdje gore
U visinama.
Pored nje sjedi neki čovjek
Sumnjičav prema njenim rukama
Punim ogrebotina i modrica.

Miss Love u avionu sjedi stisnutih koljena
U krilu joj makrobiotička večera, pod nogama
Stvari, stvari koje je kupila. Na leđima nosi ruksak
U obliku medvjedića u kojem čuva vjenčanicu
I urnu s pepelom svog muža poznatog pjevača
                     kojemu je zaboravila ime.

Već dugo on stanuje tako u ruksaku u obliku medvjedića
Jednu šaku njegova pepela Miss je zakopala
Pod vrbom u dvorištu, druge dvije je pomiješala s ilovačom
Napravila je tanjuriće, jedan je dio otpuhnut
Nažalost:

Završio je u ventilacijskom sistemu.
Ostatak Miss nosi uvijek uz sebe na putovanja
Blizu srca, poput talismana.