* * *

Protežnost je Božji atribut,
ili, Bog je protežna stvar.

Inače, sada sam na posebnom šalteru Zet-a,
na kojem nikada nema gužve.
Onom za djecu poginulih / zatočenih /
nasilno odvedenih / nestalih /
odvedenih u nepoznatom smjeru /
hrvatskih branitelja.
To sve piše na formularu,
i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.
Dvije tisuće treća je,
polako to izgovorite u sebi,
još ima onih koji misle da sam bez razloga
preko reda,
to mi najviše smeta.
Osim toga
drugih trauma nemam.

Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,
utoliko ima veću moć nad afektima
i manje trpi od njih.

* * *

Obavezno bi trebalo psa povesti u šetnju.
Obavezno bismo trebali ostati u kontaktu.
Obavezno bih trebala prema njemu uvijek
biti iskrena, ljubazna i dobronamjerna.
Prije svega, obavezno bi trebalo zaboraviti ono vrijeme
kada smo nakon svake kave okretali šalice
i kada smo iz Arene naručili svakome
po jedan lančić s privjeskom čarobne djeteline
s četiri lista (pisalo je pozlaćene, a poslije
se ispostavilo da se guli).
Jednoj ženi je ozdravilo sina,
stariji, dobrostojeći muškarac pronašao je
prekrasnu mladu ženu, bilo je to doba očaja.
Sve je daleko iza nas, stiže nova kupaonica.
Važno je da ostanemo bliski i privrženi.
Da nam se to više nikada ne dogodi.
Zanemarit ću onaj neznatni osjećaj pretvaranja.
Bivanja tvojom, makar nisam.
Bivanja sretnom, makar u to ne vjerujem.
Život je napokon dobar i više nikada
nećemo morati naručiti ništa čarobno.

Uostalom, to je bilo tako davno,
danas više niti ne znam, nisam u toku,
u kojim oblicima dolazi pomoć.

Soba 325

Prevodioci zadržavaju pravo
ne prevođenja termina.

Svijet se događa oko mene.

Ja živim u hotelu
i svaki dan kada idem u školu
na recepciji ostavljam ključ
u maloj kućici 325,
malo manjoj od sobe u kojoj živimo
mama, brat i ja,
televizor koji će nam
možda jednom
reći gdje mi je tata.
Do tada sve po tri;
kreveta, šalice, žlice,
Otac, Sin i Duh Sveti,
i kukavički kupujemo
svega po tri
kao da na njega više
ne računamo.
I jastučić za sjedenje
napravljen je od krzna
iz njegove jakne koju je
tetka spasila iz Vukovara,
što je uglavnom sve,
moju mamu nitko,
nitko
neće spasiti,
ona će godinama u malom WC-u
sobe 325
pisati pisma mom tati
koji je NESTAO.

To je službeni termin.

* * *

Bio sam oko deset tisuća puta mrtav
sa svim bolima koje donosi smrt.

Riječi “ukazanje”, “čudesa”, “poruke”
imaju ovdje značenje posve
ljudskog svjedočenja.

Ne želim preteći sud Crkve
kojoj se ovdje potpuno podvrgavam.

Zapisao je autor na koricama knjige
koju je čitala žena pored mene.

Još se spominjao i papa Urban VIII.

Ja sam sjedila pored nje i čitala pjesmu
Ch. Bukowskog
o njegovom prvom posjetu javnoj kući.

Uglavnom su se spominjale kurve
i neki njegovi prijatelji.

U to sam vrijeme počela objavljivati poeziju
i htjela sam napisati nešto o životu.

* * *
(20. 11. svake godine, Vukovar)

Posebno mi je lijepo zamišljati
kako Dunavom plove vijenci cvijeća...

To se ponekad može vidjeti i na televiziji.

Ono što se nikada ne vidi jest
kako ljudi bacaju to cvijeće;
s obale, ili se dovezu do sredine rijeke čamcima,
i da li su oni drveni ili motorni.

Za sve one koji su život izgubili u Dunavu.

To ne zamišljam kako, ali se svejedno pitam...
S obale, ili su ih dovezli do sredine rijeke?

France, je t’aime

U Francuskoj žive Francuzi.
Netko od tih Francuza uslikao je most
uslikao je crkvu s dva tornja, konja,
i još neke zgrade.

Orléans je ove godine presiv za tvoj ukus.
Nisi spavao,
i pišeš gluposti,
valjda će me razglednica stići prije mora.

Toliko ti toga imam za reći.
Razglednica me nije stigla prije mora.
Željela bih da sam Francuskinja,
ili barem s putovnicom u Orléansu,
ovako sam samo Ivana.

Možda je i to nešto,
jedna ga je spasila.

Božićna čestitka

Oni su podigli visok, cigleni zid u dvorištu.
Pored njega su, u dvorištu, parkirali čamac.
More je daleko od našega grada u kojemu
se može kupiti samo smrznuta riba.
Pored čamca su okitili Božićno drvce
raznobojnim svjetlima.
Sve je to tako, pomalo smiješno, ali vrlo pravilno,
kao umorni muškarci na svim željezničkim postajama
u ovom dijelu svijeta, za koje možete biti sigurni
da im nedostaje jedan, ili barem dio prsta na ruci,
a rijetko se sjećaju kako su ga izgubili.
Vjerojatno gradeći zid,
radeći za čamac,
za drvce...

Nikako kiteći ga.

* * *

Postavili su svoje kamere odmah uz rub ceste.
Ti si izlazila iz grada kao toliko puta do sada.
Tog jutra malo drugačije, s obješenim ocem oko vrata.
Gledam te danas, nakon mnogo godina
na nekom stranom programu, mogla si biti
moja prijateljica, razmišljam o tome
dok izgovaraš:
we are not guilty,
we don’t have food,
they kill us,
but we still don’t hate.
Dirljivo je kako na neki način imaš taj prozor u svijet,
zamišljam kako si učila engleski možda baš
u mojoj školi, i koja je mogla biti lekcija
u kojoj se uče kill, guilty, hate, ili je to bilo
iz filmova, pa si sada bliža tim ljudima koji
su u sigurnim svjetovima jer su iza kamere.
Kakva čudna pravila u ovom svijetu,
a u istom gradu se vodi rat.
Prebacujem program,
puno me to košta, ali proganja me slika tvog oca
koji se udara šakom pored rupe na džemperu,
tamo negdje gdje dođe srce i kako je nemoćniji od
tebe, djeteta, jer ne može prevesti ni koliko ga boli,
a kada bi mogao, misli, sigurno bi oni iza kamere
došli i barem pritisnuli dlan na to mjesto.
Ovako, postaje jasno koliko je ozbiljna jezična barijera
kada to želi biti.

Podsjeti me

Ne preostaje mi drugo,
nego pisati o noćnom zraku.

Skidam jaknu u hodniku,
a on ispada iz rukava, džepova...
Onako mirisan, pred Badnje,
najduže ostaje u kosi, na licu,
pa onda brzo trčim do tebe,
da pritisnem obraz na tvoj,
da vidiš kako je hladan,
a ti se svaki put smiješ i braniš
praveći se da to ne voliš.

Ne preostaje mi drugo,
nego pisati o grudi snijega.

Zapravo, pisati o njemu
dok još nije gruda, u rano ujutro,
kad iznenadi, a ja smišljam
kako da ti ga donesem,
a da ga ne pokvarim,
ili njega tebi, ili tebe njemu...

Još mi preostaje nešto napisati
o ljetnom Dunavu i vremenu
kada sam mislila da je sve moguće.

Jer sam imala sedam godina,
i plavu kanticu s ribom
koju sam punila njime i vukla do kuće,
da ga stavim pod pipu,
isperem i tada popijem.

To su stvari koje vrijedi zapamtiti.

* * *

Što se dogodilo sa ženama iz mog života?
Znam da mi više nitko ne čuva leđa.
Mjesec se iz tridesetog pokušaja stanjio u struku,
polako ostajem sama.

Kada ih posjetim
najviše me rastuže pogledi prekriveni mrenom,
stolnjaci prekriveni mrljama.

Zauzimam njihovo mjesto, trebat će se boriti i uzeti pojačanje.
Punim mjesto u postelji.
Popravi mi kapuljaču, tebi se to čini malo,
ali i to malo ne možeš baš svakome reći.
Popravi i otvaram ti vrata svoje intimnosti.
Ostajem u kutu sobe, mirno ću sjediti i čekati da sve prođe.
Kao u djetinjstvu polizati žljebove napolitanki,
a ostalo sakriti u salvetu.

Okrećem se za svakim svjetlom, ovladavam potrebnim vještinama,
slušam kako trava ratuje pod zemljom,
prolijeva sokove.
Suzdržavam se od života, nekad te tako ne volim.
Na primjer, na primjer,
kada bjesni oluja, zrak vrišti u sobu lupom prozora,
a ja zamišljam da me nađu utopljenu i plačem, plačem,
a ti samo zatvoriš prozor i misliš da si bog.

Okrećem se za svakim svjetlom.
Mogu li više strepiti nad životom?