Fijumanski notturno

Kad bismo, bože, mogli u konzervu,
u tihi muk mraka i čista ulja –
k’o ribe iz njeg’ gledat u Minervu,
ne i u ključ što iznad nas baulja.

Kad bismo, bove, mogli je zatvorit
i međ’ srdjelama plivat u vinu
(naime: vino u vodu pretvorit!)
i plovit za Bombay. Možda u Kinu?

Da, da. Ključ konzervu već ne otvara
pa svjetlost viri u naše sve misli
kao da je zubatac il’ – utvara.

Rekoh Bogu da mu nismo prototip,
nismo oktopodi a ni Přemysli –
sipina tinta nije nam logotip.

Vraga! Ključ već iznad kutije reže,
mrak već curi a kaplje već i ulje:
di su ribe a di li su i mreže –
nesta mora, ostadoše l’ – vrulje.

Ispovijest manihejca

Crnoća je boja mojih – vješala,
jer ona obveseli moj tmurni grob,
pa ono što bje smrt, bje sama šala.
Ako je tako u nju svoj gurni drob!
Neka čuje na grani lavež vrane –
nek’ čuje kor arhajskih grijehova
što iz trule glave i tvoj leš hrane,
na kom se i ljeti grije – Jehova.
Kada ti vrat obliže sočno klatno
a metak prosvira golu lubanju –
cmokni na zrcalu pilkovo platno
i zadnju popuši lulu na panju.
            Pojedi Mjesec k’o grobni karanfil –
            nek’ na te sa zemlje reži nekrofil.

Mjesta koja mislimo posjetiti

            Ovo je putovanje, moja draga. To putovanje prolazi jednako kroz
zbirne imenice i kroz granje. Brod je vazda isti i isto je gubljenje tišine. Tebi
je poznato da tamo i vrazi spavaju, da su riječi obične, i da su čudni duhovi
u vatri. Među ljudima ima i drugih. Oni su napisali cvjetove iz antologija,
krstili vrijeme, izmislili ametist i safir, ukućili zvijezde i ostala pjesnička
bića. Čak i patuljke koje znamo po imenu. Svakoga posebno, a svaki od njih
pravi se da nas ne poznaje, kako nas ne bi izvrgli ruglu. Zato ih i darujemo
svakakvim znacima, mrazovima, vrtovima, ugljenovim žilama.

            Proživljavamo nešto što je iza nas, a kao da je nalik onome što
će biti. Valjda neki oblik stakla kroz koje se prolazi bez učinka. Osim što
gubimo oči, draga. Ono što ti hoću prenijeti ti ne vidiš, ne čuješ to. Zato ti
i pričam.

            Evo, sada upravo kucamo, ali ne ulazimo. Radije pričamo ljubavne
priče. No, one ne govore o ljubavi, ne govore ni o čemu. One su same sebi
svrhom. Ni o čemu, ni za što.

Montevideo i sva trojica
Radim na svršetku svijeta._BLAISE CENDRARS

Kao –
ljudi govore:
Mirisi su
ispod kišobrana!

Montevideo,
s tri
svoja pjesnika,
spušta
zrcalni šešir
ispod
hromih nogu.

Uskomešana
magla
prsne u
dječja prsa.
Splasne u
zaleđenom
im svitku.

A,
mlijeko se hladi,
u lovačkom,
u rogu.

Magla u Bribiru

More se krati u svojim brdima,
Zasijeca kljune drozdovima.
Iz usta izlaze leptiri.

Oni s maglom
Zasijecaju podne.
Potom ga lome.

Uputa je jednostavna.
Ti si boja što nadzire stvarnost.
Potom, živiš u toj skrušenosti.

Koju si našao u škrinjici.
(Orijentiraš se po žrtvi
Koja srče mrak.)

Rekoh: “Nepročitano
Ima svoj datum.
Slogove i odraz.”

Što zapravo baciti,
Osim novčića koji se zaglavio.
Valjda poručuje nešto.
Nakon svih povijesti znakova,
Što mu ih se primiče i spočitava.

Ne govoreći ama baš ništa
O pričama što ih plaše
Krišom pokriveno zrcalo.

Simuliranje lova na lisice ispod Wutheringa Heightsa
Za S. Cobo s osobitom ljubavlju

Besposlene su ruke vražje oružje. Pijem tu vodu.
Koja nestaje među prstima. Kroz koje
Je već prošao pijesak, praćen vremenom i
Njegovim kategorijama. Poznatim samo dobroj
Nam poeziji, što je pakiraju filozofijom
                                                                 Iz Šleske.

Kamenčići, spavajte ispod mene. Kao pjesma
Seoskog Narcisa. To jest noći bez ljubavi. Jer,
Čitamo te priče obasjane u svjetlo.

(Ja sam anđeo. Anđeo sam.)

Bestidno je da kratimo more. U kojem smo se
Uvijek i budili.
                     Usprkos pjesmama koje ga
                     Stoljećima stružu.

Kao ljubavnu pjesmu i kao doručak u krevet.
Sušim oskoruše za pokoji budući kruh. Klupa
Ispod vode priča i govori više o tome.

Naše seoske obitelji ne znaju plivati.

O, Bože, konteksti se paraju. Po uzoru na
Papir.
                U rasporedu su priče. Iz hramova.
Umotane u kože odbjeglih lisaca.
                                                          Iz one
Talijanske priče, završene u laguni, gdje
Smo, u pravilu, gubili gaćice. A, ja sam bio anđeo.

Anđeo bijah.

Kafka
(toponim na predjelu između Njivica i Omišlja na otoku Krku)

Planine su u blizini, ako ih hoćemo doživjeti.
Nas, dva bića bez revolvera, i s malo soli u mozgu.

Ipak, nosimo košulje za pranje. Za pralje, ako ćemo
Precizno po mehanici toponima. Kafk a, javljaju ti
Se sablasti s Bodulije. Iz jarka, dermuna. U kome,
Osim koza spavah samo ja.

Sasvim simbolično. I bez zlih namjera glede
Uzvišenosti kozjih brabonjaka i prvih noćnih leptira.
Oni su nam spavali u utrobi. Marljivo se množili.
Kućili u nama. Kao prava parada ranih
Popodnevnih sati.

Folio 19:
Hodanje (prestižna pjesma)

Carevi su hodali po mome vrtu. Ne primijetiše
Korova, što ih vrtlar ostavi posred gredica. Rekoh,
Sebi, u čudu: na golome brdu i ružan cvijet
Postaje privlačan, jer ostalih nema.

Ne!, veli cvijet – ostali nisu primijećeni. Naša ljepota
Ovisi o vašemu oku.

Da! promisli mudrac pored mene, vrijeme je
Da štedim dane prije smrti.

Konjanici i amfore, vele! Nakon više ratova
Sklopismo mir s travama i cvijećem u amforama.
A što je s konjanicima? Što je s obeščašćenim ženama,
A što s konjanicima koji to učiniše?

Kamo je nestala krv, a kamo konji? Slijepci
Ih traže, iako su ranjeni. Iako su mrtvi.

Folio 20:
Način čitanja

Na licu te žene vojne su čitale zemljopis.
Tko je iza njih to radio? Koja su to bića
Osim duhova u povratku. O ljubavnice!
Sve je ispod tvoje kože, a ne na njoj. Kada to
Ratnici leda shvate proglasit ćemo mir.
I kupati se goli u virovima. U njima spava sve što
Smo trebali zaboraviti. Izbliza izazivamo
Hrabrost u ružičnjaku. Obučeni u svilu i lišće, što
Nam ga samo nemarnost donese u grudi. Inače
Ne bismo znali da je tamo snježni prah. Kao prah
Pustinje u koju nikada, baš nikada nismo stupili.
Vjerujući uvijek u to. Jer se porculan razlio u jezero,
Na latice i odraze naše, što su ih one stvarale
Na osebujan način.

Klobučarski folio No 22

Njegova žena stavlja ljekovite biljke na ranu,
A on je hladi lepezom. Slamnati su šeširi na
Vješalici uz palmu. U svemu tome kočoperi
Se brežuljak sa snijegom. Iako su haljine na suncu
U starim knjigama piše da je golo dijete palo
U snijeg dok su se haljine sušile na suncu.

Izvješća lažu. Runolisti se u to doba povlače
Pod kamen. Pijenje oblaka je Običaj.

Dim vruće čokolade buši maglu na drvenoj verandi.
Mudraci su šetali ispod nestalih sjena i pili oblake.
Koraljni sprud odbacio je pjenušav val. Psi su
Lokali svoju krv.
Na folijama iz Bribira. Brči klada ispod stropa, ako
Bijasmo psi za hranu, hrana za sve, sve za pse.

U kašmiru spava samo djevojka sama. Izmislili
Su je iz zabave. Kao one brežuljke na mekim tepisima.