Idila

To stado ovaca koje si sanjao
nije imalo svoga učitelja
kotrljalo se niz brdo, brbljalo
onako ovčji, neošišano, bijelo
bez naglaska i tora
Ali gle, obzorje kaže
nema bjekstva, konačne večeri
a ipak ćemo večerati zajedno
sa slikom propadanja u obično
sumračno poslijepodne ove livade
gdje pastir čuva osamljeno mjesto
posebnog trenutka lijepe kupine
koja i noću zri
zbog stada
koje će ovuda jednom proći

Pismo mrtvog pjesnika

Jer Ja sam umro
i sada se nalazim na nebu
umoran od hodanja i pisanja
jedem posvećeni kruh
zasjenjen jedino tobom, Gospodine
koji si upravo progledao na sve strane
svijeta, gledajući ovo digano nebo
i pitam se vidiš li me uopće
jer to sam ja, uz Tebe se budim
dijete koje kaže da je Tvoje
pjesnik i još k tomu stari
Osjetiš li očinski požar u sebi
podmetni ga sinu svojemu
neka gori od sreće
neka izgori od ljubavi

I dok sam visoko gore
slijedio Tebe
i pravio reda na horizontu
raspoređujući zamišljene legije
svakojakih časti za sebe
kao kakav centurion
odozdo netko zaječi
Novi je to pjesnik mladi
protutnjao kroz abecedu i
razbacao riječi poput konfeta
Pogledam ga odozgo
kao savanski šakal
umorno mladunče
naivne antilope
Pogledam ga zadovoljan svojim
bivšim životom
i sadašnjom svojom smrću
Na Svetog će Nikolu pršiti snijeg
a mladac će ovaj mrkog Krampusa dobit
kao i sva zločesta djeca bez mjere
i osjećaja za vrijeme koje
nepovratno izmiče ispod naših nogu i
odnosi nam snagu
isušuje kožu
Zvijezdu ću njegovu tek rođenu skinut
iskre mu s glave otpuhnut
a u uho mu gluho korov zasadit
Na ovome hrvatskom nebu
svijetlit će samo Ja pa Ja pa Ja

Smrt

Ta ih odvede vrlo daleko
taj bruj hladnih nausnica
i strojnica
Umota ih u nejasnoće
Pogasi svako pamćenje
na prizor koji se mršti
jer ponavlja se u zlu i nije djevica
već nitkov bačen sa stijene
zbrčkan kao da je upravo podignut
s morskog dna
Ništa se nije opiralo njenoj njušci
Stvari koje smo iznosili, priviđenja
Ona svakako smjeraju nekakvo zlo
ma koliko još živjeli
u naručju ove doline, svejedno
Sada je rat
i mi osjećamo kako bi nas
svaki nagli pokret ubrzo nasukao
Ostale bi priče, mlad lovor
i vino gusto kao krv, priče ah
priče bi se ubrzo zakuhale
s lišćem lovorike i vina
ostao bi mlad vjetar
na kojem je jašući
dojurio prijatelj
i pospanih očiju
poželio nam smrt

Marija

Ti možeš biti ulomak bijela zida
s one strane ti dolazim
lijep, mlad, umotan u ljubaznost
daleko od ljudskih prebivališta
proricanja, polažem ruku na te
utiho iznad mora
bez pamučnih valova
Ako me ugledaju tvoje draguljne oči
prilaze mi bez ustezanja
i ja se pomaknem na tom zidu
gdje smo i danas ovješeni zajedno
kao drijemovan crtež majke i sina

Ručak

                Namazala sam si usnice crvenim ružem i sada
režem luk. Nije bilo nikoga da sa mnom podijeli ovaj
lijepi kuhinjski prizor.
                Kada sam prala ruke juha je tek počela mirisati, a
moj se svileni body nadimao od iščekivanja. Muža još
nije bilo. A hoće li doći? Ne znam. Mnogo je pio zadnjih
dana. Jučer je u delirijumu popio moj jedini Chanelov
parfem koji sam imala. Popio je to u kombinaciji
s acetonom i cedevitom, a da pritom nije izgorio,
i nije zanosno zamirisao, a nije ni prsnuo od nepoznate
sreće, samo što se grčila njegova isušena i rumena
njuška ruskog hrta.
                To je dakle to, pomislih. To je to moje jadno i
nesretno pijano pseto za kojeg danas pripremam ručak.

Nabodeni kukac

Odjednom si nabodeni kukac
koji je grizao svoju dušu
tu zloglasnu jazbinu
a na praznom trgu u tvojoj glavi
šeprtlja se jedan zapleo u ovaj grad
pa sad poživi il’ umri
nestani kao vještica na metli
Ima li išta ljepše od tvog
podbuhlog lica
dok razmišljaš o tom:
kada će suze poteći
iz tog mrtvog tijela?
Jer ti nisi više ovaj grad
grad više nije tvoja prošlost
Tvoji udarci ne grizu
tvoja djeca ne plaču
susjedi se ne plaše
glava ti ne puca
I kada si zašao među spokojno drveće
da napokon nađeš mir
i ono je izdajnički reklo – nestani!

Najbolje je biti stablo uz rijeku

Takve ja ljude volim
koji svakodnevno gube svoje brodovlje
i svoj posao
te izmoždene svećenike rada
na koje se spustila mrkla noć
i koji se okreću na kraju ulice
s opšivenim obodom tuge
Nagluhi je njihov Bog
ispustio držak suncobrana
iznad njihove glave
te ih vuče na put
duboke zamišljenosti
Tako je zla kob htjela
smaknuti s glave
dječje lice mjeseca
a puzavi život
tu je, namiguje, iako je već otišao
zaklonjen sumornom tišinom
napipava put do tvoga pogleda
punog jada
Da, mnogi životi iskaču iz tijela
kao sićušne nemani
i prije nego što svaki od njih
zaboravi svoju nazočnost
došulja se starost kojoj je
najbolje biti stablo uz rijeku

Zavojitih misli otrčati u rujansko
popodne i obujmiti nebo

Hvala Bogu!
Napokon odbacih očaj siromašnih
Ništa me ne potiče na sanjarenje
Sada mogu bezbrižno stariti
dopustiti krvi da polako isparava
Ubrzo ću poslušnim autom stići
u mračnu postojbinu. Čista blagodat!
Preda mnom se budućnost stere
Vrijedno je osvajati život ponovo
pa neka me opet razori
Iako se tome snažno otimam i vičem
bijah tek mladi grašak
beznadno zaljubljen u prolaznost
u dan bez dna, sličan pogrebu
ispunjen vrtoglavicom
Uslijedio je vjetar i neuredni oblaci
koji se još uvijek stide prekriti cijelo nebo
zapremiti sav prostor na mome licu
kao i sumnja da se može svukuda stići
zaustaviti se i oprostiti onima iza leđa
koji su nam bili zaštita
njihovoj tobožnjoj prisutnosti zahvaliti
Zapravo se pitam u rujansko popodne
ima li nešto divlje u ovom životu i njegovoj smrti
što može skrenuti s ceste
otrčati prečacem na ovaj ili onaj svijet
bez osjećaja smjera, obujmiti nebo
tu jasnu ideju cjeline
i na vrijeme dotaknuti zemlju
vrh planine, udubljenje doline
Vidjeti sebe kao tvrđavu
onako kako je vidi njen rušitelj

Obris književnosti

Zamisli obris svoj
zatim ga lagano potjeraj
Ako ga neprestano tjeraš od hoda
Hej! Nakon toliko godina on hoda!
Dokle će stići pitaš se?
I još čuje, puši, pije, govori i jede
Jedući se opušta
ali zato hulja ništa ne čita
niti leti, iako to hoće
Najčešće spava
piše nešto u snu
probudit će se drugi put
ugodan i neopisiv
Možda će odzvanjati
kao pribor za jelo
ili briznuti u plač nizašto
zaštićen tek snom
a znamo d snova ima i ima
oni troše stvarnost
na velikim visinama
idu po nebu idu
pa se zamisle
svijaju od smiješna života dolje
jer dolje se sve može precizno izračunati
i dobra volja i neki odgovor
napet od adrenalina

Oči sna sve dobro vide
sve obrise, pa i književnosti
i zašto ih onda nepravedno
od sebe tjeraš
kada su nedjeljivo tvoji?
Svako njihovo napuštanje svijetli u tami
uzdiše i puše
Obris ti kima praznom orisanom glavom
šalje ti utjecajni vjetar nadređenih
tvom mučaljivom držanju kliče:
Obriši me ili me napokon slijedi!
Možeš proći kroz stotinu prozorčića
moga sna
Možeš napokon čitati
prekinuti telefonske razgovore sa svijetom
sve njih, i televizore od straha
pogasiti
Možeš popustljivo živjeti
čitajući
ili se ironično trzati u smrti
pisanja

Riječi: jedina naša mama

Sumnjiv si mi užitak
na vrhu jezika svijete
U tvojoj me utrobi, crvenih vjeđa
pronašao izlazak sunca
u nekoj luci pokraj Baltimorea
ili bilo gdje drugdje
To je nešto što čovjek ne očekuje
komadić zajapurena života
u kojemu nećeš prevariti mrtve
urlajući kao životinja
buneći se protiv mrtve tišine
Treba vidjeti gdje je što na svijetu
i onda prognan ljubiti zviježđa riječi
koja su jedina naša mama