Živio sam, ptica suncem odapeta,
prijekim poučcima bodrile me zmije,
brzog kao odah odgođenog svijeta
odakle se sreća izvan sebe smije.

Smislio sam dvije-tri republike zraka,
u prevratu sjena svoje pravo ime;
isuviše lakog taštoj kretnji znaka,
vjetrovi zeleni nebu pisali me.

Ljubio sam brže do izmaka stiha,
srokovima šiban bezbrojnog rođenja,
disao široko vriskom poistiha;

prekasno – da padnem prije svoje sjene,
videć gdje se oštri cijeli narod stijenja,
živio sam jedva jednu vječnost pjene.

9.10.1980.

“U tminama našim”, rekao je Ivo
Vojnović u pismu napisanom Bachu;
patetika ovdje poplavljuje štivo
označujuć gdje nas isprevozijahu.

Butkinja je dotle bila uzdignuta
na papiru protupožarnih apscisa;
svilotisak nadovezao se knuta
kao standard razodjeven do gebisa.

Predvode simboli našu rasprodaju,
šminkom ispisane parole su cijena,
vremeplovna, koja skida Himalaju,

vrhu burna morja, u pjenu sirena,
između rječnikâ uskrisujuć raju
na uveseljenje radarskih Atena.

Kad smo došli k sebi, brahu nas u maju.

22.3.1981.

Tako i tema, baš možda: vrata,
titra u praznom, a propuh riječî
iz mračnog dola njima lomata
omatajuć ih pređom što priječi
svaku prisebnost: jezik i vrata

otvaraju se skupa i stoje
odzvanjajući na kucaj ritmom.
A s ovu stranu vratiju: tko je
taj koga krišom smjenjuju plimom
zagovornika maskirne boje?

S obiju strana, riječ odložena
kisikom ti oslikava lice.
Poleti jato splašenih sjena
i pripadne si poklopi ptice.

6.4.1981.

Preslušavam vrpcu s Bobanovim glasom
i dok skidam riječi, probijaju ptice
u razgovor: tek što glas umukne, časom
razmaše se cvrkut ptičje izvidnice:

svijet se oglašava s onu stranu jaza,
vrapci ogorčeno brane stvar tišine,
isprepletenošću brzih zračnih staza
cvrkuću pismena punine, praznine.

Zar i tvoja sumnja što skače ko ptica,
sa grane na granu, bez jela i pila,
s Camusa na Sartrea, od lica do lica,

ta, zar ne bi zadovoljnija još bila,
umjesto da dijeli kavez zvonjelica,
kad bi mogla slijedit retoriku krila?

11.5.1981.

Kao što dječak, kad ga zgrabi nešto,
probire plosnat kamen posred žala
i zamahom ga ruke baca vješto
da skok po skok se diže preko vala,

ja uvijek iste, već rabljene riječi
po glatkoj šaljem morskoj površini
da svakim skokom valu prkoseći
opišu ono što ih lebdjet čini.

Zavidan tako zgusnutosti teme,
iskazivosti njenoj, mogu samo,
dajući riječ joj, temi krzat tjeme

zvučnim oblutkom što gubi brzinu,
dok govor, tonuć u neznano kamo,
odsutnih mora prelijeva modrinu.

17.7.1981.

Kako god razmjestili kamenje, razmeđujući njime zemlju ili ga naprosto
razdvajajući od zemlje, ishod je uvijek gomila. Iz ljudskih prijepora i
pojava ozračja, hrpe kamenja rastu ili se sliježu, skupljaju se, rasiplju,
premještaju. S vremenom, međutim, opaža se da nad vanjskim silama
počinje prevladavati ono što ih oblikuje iznutra: velika im potamnjela lica
mijenjaju izražaj prema nekoj prešućenoj riječi, pokazuju pukotine, ali nam
se nikada ne otvaraju.

Gomile se ruše, šaptom, reklo bi se. Mrtvi ne podupiru više, ne pridržavaju.
Zdvojni znakovi koje nam oni krišom daju više ostaju zabilježeni nekim
građevinskim detaljem, nego uzeti k srcu. Zdanja se urušavaju, gube
katove, ostajući pod istim krovovima prividno ista. Ziđe se sliježe: “zbijmo
redove”, govori se uvijek u tom slučaju.

Negdje se pak nagnuće gomila k padu naglo, ali razložno preokrene

u suprotnost. Ustane cijeli jedan San Gimigniano, stotinu Skočibuhinih
tornjeva iznebuha. Iz svih njih se gleda, ima se patetičan pregled nad
gomilama. Ali svim vidokruzima suđeno je prije ili poslije vratiti pogled
unutra: uvući (se u) gomilu.

Premještanje gomila u osnovi se ne odvija drugačije od premještanja
pijeska. Silina vjetra utjelovljuje se u narode, plemena, pojedince. Ako niste
sreli prava bića bure, juga, zapadnjaka, vidjeli ste učinke tih vjetrova: prah je
napravio korak dalje, jedna dina je prevalila stoljeće, klepsidra je izmjerila
jednu katastrofu. Kamenovi iz kraljevske palače našli su se u ljetnoj kući
suvremenog gavana. I putovanja gomila imaju svoje krajnje odredište, jer
humak nema ništa od barbarske kičmenosti gomile. Gledajmo stoga gomile
u prolasku, sanjarimo o njihovu zadržanom rasulu.

Jednog ljeta, došavši ponovo u našu kuću, primijetio sam da je gomila
podno nje, koju sam prethodnog ljeta nastojao staviti na papir, uklonjena,
vjerojatno upotrijebljena u gradnju betonske zgrade dvadesetak metara
dalje. Zašto sam se iz lijepe kuće divio neuglednoj gomili – mislim da sam
o tome već dosta napisao. Ali otkako je nestalo gomile, i s kućom, koja je s
njom bila u nekoj tajnoj vezi, dogodilo se nešto: voda mi je počela prodirati
u kuću. Tada sam shvatio da je kuća krenula prema gomili koje više nije
bilo.

Dok se penjem po gomili, slobodni se kamenovi pod mojim nogama
izmiču iz svog ležišta. Ta su gibanja praćena grmljavinom trenja i slijeganja
kamenja. Kolebljivi skupovi kreću u odron u kojem krupniji kamenovi
prednjače. Oni ubrzavaju svoje kretanje, poskakuju i povlače jedni druge
za sobom. Hoće li doći do odrona koji će povući sobom sve kamenove
– bojazan je gotovo apstraktna. Prepustivši se pokretu gomile, očekujem da
se kamenje smiri. Svi kamenovi osim jednog. Cijelog života osjećam kako
se jedan kamen ori za mnom prema jednog drugoj gomili koja će napokon
biti moja.