Plavo plavo, crno

kroz onaj prozor na vrhu neba nitko te neće
kroz onaj plavi prozor baš ništa, vjeruj;
vrijeme je vruće, ljetno, to da, pa plavo peče
i bog je tako netočan; ne znaš li što ćeš
zaplači reci brm bla bla, razgovijetno i
oštro: brm bla bla, i uzjaši prvo što dorotira
iz ritma, kroz onaj prozor na vrhu neba nitko
te neće, vjeruje, plav je i prav, prvorazredno to;
o da, vrijeme je vruće ljetno pa plavo plovi
i netočnosti nema kraja; ali baš ništa, vjeruj,
neće te, nitko ništa, kroz ono plavo neće te

Neka tijelo ne popusti

                da je samo sudac, bog, bilo bi lakše:
lučio bi prave i krive; a drugo lišće u kalendaru
punio bi primjerima punoće, drugoga ionako
ne može. bi li što još dodatno i rekao ne zna se,
sigurno slabo razgovijetno.
                ali se ne odriče i naslova: tvorac. sad tvorbene
pogreške najtočnije pogađaju tvorbena mu prava. ima li ih
malo mogu se ukloniti; ima li ih puno u teškoćama su
i tvorac i tvorba. toliko je već izvješća o sablazni
pa čemu preskakati statistiku? tko vidi – vidi. ali i
prije očiju svjedoka već se vidovitost stvari skrbi o
jasnim slikama u magmi. zaštitimo glasnike – samo im je
dužnost reći rečeno.
                sklanjam se u skromnost. ne idem dalje od
ulomaka s plavim obrisima odanih. unatoč kratkoći
opasuju što je za opasati modrinom kakvu priznajemo
samo osvitima. u crno stegnuta galaktika sporim se pulsom
povlači na svoje. ravna li mjesto gdje prvo poglavlje nije
jednokratno unatoč tegobnim nastavcima? samo neka
tijelo ne popusti.
                neka ne popusti.

Kako pamtim majku

dugo sam držao kako i nisam rođen

ipak, majku pamtim; najprije po jednoj
lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica
devetsto i ente; došla je na valu mirisa
pelina smokava i merlina i neupitana rekla
ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici
s vjenčanja, tako smo

pamtim je i po zimskom pristanu,
kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja,
na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj
a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu
i prividno nemarno govori: preobuci se
potan si a već si nikakav sa zdravljem

pamtim je i po onisku tijelu
starijem od zviježđa velikog medvjeda;
izlizano bolešću stanjilo se u list
papira i nestalo među nepravednim
računima, ne znam jesam li ikada razumio
da više ništa ne mogu učiniti za nju

još je pamtim kao molitveno ime tereza
u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama;
list gdje je upisana toliko je plav da se
ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno
tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog
češće volio popravljati rotaciju i lik

i još je pamtim u kolu nejasnih prizora
sličnih kometima; odabirem ih hirovito
i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti
varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje,
nema joj premca među vježbama iz prisilne
vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi
koliko mi duguje koliko mu dugujem
bog?

Ponovljeni zapis o hrvatskim braniteljima

samo rečenica kraća od pucnja za njima traje
               ubilo ih,
izvršitelj može biti tko god s odužeg popisa
               krivotvorena negdje,
lakoće radi pričama još vlada: otišli su, zlo i zima
               učinili su ostalo

ipak, u onim rijetkim prostranim noćima, u rijetkim
               kada i imena ostaju
zasluženo sama a tijela tek orhideje brane i post,
               u onim rijetkim
vilinskim srsima iz tektonske prošlosti srca, tamo,
               još odjeknu
konjici krici kromirane kiše sami u vječnosti
               odvojenoj i glatkoj

tek krhki lovori i čistoća usta jasnije rišu
               odsjenke plavoga tvrdi galop limfe
neće stići pisma neće biti: možda, pod paskom psovke
               rane se peru samo u jednom smjeru,
toliko nevinih toliko tolikih, ponovo tko će
               kartirati plavo popuste li,
one duge fuge urasle u utihu ona vedrina slana
               i ista, rascijepljena visina, tko?

ta odanost, tako isključiva tako neprilična

U zaljevu pjene

zasiječe prvodošlo plavo od crnog do crnog
niz žest i žala prelije se napeti lijev,
u tritonskom srebru svečano uspravljeno podne
centrira obzor, srpanj je mjesec – sažeto ljeto;

izbliza se oble bokovi i bedra, strujne putanje
usta dijamantni rsssssk, tijelo naspram tijela
spaja se u usko pomnoženo dvaput, proriču trave:
zanijet će noćas sve žene s ružmarinom u kosi;

ne putuje se; sva su mora ovdje u mori srsa, svezana
pismom o ljubavnoj prošlosti vode, samo glokot
množi usise, i reske prizme s odbojima dalekih
runa, pupčanih pregiba tananih dina, ovala;

nikoga nema; jesu li božice s ljekovitim voćem
dužne biti ovdje, još ih se sjećaju mimoze, lovori
s otvorena, meduze i jod, reska baština krhke kajde,
srpanj je – sažeto ljeto, prvodošlo plavo plovi

Vrijeme posmrtnosti

               sad u novom savezu prema smrti stoje
naprave i tijelo; jedno o drugom jedno kroz drugo
suzbijaju zadnje. što je preživjelo naprave jamče.
dugo sam s njima. mogu disati mogu spavati, nikad
kao nekad, mogu se i micati, pravocrtne silnice
bolesti manje su osorne.
               ali ne mogu više reći da sam samo rođen.
atlas naprava po srcu i mozgu usporednu povijest
tijela pridružuje limfi. u njoj nema živih, samo
sastavljeni; nema ni spašenih, samo obnovljeni. prva je
granica jasna – za rođeno smrt je ovlaštena. za drugo
čime se branim tko je? volim višeglase iz kovina i vode,
nisu posve jasni ali ni netočni.
               nije zabranjeno reći ni da sam neživ a posmrtan.
pravo na tijelo jamče mi tek samostalniji anđeli,
kada ih propuste. imaju s kime vježbati sretne završetke,
bez preživjelih.

Nestani, naređujem zbilji

nestani, mrš,
naređujem zbilji, trebam drukčiji
nastavak na ono vrijeme čistoće,
kada je i nebo u hrvatsku dolazilo
učiti o sebi, onaj s više živih,
ako je preživjelih

još traješ,
kako to da si niotkuda, težinom
pričuvna zla polegla po svemu i zabranila
prolaze iz; kako to da si samo trgovcima
strahom i tatima živopisna podrijetla
priznala ovlasti prisutnih; kako to da si
ruku odvojila od alata i zgužvala je u paljak
azijske sućuti; kako to da nisi pričuva
slobodnih nego krijumčariš dodane iz
utopijskog odpada; kako to da se opireš biti
baštinom pobjednika u ratu za savjest i sram?

nestani smjesta, mrš,
trebam drukčiji nastavak
onaj s više živih,
ako je preživjelih

Mirišu lovori

mirišu lovori
zagasiti spori, ne nagli,
plavo i još plavog diže se iz vode
sjetom i solju pokrpati nigdje i tu,
eno odbljesaka, najavljuju ljeto
ionska kopita zlatne nokte srha
titraje tetiva,
zagasiti spori, ne nagli

mirišu lovori
i plućna krila već su visoko
i srce u ozonskom dropu zbraja vilinske piljke
i osvit osvaja od pucnja do pucnja,
svejedno je, zagasiti spori,
kojom se brzinom rotiraš od do, stojiš li letiš,
baštini te vedrina, ne nagli

mirišu lovori

Mora da su anđeli projektirani po uzoru na bilje

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje; od vode i svjetlosti,
onih najmekših počela po sabiralištima
svijeta, bilje sažimlje živo sigurnim
kretom majstora, i prostire ga u prostrano;
doduše, anđeli češće rabe samo svjetlost;
ali zato na popisu sabirališta
drže i vlastito tijelo,
i kada se potroše zalihe svjetlosti
nisu u neprilici,
posuđuju od pucnja što im trajno sijeva
u plućima

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje

Tango

noga je između nogu noga je naspram
noge, u usta se uvlače osojne ruže i cokt,
visoko u plavom visoko u crnom koljena
rotiraju srce, svlači se daleka draga

bedro je između bedara bedro je naspram
bedra, u luku padaju zgužvani narcisi
i mak, sakriveno u koraku sjaji neskriveno
na povratku žari, vitak je vitak dah

pupak je povrh pupka pupak je u dnu
pupka, kožom se toče trnci u trku i krijes,
tamna je između nogu tamna je usred usta
ta trusna utiha, vedri se ničija draga

grudi su naspram grudi grudi su okidač
grudi, nad pot se svijaju mokro veče i ništa,
daleko je oblo ovdje blizu je ogib oka,
taj crni oval, svečan je svečan sijev

obraz je jedan spram drugog obraz je jedan
uz drugi, niz nepca se pali tijesni tektonski dah,
na sporu ritmu boka na slanu treptu pota
treperi tijelo, u vrtnji se sabire par