Gornja i donja

Malena drvena kutija koja je danas došla
Sadrži gornju i donju protezu moje majke.

Dva ružičasta oklopa kornjače u pamučnom
snijegu.
Nepokretan hoću ih očima svojim pokrenuti

Da čujem kako cvokću dok meso žvaču.
Kao da će ta iluzija majku vratiti.

Pamtim u dokumentarnim sam filmovima
gledao
Preživjele logoraše s ustima punim krnjadaka i
rupa.

Sad i ja tako izgledam u zrcalu kupaonice.
Tko god me upita za moje ratne brazgotine
smiješim se.

Majka također. Vjerojatno. Dok sjedi naga
Na nekoj obali rijeke s ove strane neuzorana
polja

Gdje izblijedjele lubanje kad dođu ljetne
Kiše neće izroniti i sablasno joj se ceriti.

Pitam se je li mi time htjela
Nešto kazati. Da je to način da se mjesto

Ovo ostavi. Bez zuba. Poput dojenčeta.

Življenje i umiranje

življenje je, majka je običavala kazati, učenje
da se razumije patnja nekoga drugoga.
jedanput sam ju upitao: je li umiranje učenje
da se trpi vlastito razumijevanje?
ti si jedan pametan dečko, kazala je.
potom dodala: zamisli da je življenje povijest,
a umiranje..., a što drugo negoli pjesništvo.
nasmiješio sam se nemajući pojma što je mislila.

živ sam još ali ne znadem mogu li to zvati
življenje. igra je svršena. nema više nikoga.
teatar operacija je prazan. ja zurim
u mračni ekran čekajući da mi se odjek moj
očituje kao časomična mrljica. i
budući je ovo pjesma, mogu također staviti
biserni mjesec ponad južnoga dijela parketa
i gavrana koji lepeće naokolo kao da ga hoće
otkinuti s neba i odnijeti u kljunu svojemu.

jesam li kadar razumjeti vlastitu trpnju?
još uvijek sebičan jer se bojim umiranja?
povijest se, znadem, više ne stvara. o njoj
pregovaraju generali u poslovnim odijelima. il
poslovni ljudi koji se vladaju kao generali. i
ako je moj život zamišljen i povijest je naoko

zbilja. jadna je mama imala krivo. povijest
nikad nije imala sveze sa življenjem. ili, pravo.
netko to spoznaje trpeći vlastito razumijevanje.

možda je stoga gavran provalio iz pjesme i upro
svoj sablasni pogled u moje staklaste jabučice.

Razilaženje

Svakoga dana kad bismo u podne došli
U sjemenište na juhu od graha i dvije
Kriške kruha za stolom je bio jedan manje
I mi znali ili je ubijen ili je iz grada otišao.

Smrt je činila stvar potankog razglabanja,
Smjer se kretanja ustvrđivao, o navikama
Nagađalo, odjeći prosuđivalo, sat i vrijeme se
Uspoređivali, ispitivali i pomno analizirali.

Odlazak je uvijek činio stvar uopćenja,
Autobus o kojemu nitko nije znao ništa,
Tajni prolaz o kojemu je svatko čuo,
Suludno pretrčavanje staze za slijetanje
U času kad vojnik razmišlja o domu svojemu.

I potom bolna ćutanja da si zaboravljen i
Nevjernički dok dah još uvijek ustrajno
Hoće zadržati zadnji okus hrane i um
Istrti misao kako pojavi prikucanoj na
Drvo na suprotnom kraju sobe treba
Nanovo u crveno obojiti ranu od koplja.

Jezik snova

Sanjaš li ikad na ovome jeziku,
Upitao me jedanput prijatelj.
Ja uopće ne sanjam; gledam
Film svake noći držeći zatvorene
Oči, iste slike lelujavih sjena
Što pulsiraju na zidovima u inoj sobi.

Vlak lomata mimo i drma moj krevet;
Ja stišćem kartu u ruci,
Hoteći biti prvi koji će ju pružiti
Kondukteru u ovom praznom vagonu.

No znadem da to neće biti dostatno,
Budući će netko iza njega viknuti,
Dokumenten. Ispravu. Ausweis.

Lice moje što poskakuje poput mjeseca
Iza prozora kroz pougljene
Kuće i rijetke čuperaste krošnje
Drži kažiprst na usnama mojim.

I ja, šćućuren ispod kuhinjskog stola,
Vidim kako sablast moja prolazi mimo,
Dječak ponovno što igra se skrivača
S projektilima koji će mu znoj namirisati,
Njegove izbrojene ovce raznijete već u komade.

Netko sanja na jeziku
Što ćuti bol njegovu, ni manje ni više.

Putovanja

kad god vlak protutnji mimo, u njemu sam
s majkom, ona ima tamne naočale
koje skrivaju modricu na njezinu
lijevom oku, bježeći bakinoj kući
u velikom gradu prije no što se otac
probudi u kraljevskom mjedenom krevetu.

lokalni vlak u šest ujutro stajao bi
tako često da sam mislio kako je moja
krmeljiva svijest prizvala kretanje, i seljake
s kokošima u košarama, kojih je ružičasta
koža bila nalik majčinim prsima,
sireve u bijeloj tkanini, jednolike
glave bez tijela, i sve mirise
pomiješane sa znojem i dimom,
čak i majku u modroj haljini,
dok zuri kroz prozor u stabla, sablasti
što su ustajale iz pamučne grobnice.

i potom bih se probudio, upravo kad je vlak,
vijugajući zmijoliko duž mutne rijeke,
izronio iz tunela i tamo se na kosini
prijeko pojavila prljavo ružičasta zgrada
u kojoj su lica ratne siročadi, sjajnih
obrijanih glava, spljoštenih noseva, dlanova
okrenutih prema meni, istočkivala okna.
i ja bih vidio kako se majčine grudi dižu
i ruše u bujici riječi, Tamo ćeš i ti svršiti
ako se pokaže da si kao tvoj otac.

nekoliko dana kasnije, s kosom počešljanom
kao u oca, golemim lilihipom u ruci,
putovali bismo obnoć natrag, mimo kuće
koja je, činilo se, bila ukopana u brdo,
dok me jednoga dana majka nije stavila
na vlak i kazala, Ako baka nije na kolodvoru
ti ćeš, lijepi moj, znati doći do njezine kuće,
i ja spoznao moj život izbjeglice počeo u tom času.

Pjesma zalutala psa

Otišao sam šetati i zalajao na psa.
On mi se smijao repom.
Stavio sam ruku na stražnjicu i mahao.
Pas je nakrivio glavu; vlasnik je povukao
povodac i potom su oboje otišli, a ja stajao
sam, pokazujući zube u gluhoj noći.

I tad je pas doletio preko ograde.
“Ovo je bilo tvoje, vjerujem”, rekao je glas
na francuskome. Pogledao sam
mlitavo tijelo do mojih nogu i pobjegao.
Iza ugla opazio sam slijepu djevojčicu
s povocem u ruci. “Nikad ne govoriš kako jest.”

Ja sam dotle ponavljao u sebi: Moraš se
probuditi. Pronađi neku izliku. Zahod.
No crvena točka treperila je na zidu hodnika.
Išao bih četveronoške, moj pas
prihvaćao to kao lakrdijašenje. Doista,
tako se smrt mogla prevariti, budaljenjem.

Djevojčica je stavila baršunast povodac
oko mojega vrata. “Pomoći ću ti izaći odavde.”
Njezin krezubi smiješak nalik cerenju
francuskog bojnika u zaleđenoj zračnoj luci
koji ništa nije htio znati o patnji
pasjega svijeta. Upitao sam ju ispod glasa:
“Ako nemaš kamo otići, jesi li opet prognanik?”

Ona sjedi na vrećama s pijeskom,
bijela se pločica njezina lijevog oka okreće,
crveni. “Sve kako treba?” dolazi glas
iz mraka. “Da, redarstveniče; u šetnji sam.”
“Javljeno je da ima zalutao pas. Išta?”
Niječem glavom. Ruka mi poseže za vratom.

Djevojčica njiše povodac u koščatoj ruci.
“Ti si običan klaun”, veli. “Puzanje, crvene
točke, pukovnik što hoće malo gotovine da ustvrdi
svoj osjećaj moći, sve je to naravno i ti nikoga
nisi uspio prevariti. No, svijet treba
nešto čemu će se smijati. Možeš ići. Pošteđen si.”

Usporeno djelovanje

Te noći sam sanjao o Americi.
Kad sam se probudio u toj zemlji
dva desetljeća kasnije i pošao uzeti
novine, pred vratima je bio mrtvac.
Na naslovnici je bila moja zrnata
fotografija i tekst: Etnički sukobi.

Nikad ga nisam vidio u svojem životu,
pa sam mu pregledao džepove, našao
svoju izbjegličku kartu, staru zelenu
špekulu, pero i pismo majci,
“Znadem da si u meni uvijek vidjela
mojega oca...” i spoznao da je to on.

Stajao sam tamo, ne znadući što
mi je činiti. Mrzio sam to zgužvano
tijelo, preteško da ga odvučem nekamo.
Nije bilo rupa od zrna, od uboda nožem;
zamijetio sam datum na novinama,
17. prosinca 2013. Smiješak i odlanuće.

Nenadano, zastenjao je i pogledao me.
Jedno mu je oko bilo nepokretno.
“Znadem te. Bio si u mojem snu”,
kazao je, “ali ne pamtim u kojem.
Rekli su mi da te ubijem, ali se nešto
zbilo. Iščeznuo si ili se ja probudio.”

Uzeo sam svoje stvari i okrenuo se.
“To je grabež”, šapnuo je, “ali ništa
neću reći.” Nije me prepoznao. Ušao sam
unutra, zaključao vrata, stavio lanac,
navukao zasun, rinuo pištolj ispod
jastuka i nastavio spavati u Americi.

Odrješenje

Nisam se probudio danas.
Vidio sam kako sobarica ulazi
s hrpom čistih bijelih ručnika,
koči se, tijelo joj se naginje
unatrag, potom izlijeće iz sobe.
Pokušao sam zamisliti
kako izgledam, usta mi na
-pol otvorena, glava visi po
-strance s kreveta, šaka o
-tvorena nagore zaklinje zrak.
Zurio sam u svijet na
-glavce. Žena na tv ekranu iz
-govarala nečujne riječi,
potom oko išlo preko trupla
u polju iza moje nevidljive kuće.

Kako odlanut će biti daleko
od ludila — gluho
-nijem u mirnome hotelu,
čekati da se sobarica vrati
s ravnateljem, što i čini,
stoji sad točno ponad mene,
vidim joj noge od alabastera,
glava mi puže među njima,
njezini prsti uzaludno hoće
poravnati suknju, dok slika
na ekranu poskakuje i oklopljena
vozila također, prolazeći
praznim ulicama, dim pada
u nebo i jedna krava stoji
na tlu stropa, očajnički hoće
pravdati cijeli taj prokleti
posao glede okruženja života.
Ona nježno diže moju glavu
na jastuk, dlanovi joj
hladni i hrapavi, moje oči
gotovo joj dodiruju bradavice,
dva nabrekla pupa spremna
eksplodirati u olovnom svjetlu,
i ja načas hvatam svoje lice
u zrcalu, smiješak odrješenja
što širi se preko mliječnih usana.

Rekonstrukcija

Majka će sjediti za stolom
u hladnoj bijeloj kuhinji,
čekati da joj donesem
knjigu u kojoj pišem
kako sam iskopao njezine kosti
da ih doma odnesem.

Bit će tamo, rekonstruirana
poput pročelja kuća,
dok ću se ja pitati koje je stablo
u parku što nikad više mladice
neće pustiti lijes njezin bilo.

Ruka će moja mirisati na zemlju
i trulo lišće dok okrećem
stranice, tražeći neki dokaz
koji neće prebojena istina biti.
Znadući gdje ona doista jest
zaboravit ću možebit gdje ja jesam.

Kazat će, nikad nisam razumjela
tvoje pjesme, i ja ću gledati samoga
sebe kako blago zatvaram knjigu
u njezinu krilu, gradim se da imam
krivu stranicu, krivu kuću i krivi grad.

Život poslije

je:

sonda što dolazi u dodir
s tvojom otvorenom pulpom

toplotni zemlja-zrak spektar
na tragu prve podnice

um usidren u ruševinama
zastavice mu saobraćaju s mrtvima

isprave što beskrajno umnožuju
tko si kad više nisi

kosti umjetno začinjene
koje čitaju vegetarijanski čarobnjaci

tvoja sjena na raskrižju
što čeka svjetlo da pođe preko

život
poslije je život

poslije