Pjesma namjere

otkad traju ratovi
ljudi su se pomalo otuđili.
na to je upozorio već Heraklit
Sokrat ga je podržao svojim
poznatim protestnim šetnjama

zato se danas odlučujem
za strogo osjećajne pjesme:
prigodne kitice i ljekovitu igru kamilice.
malo zgodne svakodnevne lirike
između posla i tijela
nikome ne može škoditi, naprotiv
to je jedino što nam je još ostalo
uz poneki ljubazni dokument

sada kada je standard
oskrnavljena ptica pjevica
a blago Sierra Madre daleko,v neuzvišene domaće tople
pošteno razvučene metafore
kao buduće drogirane makovnjače
pune svakovrsnog uskrsa, masnoće, boljitka
mogle bi izliječiti dušu
od siromašne poezije u samoposluživanju
spasiti tijelo
od prehlade propagande propuha

pisat ću dakle o svemu
što tišti većinu u meni
pjevat ću o poslu i tijelu
koje mi je najbliže
bit ću jasniji od zore na strunjači jutra
bit ću kao gunj modrinekojim prekrivamo turizam i vjenčanja
bit ću plava krv: gospodin u pisanju

namjera je časna pionirska, rad težak
posljedice raznobojne...
neću postavljati dosadna pitanja
postavit ću kao bog teške odgovore
za uspravnu tjelovježbu: priručnik nade
moji će odgovori biti poetski sudovi,
lijepe slike, neumitni pravorijeci bez
priziva ipak sa sjenom sumnje, kap
slobode na orošenom čelu
svakodnevne pustinje

tu prestaje moja namjera.
pad dragocjene tekućine
na čednu svemirsku tišinu
morat će opisati one medene duše
koje su od kapi umrle

Vlaga će spasiti jezik

Riječi su došle u stanje molitve
stvari idu kako idu
i blitve je sve manje
i sreća je izvan ruke
U rasporedu uređenog kaosa
crkvena zvona zvuče harmonično
metafizički službeno
Ozračje tamjana neutaživo sluša:
gladni su krikovi vjernika
Ljepota je neznatna na kapcima pastira
seljačkih djevojaka, našminkanih žena,
istrošenih opatica i usahle gospode
Jedino je tvoje tijelo knjiga nad knjigama
mrijestilište u hramu moćnih sprezanja
razrezano vječno zelenilo

Nijedan jezik
ne može se naučiti bez buke
logike brđana
Tako su govorili profesori djetinjstva
u mojoj kuhinji
zapanjeni svrsishodnom lirikom
koju sam upravo pripremao
Na tanjurima pušilo se umijeće ljubavi
bez milosti, bez recepta
I baš kao što klaun
od muke orošen veseljem
nosi spas u sklopljene duše
u osušene suze upitnika,
tako ćeš i ti u znoju lica svoga
usmjeravati glagolsko svjetlo
u ljupkim oblicima bez panike
i sezonskih frizura

Pridjevi pritom moraju biti sočni
kao guze djevojaka u trajnoj ondulaciji,
u pokaznoj vježbi divljenja...
Samo ako su jezici vlažni
budućnost može preživjeti

Svako suho štivo skuplja prašinu
čak i ono koje sirenama
oglašava svoju očitu krhkost: dnevnu pjenu
zato je profesorima zima bez akademije
zato se smještaju u skloništa gdje kiše
ne dolaze a kapi su rijetke
kao rijetkost djevice ili kurve iz ljubavi
Dođi – čemu metaforama pokapati
nulto stanje titule? to svakodnevno radi
televizija gusto uredno poslaganim
malim ništicama
Dođi, zavoli me, izmuzi me maštom...
Vlaga je vesela sperma
vlaga će spasiti jezik
Sunčani papiri i umoran pjenušac jutra
smiju se iz noći

Ritualni udarci

svakog jutra
posjeti te egzistencijalizam
iskusan bog, Biblija, mamurluk
pita: a što ćemo danas?
misliš, misliš
ma dobar je to čovjek
samo ima teško ime
i nikad ne znaš kaj bu napravil
taj grincajg, enti miša
taj vječiti evergreen opće prakse
s mirisom Pandorine kutijice
za crne dane

a što ćemo danas
pita plava nedokučivost
ravnopravno ravnodušna ploha boga
umjesto odgovora
mirno ustaneš i otvoriš dan
dan jednostavan kao američka poezija
usmena hrvatska lirika
nijeme usne supružnika i slobodna
kineska riža
ako takve uopće ima
otvoriš dan, zrak staviš na tanjur
a konzervu baciš u smeće.
na pozadini neba
tramvaji su puni drame
krhkih jaja i jajnika
uopće ne vidim nježnost
u očima vozača
kakav je ovo svijet!
otvoriš dan
kad već prvi stih pun užasa:nasmiješeno lice gimnastike
i kavkaskog kefira iz 42. ulice
jer nije važno živjeti tek tako
kao slučajan uzorak ljepote
važno je uspjeti
biti medijski paradajz bez ogrebotine
prikazati se kao vječno voće u cvatu
biti ljetna salata
u vlažnim očima djevojaka

drugi stih gadan jadan goropadan
šapće da svi gradovi smrde
najviše New York
ta velika moderna Eva s velikom
jabukom u ustima muškaraca...
i sad ti živi ako možeš

Večernja intonacija

prije crnog turnusa
zapjevajmo neuro-neuro
laganu pjesmu
sveopćih stanovnika
s pustog otoka
more, more snova...

prije spavanja
zapjevajmo neuro-neuro
noćnu pjesmu u prozi
malu kriznu uspavanku
more, more sivih snova...
neka njezina lepršavost
pripremi srce za okrutne anđele
zarolani užas i vječnu vaniliju
more, more sivih snova...

prije crnog turnusa
zapjevajmo neuro-neuro
jednostavnu pjesmu o noćnoj svili
kako bi lakše bijelom gazom
zaustavljali dan, prelijevanje
zanimljive krvi u žilama
more, more sivih snova...

prije crnog turnusa
zapjevajmo neuro-neuro
narodnu pjesmu
veselih noćnih invalida
s udarnom poantom
koja će nas održati
u zajedničkom mraku
u pjeni dana
more, more sivih snova...
skrivena poanta pjesme glasi:
put do raja vijuga kroz
kemijske čistionice mozgova
kroz neuro-neuro
u mislima u bijelim
a tvoja neprekidna majka
je more, more snova i
sivobijele pjene na podlozi
plavozelene droge
more, more, noćna svila,
pjena dana

Ljetna vježba za pticu

sedam je broj teške ljubavi.
savršeni neuro-neuro.
meka svila sunca bez ironije.
čvrsto tkanje kad god hoćeš.
ti si proljeće, vječni jazz.
to znači da imaš zdrave jajnike.
uvijek cvatu, pupaju cijelu godinu.
slušaj more. ne vidiš mu kraja.
na tvojoj terasi nebo je malina,
svijetlocrvena zora.
puca te u oči i s tobom se spaja.
luka je blizu. dođi na molić,
odgurni brodić, pomoli se blizu pučine.
posveti galebove u mozgu.
budi u dobrim odnosima sa sobom.
nemoj biti u pokretu
za instituciju palih anđela.
poleti kao kurva i svetac.
zajedno ste jači, čvrsti kao suza.
sjeti se ptice s razglednice.
htjela je letjeti po šanku
kada su padali plavi ciljevi:
tvoji srpanjski autogolovi

Nebo te nečujno voli

sedam je broj teške ljubavi.
to piše na nebu koje te nečujno voli.
na sajmovima proljetne glazbe
ja sam progonjeni Pitagora.
supijan od matematike
forsiram rijeku bez obala:
trodijelnu paranoju početka, sredine i sredine.
vjerujem u slučaj koji režiraju
mudri drogirani bogovi u nama.
zato sam mirno zaspao u tebi.
sanjao sam tvrde bore djevojaka,
brzu inteligenciju i strast kornjače.
praznina u klubu Amadeus i ostalim
djevojkama mogla se rezati nožem
kao kućni ljubimci u afektu.
spavaj, nebo nas nečujno voli.
sutra u sedam popit ćemo kamilicu
i opet raditi jazz.
ono bitno buja polako, nikada hitno.
mi nismo prva, mi smo zadnja pomoć.
baci na sedam i grli do smrti.
kad sam te ugledao
odmah sam napustio dvije mrtve djevojke,
dva urbana pobačaja, i skočio u tvoje oči.
kada sam te ugledao
ti si pokušavala oživjeti
još jedan zamagljeni tirkiz
izgubljen u mozgu sušnih traperica.
krizu u jeansu i zvijezdama
promatrala si stisnute pičke,
kamenih vijuga i izbuljenih zjenica
sa zadnjom cigaretom
i sedmim katom pred skok.
išla si prema željezničkom kolodvoru
stil: Ana Karenjina hita na vlak.
pogled: sv. Juraj ubija zmaja
na Trgu maršala Tita u Zagrebu.
stani, kažem, samoubojstvo je
higijenska navika romantizma
a ja te želim prljavu i zdravu i mladu i
staru u dječjoj dobi odlaska na groblje.
i povedoh te u sunce
jer nisi bila u sukobu s bogom
pokraj cvijeća što korača

Slatka žeđ ili robovi slobode

umij se već jednom, počešljaj se
i opiši onih tisuću noćnih slika.
varijacije su slatko u istome,
vlažni postupci žeđi.
blizina smrti ih raspaljuje
nikada ne gasi.
to znaju pioniri uređenog nereda,
robovi slobode.
uredi svoj nered, ropkinjo.
otvori ured za pjevanje, pisanje i prcanje.
stavi tablicu: ordiniram od 0 do 24. vraćam se
odmah. ne boj se umora. spavat ćeš
kad umreš puna tri dana zaredom.

* * *

poznanici me razlikuju od noći
jer sam pokretna.
teško je izbjeći metafori
i ostati živ.
nosim crne hlače, crne cipele,
crnu torbu, crnu majicu,
crne gaćice, crne čarape
i crni pojas bez milosti.
na zraku dana ja sam
neizbrisiva mrlja opomene.
neukusno je biti nesretan.
ali o ukusima se ne raspravlja.
hipokrizija je zahvatila
čak i seoske prostitutke
u strogom centru Zagreba.

* * *

već dugo ne jedem meso.
samo ga diram.
volim ga i lizati
kao naboranu ranu
koja miriše na frustrirane alge.
slušam glazbu tišine
i puštam kućne ljubimce
u nedodirljivu sobu.
volim slobodu, jagode i biljne likere.
ćutim se biseksualno.
radim u karitativnim ustanovama.
tamo je puno simpatičnih žena.
liječim rane iz njihova djetinjstva.
volim osjetiti topli golf, o bože!
sportovi tada izlaze iz mene
kao hrapavi uzdasi.
ja sam milosrdna sestra
nesretnih brakova.
biseksualnost je lijepa,
ona je sudbina humanizma.
to je dodir mesa
kojeg i vegetarijanci vole.
da, na poslu sam distancirana
kao zvijezda.
ja sam dama puna gospodina.
uživam i šutim.
jer onaj tko se ne snađe u kaosu
postaje i sam kaotičan.
uživam i šutim. sve tajne
ponijet ću sa sobom u sobu.