Ispadanje iz povijesti
Wer jetzt, irgendwo in der Welt...

Sve što se sad u svijetu zbiva
– bez mene biva,

i onaj, tko sad nekud krene,
lako mu: ide bez mene.

Cijeli mu svemir kao kod kuće:
sebe za sobom još ne vuče.

Na neki novi put će stati,
tko će ga znati.

Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne
vjetar mu prši,

a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,
ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće
samo još drevni slijepac,
samo još Goethe,
samo još dijete,
svijetu
pjevati himne.

Da, da
mlađim pjesnicima hrvatskim

Mrvite djeco jezik
      – suhi kolač na usnama iz bakinog ormara

množite ga, umnažajte, jer došla nam je blagovijest:
samo je čisto nezvučanje
pravi pojam koji se može svesti
na količinu i njene preradbe.

“Tamo je divlji grm”, rekla je stara Ciganka,
nepotkupljiva nevjernica, prevrtala je

po bisagama s krpama,

dok joj je konj časkom bio na pojilu,

“s korijenjem u mraku i lišćem na suncu, od kojeg
nijedno nije bez goleme nužde. A sada idem”.

Stari zanat

Stari zanat ništa nema osim
                                     zaboravljenih pravila,
kucka igla, tuče malo kladivo, plamti vatrica,
sve se tali i svjetluca, puše se u to,
grije se prstima, hladi se plućima,
neobrađeno se noću nosi u postelju,
da se dobije pravi oblik, neki po tome i pišaju

Stari zanat je križ pomnog čitanja
sitnih napuklina po neobičnom kamenju,
svijanja šuplje kovine po njenim žilama

vi ćete to glasom ciceronea znati bolje
                                                      objasniti gostima
Znate, svaka loše hranjena i čudnovata životinja,
još spašena poslije Potopa u nekom Maksimiru,
posve je sigurna u Veliku Osvetu

zato i skače tako uporno
                                            s prečke na prečku

Topoi

Otrcan život, opće mjesto.
Ono što se ne otme do jednog i nedjeljivog.
Vani je proljeće,
samo ga jedanput pluća dišu.
Savio se jablan,
više se neće svinuti tako.
Pod prozorima prolazi čovjek,
zakopan kao stara kutija s draguljima.
Ni sam ne zna da je takav.
Sunce se, dijete u vodi, pljuska zrakom i oblacima,
i kao uvijek u povijesti, netko smjera zlo,
poduprt snagom općeg mjesta.

Duga Resa. Imam sedam godina.

Diže se mjesec, hej-hoj, nad Mrežnicom
                                                           diže se mjesec!
Drži se uštap nad brdom, ustaje, sve šapće,
                                                                       sve šuti,
sve viče, sve čeka, hej-hoj, penje se mjesec,
ne zna se zemlja, imam samo svoj jezik!

Čeka me pauk, čeka me zmija,
                                                  ljušti me kopriva,
sve je predamnom, sve iza mene, hej-hoj,
u cijelom svijetu diže se mjesec,
vlaga se s vode šulja u krevet, trese se trska,
                                                  vještice okreću mlin,

imam oči egipatskog pisara, sve šuti, sve čeka,
ima samo svoj jezik!

Arka

Započinje zvučanje:
                      zvučanje niotkuda,
                                            iz prašine.
Započinje dobar dan: dan iz sna.

Nad blatom i nad zemljom, jer je
                                      ostala bez glasa,
traje svjetlost koja je
                                                i čovjekova i nije.

U starim dramama,
                  sred požara i na dnu ponora,
                  usred pomora, iza svih kraljeva,
                  ide luda i pjeva, ali pjeva.
Pred očima mu iskri i zvuči mu,
                                                   niotkuda.

Za njim se vuče paun,
                  kljuca neke blatne sjemenke,
                  i odjednom, s krikom, širi svoj rep.
Za kratki tren silazi naga Nike
                                                šumeći krilima,
nitko ne zna što je tu spašeno:
svi umru, svjetlost je dalje ustrajna,
iskri i zvuči još jače, vedra zauvijek.

&

Još to nije sve: u ranu zoru,
    Zagrebu ususret, s neba,
      pada diluvijalna kiša,
        potop, biblijski dažd

Šum raste već do vrha prozora:
    u toplom polumraku
    moja glava je Arka,
    i njoj je zapovijeđeno
    da spasi svoje riječi, par po par,
    muško i žensko, spasi ih

Ne znam gdje je taj Ararat. Smrtno gladna,
    neprestano se vraća golubica;
      one već vode ljubav, mrijeste se i kote,
        od njihova parenja i cike spopada me
          sretna strava, nešto od iskona

Tužaljka uz glazbu

Ova je zima poput smrti.
Studen je stalna i trajna.
Nikada više svjetlost neće
taknuti zemlju.

Kadšto, tek smrznuta srž
u sjećanju procvate,
znajuć da postoji dodir
koji sve pretvara, u onaj sjaj
izvan vremena.

I govorio je tami da ne bi bila tama,
i ničemu, da ne bi bilo ništa,
i stvarima da ne budu tek mrtve,
tvarne u tvari stvar, bez daha

i dok je govorio, više nije bilo
ni tame ni ničega

svezan sa drevnom smrću koja je
samo još novo Sunce

zbog riječi u sjaju, koji izmiče
svemu što vazda gine.

Blaženo doba...

Blaženo doba koje mu je donijelo
svod i svođenje, zadnju opsjednutost,
jedinu stvar s kojom ostajemo sami,
a život, kao u mladosti, opet postaje opasan:
sve što je znao težilo je tome.

Dajaci, Dogoni, sva tamna plemena,
čuvaju ljudsku kost ljubavno kao znanje.
Iz nje, može se obnoviti sve:
trava i zvijer, svemir, spol i uzdizanje.

Bio je zlatoust, sveden tako na kost.
Miču ga nagli, duboki pomaci drevne glazbe,
čuvajući evanđelja koja čekaju kao šuma,
da njima naglo prostruji vjetar
i utihnu, osluškujući klime.

Zaslužuje se rođeni jezik. Koji sve moli
iz svoje kosti. Iza stotina godina
                                             još ga čujemo,
zagledana u tkivo svog dna, paučinu,
u meso psa i put čovjeka, mrtve ostatke predaka.
Tu oni sami sebi pričaju priče, u san i
kroz huj vremena, dok njega sad nukaju
stablo, zmija i anđeli, moleći ga
da i prešuti sve što je tamo čuo

a vodili ga do maglice, do crte kopna i mora,
do krivulje Zemlje i Neba gdje se s nama rastaju,
učili ga disati da se ne guši kad udahne
                                         onako kako dišu slobodni
i da se zbog jakih stvari
ne boji kad mu kao čovjeku
                                         pada njegova noć.

Šest redaka

Ti si me zvala u slađu smrt
a ja to neću

ja svoju smrt hoću gledati
hladno i sabrano kao što ona gleda mene

kao da ne znam kako će ona na kraju
imati tvoje lice